TUDjMANOVA EKONOMSKA DEMAGOGIJA

AIM, ZAGREB, 27.9.1998. Politicki se analiticari u Hrvatskoj pitaju posljednjih dana, kako to da Vlada nije odmah najavila mjere, koje bi trebale biti na tragu ostrog Tudjmanovog izlaganja? Otvarajuci Zagrebacki velesajam, on je, naime, na opce iznenadjenje, ponovio cijelu paletu opozicione kritike na racun vlasti - od zahtjeva da se postuje "ustavno nacelo socijalne drzave", preko upozorenja na one, kojima je u privatizaciji vazno samo "brzo i bezobzirno bogacenje", do brige za "ocuvanje moralnog integriteta radnika".

Sve se to, doduse, moze shvatiti i kao politicki folklor, uobicajen predizbornim godinama; pozivanje na pravdu i pravicu, kao u Krlezinom "Petrici Kerempuhu". U tom kontekstu posebno zapazena Tudjmanova konstatacija da "ljudima nije toliko krivo na malo, koliko na nepravo". "Nasi su ljudi s pravom postali, u svojoj vlastitoj, zeljno ocekivanoj drzavi, mnogo osjetljiviji na nepravde, pogotovo kad one potjecu od onih od kojih se ne bi smjele ni najmanje ocekivati", rekao je dr. Tudjman, kritizirajuci "bahato ponasanje pojedinaca iz politickih, osobito upravnih i gospodarskih, poduzetnickih redova".

To, takodjer, nije nista novog. On je i prije znao iznenaditi i svoje stranacke prijatelje i politicke protivnike spominjanjem "divljeg kapitalizma" (koji poslije ne bi postajao nimalo pitomiji), ili obrusavanjem na samovoljnu i srebroljubljivu birokraciju, ne zaboravljajuci dodati da je ona naslijedjena od bivseg sistema. Pa ipak, Tudjmanov je govor ovog puta bio vise od toga. U njemu su se mogli nazrijeti i elementi drukcijeg ekonomskog programa, od onog koji HDZ-ova Vlada uporno provodi od trenutka, kad je prije pet godina zaustavljena visoka inflacija. "Moramo se oduprijeti obnavljanju drzavnog vlasnistva i svemocnoj ulozi drzave i proracuna", glasi njegova kljucna recenica. To je doslovno suprotno od onoga sto HDZ radi godinama i na cemu zasniva svoju apsolutnu dominaciju u drustvu.

Drzava i budzet, osnovni su instrumenti kojima je vladajuca stranka sve i svakoga u zemlji ucinila ovisnim o sebi. Cijena toga je, medjutim, iznimno visoka i iz dana u dan postaje sve visa i visa. Uoci izbora, stranka na vlasti nema snage da se odupre ni jednom od brojnih financijskih zahtjeva. Njenu neprikosnovenu vlast sada ne ugrozava samo opozicija. Ona je izlozena i pritisku inozemstva, koje od nje trazi da konacno prihvati elementarna pravila demokracije. Istovremeno je potresaju i zestoke frakcijske borbe u njenom vrhu, koje se sve vise sele iz zatvorenih kabineta na stranice novina, u radijske i televizijske programe. Sada vise nitko ne moze predvidjeti, do cega bi sve mogli dovesti javni protesti nezadovoljnih seljaka, radnika, profesora ili ucitelja, koje je vlast donedavno mogla ignorirati ili ih gusiti kombiniranim politicko-socijalnim akcijama. Mozda i do otvorenog rascjepa unutar same vlasti.

Zato se sada popusta svima. Nakon sto godinama ni jedan strajk u zemlji nije uspio - sada odjednom uspijevaju svi. Dovoljna je cak i sama najava strajka, pa da vlast digne bijelu zastavu i odrijesi kesu. Posljednjih dana udovoljeno je zahtjevima postara, istarskih rudara, radnicima "Zagrepcanke", kutinske "Petrokemije" i drugima... Kad nisu dobili place, radnici "Belja" su dosli da ih traze u Banske dvore. I gle cuda - tu su ih i dobili...

Uplasena od potresa u bankarskom sustavu, koji je, kao i sve druge poremecaje u ekonomiji, sama izazvala, vlast je odlucila da garantira i skoro sve stedne uloge (Osim vecih od 100.000 kuna, odnosno 28 000 maraka). Povijest je prepuna zastrasujucih primjera, do cega moze dovesti pobuna prevarenih stedisa. U teoriji, trosak osiguranja stednih uloga trebale bi podnijeti same banke, osiguranjem kod Drzavne agencije za sanaciju banaka. U praksi, skoro sve ce se morati platiti iz budzeta. Kako se sluzbeno tvrdi, agencija ce do kraja ove godine prikupiti sto milijuna kuna. A samo za isplatu stedisama Glumina banke, ciji se stecaj najavljuje, trebat ce dvanaest puta toliko novaca ili preko 300 milijuna maraka...

Kad se sve to zna, jasno je zasto Vlada nije reagirala na zahtjev predsjednika drzave i HDZ-a, da promijeni svoju politiku i pocne smanjivati preveliki budzet. Sasvim suprotno, ona je vec najavila njegov daljni rast; u slijedecoj godini za 4,5 milijarde kuna, odnosno 1,25 milijardi maraka. Toliko su dosad trazila vladina ministarstva. Moze se logicno pretpostaviti, da ce ti zahtjevi rasti sve do zadnje dekade u godini, kad se obicno izglasava budzet.

Dokazujuci da je smanjivanje drzavne potrosnje nemoguce, vicepremijer i ministar financija, Borislav Skegro, nedavno je dobacio rukavicu oporbi (to je njegov izraz), trazeci da mu ona rijesi taj zadatak. Da mu konkretno kaze, kako da istovremeno smanji budzet i podmiri sve drzavne rashode. Vjerojatno mu pri tome nije bilo ni na kraj pameti, da ce umjesto opozicije, dobacenu rukavicu prihvatiti predsjednik njegove vlastite stranke...

Ali, je li to Tudjman uopce mislio ozbiljno? Sudeci po reakciji Vlade, ona misli da nije. I on, naime, dobro zna da bi i njega i njegovu stranku, bez novca iz budzeta, vrlo brzo zameo vjetar. Skegro je to i otvoreno rekao, objasnjavajuci zasto se sadasnja ruska kriza ne moze ponoviti u Hrvatskoj. Kljucna je razlika, rekao je on, da Rusija nema fiskalne kapacitete za financiranje svoje potrosnje...

Zasto je onda Tudjman uopce istupio sa svojim zahtjevom za smanjenje budzeta i drzavnog utjecaja u ekonomiji? Ocito zato, sto je preveliko porezno opterecenje vec zagusilo privredu i sto inflacija, prikrivena kao nelikvidnost, prijeti da ponovno izbije na svjetlo dana. O tome je, ovih dana, polemizirajuci otvoreno s Vladinom politikom i potpredsjednikom Skegrom, progovorio i glavni ravnatelj Hrvatske udruge poslodavaca, Zeljko Ivancevic. On tvrdi da su zbog prevelikog poreskog opterecenja poduzeca ostala bez novca za normalno poslovanje. Masa neplacenih racuna (tzv. nelikvidnost) prema procjeni Udruge znatno je veca od 11 milijardi kuna, koliko biljezi Zavod za platni promet. Ona vec iznosi 30 do 40 milijardi, pa su mnoga poduzeca prestala uopce ispostavlajti racune i pocela se snalaziti bez novca. Roba se zamjenjuje za robu, a ponekad je u to ukljuceno i pet do sest partnera.

Naravno, da privreda tako ne moze funkcionirati. Dok se vlast hvali stabilnom kunom i rastom koji traje vec 34 mjeseca (a Tudjman sve kriticare naziva katasroficarima, demagozima i politikantima vodjenim destruktivno-anacionalnim motivima), gomilaju se neplaceni racuni i deficit u razmjeni sa svijetom. Dok premijer Zlatko Matesa najavljuje inflaciju od samo 2,5 do 3 posto u slijedecoj godini, ona je u ovoj vec dostigla 6 posto.

Tudjmanova kritika pokazuje da je dio vladajuce stranke svjestan opasnosti i da u njoj postoje ostre podjele i na pitanjima ekonomske politike. Sadasnja Vlada mora ispuniti svoju ulogu; ona mora pribaviti dovoljno novaca da se sacuva socijalni mir i financiraju predstojeci izbori. Ako ne uspije, to ce biti samo njen, a ne HDZ-ov ili Tudjmanov neuspjeh. Istupom na Velesajmu, on unaprijed utvrdjuje svoje pravo da u tom slucaju nastupi kao arbitar i spasitelj, a ne kao sukrivac. Propast politike Vlade HDZ-a, tada nece biti sansa za opoziciju, vec samo za neku drugu Vladu HDZ-a. Tocno tako, kako se oduvijek dogadjalo u svim jednopartijskim sistemima.

MILAN GAVROVIC