"NEPODOBNA" PROFESORICA BORKA

Politika i ljudske sudbine

AIM, LIVNO, 22.09.98 Borka Milic, mlada profesorica knjizevnosti i srpskohrvatskog jezika, kako se zvao taj nastavni predmet u bivsoj nam drzavi, dosla je u Livno sredinom sedamdesetih da srednjoskolcima odusevljenim njezinim fizickim izgledom i pedagoskim umijecem pokaze bezbroj svojih talenata i sposobnosti u izvannastavnim aktivnostima.

Odmah po dolasku osnovala je dramsku i recitatorsku sekciju, koja je za kratko vrijeme poprimila karakteristike pravog teatra, a kod pojedinih ucenika pobudila toliku volju za glumackom igrom da su se neki kasnije opredijelili za kazalisnu umjetnost kao profesiju.

Borkina suptilnost i smisao za rad s ucenicima izvan skolskih klupa i nastavnih programa, bar kod jednog dijela clanova njezine sekcije ili kolega iz zbornice dopunjavala je za to vrijeme i ovaj kraj neobicna fonetika cistog hrvatskog jezika, sto je bio lingvisticki dio njezina identiteta i zavicajne legitimacije ove rodjene Zagrepcanke.

Ali provincijsko uho i oko o dosljaku nemaju uvijek pozitivan sud bez obzira na njegove profesionalne uspjehe i ljudske vrline. Borka Milic, uzorna profesorica, majka i supruga nije ni slutila da ce njezinu jezicku nepomucenost i strogu upotrebu u svojoj izvornosti, bez ijedne primjese i utjecaja jezickih lokalizama, protumaciti i okvalificirati kao politicku nepodobnost.

Cak je u to vrijeme njezina "kroatizacija" jezika koji je predavala ucenicima i kojim je govorila kao svojim maternjim jezikom, stigla na dnevni red sjednice Opcinskog komiteta SK, najvece i najutjecajnije vlasti u komuni, a direktor skole skrenuo joj je ozbiljnu paznju da se vise prikloni "istocnoj varijanti" u svojim razredima i metodskim istupima, a narocito u radu s mladim glumcima i recitatorima.

Upozorenje "odozgo" nije bitno utjecalo na Borkino govorno ponasanje, nastavila je po starom: originalno i dostojanstveno pa svidjalo se to komu ili ne svidjalo. Forsiranje "hrvastine" njezini neposredni skolski rukovoditelji i miljenici lokalnih partijskih mocnika, proglasili su sovinistickim propagandnim sredstvom profesorice Borke, koja je, pricalo se u Livnu medju vladajucim partijskim krugovima, tko zna iz kojih pobuda i od koga, poslana da sve to primijeni i kroatizira.

Izlozena sve vecem pritisku i kritikama, Borka i njezin suprug Andjelko, takodjer profesor jezika, odlaze kao pedagoski par na cetverogodisnji rad u Njemacku u svojstvu voditelja dopunske nastave za djecu nasih "gastarbajtera".

Borkinim odlaskom ostala je praznina u izvannastavnom procesu. Bilo je znatno manje dramskih i recitatorskih predstava kojima su uvelicavane svecane akademije i neke druge prigode povodom lokalnih godisnjica i drzavnih praznika. Nakon odradjenog roka u njemackim dopunskim skolama, Borka i Andjelko vratili su se na svoja ranija radna mjesta u Livno.

Naravno, nekadasnja odusevljenost radom izvan skolskih klupa kod Borke je potpuno splasnula, a politicke prilike i priblizavanje rata izazivali su druge asocijacije i brige. Stiglo je proljece 1992. Nacionalna homogenizacija i provjeravanje tko ne pripada vecinskom narodu u opcini. Tko moze predavati takozvanu nacionalnu grupu predmeta, a tko ne moze. Strogu diferencijaciju u skolama provode isti oni "policajci duha" koji su provodili i komunisticku cistku. Ti isti su, za divno cudo, otkrili da je Borka Milic po nacionalnosti Srpkinja. Dugo su se mucili kako da joj kazu da je ona kao takva nepodobna i nepozeljna, a onda su joj kazali da vise ne moze raditi sa ucenicima, pa je nakon puna dva desetljeca uzornog prosvjetnog rada ostala bez posla.

Nekada nepozeljna i ekskomunicirana "hrvastina" u strogoj nacionalnoj higijeni postala je jezicka zapovijed i obveza. Ali, i najveci pobornici novonastale jezicke iskljucivosti pravili su greske i unosili tudjice u svoje politicke govore ili sluzbena akta, a jedina osoba koja je iz te sirovosti i jezicke prljavstine mogla izvrsiti korekturu i sprovesti sve u cistotu hrvatskog jezika bila je nitko drugi do Borka Milic, nekada prezrena profesorica zbog svoje "hrvastine", a 1993. godine izbacena iz skole kao nepozeljna pedagoginja zbog svoje nacionalne pripadnosti po rodjenju, ali ne i po zanimanju.

Nije mogla podnijeti takvo ponizenje mada su joj za lekturu i uspostavljanje "hrvastine" u svim tekstovima placali dobre honorare. Postala je zrtvom povampirenog stvaranja nacionalne cistoce. Zajedno sa svojim suprugom Hrvatom prijavila se za izbjeglistvo u Njemacku, gdje je svojedobno radila u dopunskoj nastavi. Njezine sposobnosti konacno su dosle pred pravi sud. Borka Milic dobro govori njemacki, ali ipak ne kao prava Njemica. To, medjutim, nije smetalo njezinim poslodavcima da je postave za direktoricu jedne od najuglednijih predskolskih ustanova u Frankfurtu na Majni i da u njezinu putnu ispravu unesu "ofental" koji joj jamci dozivotni boravak i rad u Njemackoj.

Nedzad VREBAC (AIM, Livno)