FAVORIZOVANJE MILJENIKA

Mediji u izbornoj kampanji

Banjaluka, 1. oktobar 1998. (AIM)

Mediji su proteklim parlamentarnim izborima u RS imali centralnu ulogu u vodjenju kampanje. Stvorio se privid da su oni i kljucni uslov stvaranja politickog imidza i da je medijski imidz dovoljan da se izbori dobiju.

Bitka za medije pocela je mnogo prije izbora. Vladajuca koalicija (Srpski narodni savez, Socijelisticka partija i Stranka nezavisnih socijaldemokrata) mobilisala je drzavne medije za svoje politicke ciljeve od samog dolaska na vlast. Opozicija je zbog toga bila u situaciji da svoju propagandu protiv njih vodi na nacin kako su to cinili ovi dok je ona bila na vlasti. Dokazujuci biracima obim totalitarizma aktuelne vlasti sluzili su se primjerima, pa cak i rjecnikom, koji je protiv njih nekad koristila opozicija.

Vladajuca koalicija, za izbore i poslije njih udruzena u "Slogu", veoma je uspjesno ponovila gresku SDS-a. Prepisujuci pogresno uradjene domace zadatke, a zahvaljujuci apsolutnoj kontroli nad medijima, nisu se suvise eksponirali kao predstavnici politickih organizacija, ali su nastojali da se sto vise koriste mimikrijom drzavnih funkcija i da tako kazu narodu "Drzava, to smo mi"! Umjesto polaganja silnih kamena temeljaca, kao sto je radio Gojko Klickovic, otvarali su benzinske pumpe, seoske cuprije i trafo-stanice, a sliku Momcila Krajisnika u "Glasu srpskom" uspjesno je zamijenio premijer Dodik.

Za razliku od svojih prethodnika, aktuelna vlast imala je dvostruko vecu medijsku podrsku - svi mediji koji su se zvali nezavisni i kritikovali SDS-a, vecinom finansijski podrzavani od medjunarodne zajednice, prenaglaseno su podrzavali svoje miljenike na vlasti. U stopu su ih pratila "drzavna sredstva informisanja", prosto se utrkujuci ko ce biti 'jaci' u podrsci.

Strateski cilj izborne kampanje na Srpskoj televiziji (SRT) uklapao se u opstu strategiju unistenja nacionalnih stranaka. Uz 'medjunarodnog supervizora', kampanji su pomagali posebni "producenti" iz SAD i drugih zemalja "razvijenih demokratija", a sa politickim kandidatima u pogledu medijskih nastupa radili su i "instruktori" odnosno predstavnici internacionalnih medijsko-demokratskih brigada. Cak je i Televizija Simic, koja se do sada isticala nepostojanjem bilo kakvog programskog koncepta i rada, u izbornoj kampanji preko 'Nezavisnih novina' ukalupljena u medijske potrebe favorizovane strane.

Da nista ne bi bilo prepusteno slucaju i da ne dodje do nezeljenog iskakanja, pred sam pocetak predizborne kampanje izveden je politicko-policijski udar na 16 lokalnih radio-stanica od strane Vlade, odnosno njenog ministarstva informisanja. Isto ministarstvo je u jeku kampanje suspendovanjem rada, smjenom upravljacke strukture i premijestanjem sjedista sa Pala u Bijeljinu 'disciplinovalo' Srpsku novinsku agenciju. Sve je to izazvalo zgrazavanje i podsmjeh i u medjunarodnoj zajednici, ali je izostala zestoka reakcija, jer su u pozadini stajali interesi njihovih miljenika i izbornih favorita.

Pravila OEBS-a o jednakom pristupu terbala su da predstavljaju samo paravan da se izbjegnu kritike snazne opozicije i zacepe usta minornim strankama kojima bi mediji u suprotnom bili nedostupni.

SDS i radikali odgovorili su na ovaj izazov na isti nacin kako je njima parirano prije dvije godine od strane vodecih opozicionih snaga Saveza za mir i progres, predvodjenog socijalistima, i Demokratskog patriotskog bloka na celu s tadasnjim banjaluckim gradonacelnikom Predragom Radicem. To je podrazumijevalo odrzavanje brojnih tribina, a na kraju i mitinga, cime je nadomjesten nedostatak televizijskog prostora (naravno i podrske drugih medija). I vladajuca Koalicija je radila to isto, ali su njihove tribine imale manji odjek zbog zaglusujuce buke u medijima.

Vladajuce garniture je bilo toliko u medijima da se mogao jednostavno postaviti znak jednakosti sa vremenom vladavine SDS-a. Tesko je reci da li su medijski savjetnici uopste preporucivali drugaciji pristup, ali je bio sasvim vidljiv strah da se ne prepusti ni jedan sekund za pojavljivanje politickih protivnika. Ako su medijski menadzeri kampanje procjenjivali da ce to biti podrska vladajucoj koaliciji, negativne kontraefekte treba pripisati njihovoj losoj procjeni.

Postavljanje politicko-medijskih savjetnika u stabove favorizovanih politickih snaga nije dalo ocekivane rezultate. Neki od njih, umjesto da se istinski bave medijima i njihovom ulogom u objektivnoj promociji, pretvorili su se u politicke savjetnike s losim procjenema situacije, baziranim na spisku lijepih zelja, a ne realnih ulaznih parametara.

Pokazuje se da bi bilo neophodno redefinisati programsku ulogu medija u izbornoj kampanji kako bi se oni od propagandnih transformisali u istinske demokratske.

Dejan Novakovic