ZAROBLJENICI STEREOTIPA

Ravnopravnost polova

Banjaluka, 26. septembar 1998.

Svako ozbiljnije razmisljanje o polozaju zene obicno pocinje odgovorom na pitanje sta je zeni DATO, a sta joj je kultura ZADALA programiranjem polne uloge. Ako analiziramo kulturalni program dolazimo do zakljucka da su i jednom i drugom polu nametnuti stereotipi koji ogranicavaju ostvarenje razvojnih potencijala i dostizanje integriteta.

"Pravi" muskarac treba da bude dominantan, cvrst, agresivan, uspjesan, racionalan. On manipulise zenom, otvoreno ispoljava seksualnost, ali je u osnovi smatra prljavom. (Majka, zena i cerka su svetice - seks je za one druge.) Njeznost, strah i tugu ispoljavaju samo slabici, a oni najmuzevniji, izuzimajuci ljutnju, uopste ne pokazuju osjecanja.

Sa druge strane, "prava" zena je pasivna, brine o kuci, muzu i djeci. Iskorak iz ovih uloga u patrijarhalom drustvu se strogo osudjuje. Ivo Andric u "Anikinim vremenima" izvanredno artikulise odnos patrijarhalnog drustva prema zeni: "U svakoj zeni ima djavo koga treba ubiti ili poslom ili radjanjem, ili i jednim i drugim; a ako se zena otme i jednom i drugom, onda treba ubiti zenu".

"Prava" zena sopstvene potrebe stavlja iza tudjih, a ako i njeguje sebe, onda to cini da bi se dopala drugima. Stidljiva je, sentimentalna, njezna. Pretjerano ispoljava strah, krivicu, tugu i umor, ali ne smije otvoreno pokazati bijes, a pogotovo ne seksualnost. Autonomija, spontanost i intimnost su rizici.

"Prava" zena je bespomocna. Muskarac je tu da vodi i stiti, da razmislja i odlucuje. Rjesavanje problema koji zahtijevaju misljenje ona mu prepusta, skrivajuci cesto svoje intelektualne sposobnosti da se on ne bi osjetio ugrozenim i smatrao je nezenstvenom. Ili, kako to "strucno" kaze Ducic: "Cerebralne zene su obicno porocne i to na hladno. To je muskobanja koja nema ni zenske neznosti, ni muske dobrote, i sasvim je nesposobna za ljubav. Visa inteligencija zene je uvijek zlodejna za covjeka od srca. Takva zena je naoruzana do zuba. Ako je covjek duhovno manji od nje ona sijece; ako je silniji, ona se macuje. Nikad se kod zene sa visom inteligencijom nisu uspjele da razviju vise osobine srca". Ako je ovo istina, postaje jasno zasto zeni nekad nije bilo dozvoljeno da se skoluje.

Osnovni zadatak zene je da se adaptira na nakaradnu musku kulturu, u kojoj je i muskarac u osnovi nekompletan, neprekidno u borbi sa zenskim principom u sebi. U tu svrhu ona razvija intuiciju da bi drugima "citala" zelje. No, njene zelje su rijetko kada dobro procitane i vazne, tako da vremenom postaje frustrirana. Kako ne smije otvoreno da ispolji agresiju, ona je pasivno agresivna i depresivna. Proganja muza i djecu iz pozicije zrtve indukujuci im krivicu ili sabotirajuci u seksu. Ovaj vid zenskog prikrivenog, manipulativnog nasilja je socijalno prihvatljiv, ali je i za zenu i za muskarca invalidizirajuci.

Jer, ni muskarcima nije lako u infantilnom patrijarhatu. Oni mnogo rade, vode racuna o novcu. Pretjerana identifikacija sa stereotipom maco-a je tragikomicna: pokazivanje novcanika, ljubavnice, auta ili misica umjesto osjecanja, intuicije i senzitivnosti krajnje je naporno i cesto jalovo.

Umjesto harmonije i konstruktivnih konflikata dva kompletna bica, kulturalni stereotipi rezultiraju simbiotskim odnosima u kojima ona osjeca i njeguje, a on rjesava probleme. Obadvoje manipulisu, igraju igre ne vjerujuci onom drugom, cesto nezadovoljni ishodom.

Bilo bi sasvim pogresno prebaciti odgovornost za zensku sudbinu na muskarce. Oni su odgovorni za sopstvene, ali ne i za zenske izbore. A zene svojim ponasanjem odrzavaju lose odnose.

Nastojanje da se prvo zadovolje drugi i otpisivanje vaznosti sosptvenih potreba je izvanredan nacin da se (p)ostane "krpa". Mnoge zrtve su se iscrpile u nastojanju da zadovolje partnera i djecu. Zatvorene u kucu ili preopterecene poslom prestaju da brinu o sebi, zapuste zdravlje, karijeru i izgled, pretjerano udebljaju ili smrsaju.

Ko treba da se promijeni? Zene ili muskarci?

Nije problem toliko u tome sto je ovo muski svijet, jer ni muskarci u njemu nisu integrisani. Naturen im je lazni identitet, u kome su rascijepljeni izmedju emocija i zabrane njihovog ispoljavanja, u kome su njeznost i senzitivnost signali slabosti, a rascjep izmedju zene i ljubavnice se naziva muskoscu. U jednom zrelom i zdravom patrijarhalom drustvu muskarac se ne plasi zenske snage i uspjeha. Dapace, njeno samopouzdanje i samosvjest su i mjera njegove vrijednosti, njegovog uspjeha.

Neki muskarci "stisnu petlju" i odbace kozu u kojoj im je tijesno, dodju u kontakt sa zenskim principom u sebi, daju sebi dozvolu da njeguju, ispoljavaju osjecanja. Vecina ipak promjenu dozivljava kao prijetnju muskosti, plase se da ce ih smatrati papucicima, feminiziranima, homoseksualcima.

Zene koje pokusavaju da se integrisu susrecu se takodje sa nizom problema. Svjesne raskoraka izmedju datog i zadatog, izmedju onog sto jesu i mogu da budu, onog sto treba i onog sto zele, one osvajaju nove uloge, ali ne odbacuju stare. Bore se na nekoliko frontova: kuca, djeca, brak, posao... Cijena emancipacije, teznje za cjelovitoscu i unutrasnjom harmonijom je umor, a cesto i usamljenost, nezadovoljstvo intimnim relacijama i njihov prekid.

Zena koja pokusava da odbaci stereotip izlozena je zastrasivanju, ismijavanju ili osudi. Ona ne ugrozava samo infantilne muskarce koji svoju snagu baziraju na tudjoj slabosti, pasivnosti i nepotpunosti, vec i zene koje su se identifikovale sa ulogom zrtve. "Sta ona ima da se petlja u politiku ili nauku... bolje bi joj bilo da onom jadniku ispegla kosulju i skuha posten rucak... Ostavice on nju, nije lud da zivi sa takvom muskaracom." "Prave" zene prigovaraju uspjesnoj zeni da je zrtvovala brak i majcinstvo za karijeru, da je beskrupulozna, sebicna, cudna...

Infantilna patrijarhalnost ne tolerise nezavisnost i integritet zene. Umjesto ravnoteze, klackalica intimnih relacija puca kada muskarac-zarobljenik stereotipa, osjeti da gubi kontrolu, jer uspjeh partnerke dozivljava kao dokaz da je nepotreban i nevazan. Uobicajen nacin povratka samopostovanja je trougao: neke zene su neprijatno iznenadjene saznanjem da je njihov muz zapoceo drugu vezu upravo dok su spremale specijalisticki ispit ili otisle na usavrsavanje u inostranstvo.

Feministicki pokret kao reakcija nastojao je da vrati oduzeti plus stavljanjem muskarca u minus poziciju. Ekstremne feministkinje u ratnickom zaru su zaboravile da nisu losi muskarci vec ODNOSI, te da nema srecnog muskarca bez srecne zene, ali ni obrnuto. Rjesenje polozaja i prava zene nije i ne smije biti u njenom nastojanju da se izjednaci sa muskarcem ili da, za promjenu, ona dominira njim. Konflikti izmedju polova su nuzni i normalni, cak konstruktivni, ali prebacivanje iz uloge ZRTVE u ulogu PROGONIOCA ne moze biti rjesenje koje obezbjedjuje integritet. Uci u borbu sa stavom MORAM DA GA POBIJEDIM DA BI BILA ONO STO JESAM na koncu moze da rezultira pirovom pobjedom. Uplaseni ili povrijedjeni muskarac je ili bijesan, ili u odlasku. "Pa sta!", reci ce emancipovana zena, spremna da integritet, ako treba, plati i usamljenoscu. Tesko je reci kako izbjeci corsokak tipa "Prokleta ako se ne promijenis - Prokleta ako se promijenis". No sigurno je da je za kvalitetnu promjenu potrebno dvoje svjesnih ljudi koji ce u vjecnu igru uci oslobodjeni stereotipa. Nekima to uspjeva, sto znaci da postoji alternativa kosmickom ratu u kome svi gube.

Nadezda Savjak (AIM) (Autor je klinicki psiholog)