POLICIJSKO NASILJE

AIM, ZAGREB, 15.9.1998. Te je veceri, a bio je 1. rujan ove godine, djenovski stomatolog Riccardo Cetina dosao u gostionicu "Vis" nedaleko od Sibenika ne sluteci sto ce mu se dogoditi nekoliko sati kasnije. Osoblje recene birtije protumacilo je Riccardovo ponasanje cudnim, a ono se, dakle cudno ponasanje, ocitavalo u nehoticnom razbijanju boce nekog likera. Vlasnik "Visa" odlucio je pozvati policiju rekavsi kako Talijan narusava javni red i mir u njegovoj gostionici, a policija je, jedva docekavsi gazdin poziv, krenula u lov na Cetinu. Pokusali su ga zaustaviti kod benzinske crpke u Primostenu, ali im to nije uspjelo, jer je Riccardo dodao gas. Uhvatili su ga tek nakon sto se sudario s automobilom ceskih registarskih oznaka i odmah su ga poceli batinati. Kad mu je jedan policajac skinuo lisice, Cetina je spas od policijskih pendreka pokusao naci u bijegu, ali mu je nada bila uzaludna. Ubrzo je ponovo uhvacen i ponovno je podvrgnut jos intezivnijem postupku premlacivanja. Posto je "tretman" zavrsio, Riccardo je s kontuzijama glave, ruku i nogu dovezen u sibensku Opcu bolnicu, a kad mu se stanje pogorsalo prebacen je u KBC "Firule" u Splitu. Tamo je preminuo u cetvrtak, 3. rujna, u 8 sati i 45 minuta, a talijanski je vicekonzul za njegovu smrt saznao iz novina.

Glasnogovornik Ministarstva unutarnjih poslova Slavko Rako policijsko je izivljavanje nad zubarom iz Genove komentirao izjavom po kojoj su "policajci bili prisiljeni prilikom identifikacije i privodjenja primjeniti sredstva prinude". Opcinsko drzavno odvjetnistvo u Sibeniku podnijelo je istrazni zahtjev protiv sedmorice policajaca zbog "osnovane sumnje da su pocinili kaznena djela teske tjelesne ozljede i zlostavljanja u obavljanju sluzbene ili javne ovlasti", a u pisanju istraznoga zahtjeva sibenski se drzavni odvjetnik nije previseo zamarao cinjenicom da je nanosenje teskih tjelesnih ozljeda ubrzo rezultiralo cetrdeset cetverogodisnjeg Riccarda Cetine. Hrvatski redarstvenik, izgleda, ne moze biti ubojica ni kad je posve sigurno da je nekoga usmrtio. Punih osam dana nakon sto je Cetina izdahnuo, u Sibeniku se ukazao ministar policije Ivan Penic, koji je na press-konferenciji uprilicio ritualno smjenjivanje trojice celnih ljudi Policijske uprave sibensko-kninske, ali u svojoj "junackoj" gesti nije zaboravio obmanuti javnost rekavsi kako je "postupanje policije u slucaju Riccarda Cetine prvi slucaj policijskog nasilnickog ponasanja s najtezim, tragicnim posljedicama".

Cetinin je slucaj, zapravo, tek posljednji, a nikako prvi, primjer razbojnickoga ponasanja hrvatskih policajaca, kojima je omiljena razonoda ubijanje boga u neduznim gradjanima. Prije nesretnoga Cetine, od policijskih udaraca smrtno je stradao slavonskobrodski biznismen Sefik Mujkic kojega su 1995. ubili pripadnici Sluzbe za zastitu ustavnoga poretka, potom je godinu dana kasnije u Prvoj policijskoj postaji u Dubrovniku usmrcen bosanskohercegovacki drzavljanin Munevar Katanic, a sumnja se da je zagrebacka policija odgovorna za ovogodisnju smrt dvadeset jednogodisnjeg Vladimira Piskulica. Osim ovih tragicnih slucajeva, policijski su djelatnici krivi i za nebrojena slomljena rebra i razvaljene celjusti nevinih gradjana ove zemlje.

Sto je, zapravo, uzrok porastu policijskog nasilja u Hrvatskoj? Po mnogima, jedan od najvjerojatnijih razloga lezi u cinjenici da je veliki broj nekadasnjih pripadnika Hrvatske vojske poslije demobilizacije zbrinut u policijskim redovima, a upravo su oni, ti policijski redovi, u proteklih osam godina Tudjmanove vlasti postali idealno odlagaliste isluzenih vitezova koji su se nakon povratka s ratista nasli na ulici i koji su bili otvorena prijetnja rezimu. Dodjeljujuci im plave uniforme aktualna je vlast, barem dosad, uspjesno sprjecavala svaki ozbiljniji pokusaj borackoga bunta, a posljedica takve socijalne politike prebija se preko ledja ovdasnjih poreznih obveznika. Naime, policijske snage u ovoj zemlji danas imaju vise od 35 tisuca pripadnika, a radi usporedbe vrijedi reci da je toliko plavaca imala citava bivsa Jugoslavija onih godina kad se pocela raspadati. Tudjman, naravno, nije napumpao policiju samo iz socijalnih razloga, jednako snazan motiv za poduzimanje opisane operacije jest i gola istina da je represivni aparat karta na koju Vrhovnik, po svemu sudeci, ozbiljno racuna u ocuvanju svoje vlasti. Da je tome tako, svjedoci i desetak tisuca policajaca koje je hadezeovska vlast u veljaci ove godine angazirala u obrani Trga bana Jelacica od otprilike jednakoga broja sindikalnih prosvjednika. Tako glomazan policijski mehanizam, uistinu, nema sto drugo raditi nego s vremena na vrijeme umrtiti kakvog stranog turistu ili "domaceg izdajnika". Dokazani kriminalci, naime, u ovoj zemlji ne zavrjedjuju paznju policijskih organa reda- oni svoje poslove obavljaju bez narusavanja javnoga reda i mira.

Drugi razlog krvnickog ponasanja dijela hrvatske policije mogao bi se pronaci u visegodisnjim naporima Tudjmanovih politickih operativaca da iz kabineta Ministarstva unutarnjih poslova istjeraju sve one pojedince cije je djelovanje prozeto profesionalizmom. Dok su sibenski redarstvenici istjerivali posljednje ostatke zivota iz tijela Riccarda Cetine, prvi policajac u Hrvata Ivan Penic i Tudjmanov savjetnik za unutarnju politiku Ivic Pasalic smisljali su nacin kako iz MUP-ovih prostorija delozirati ministrova pomocnika Tomislava Karamarka. Receni Karamarko ima, naime, cudan obicaj da s vremena na vrijeme pocne provoditi istrage protiv kriminalaca - kobnu je gresku nacinio 1995. godine kada je sacinio podeblji dosje o privatizacijskim malverzacijama Miroslava Kutle. Ako se zna da je Ivan Penic dugo bio ministar privatizacije, a da je Pasalic politicki sponzor Kutlinih kriminalnih aktivnosti, jasno je zasto spomenuti tandem pripremio Karamarkovu likvidaciju. Nakon sto se rijesio Karamarka, Pasalic, navodno, kani otjerati i samog Penica, a u njegovu bi fotelju trebao zasjesti Pasalicev susjed iz Sujice kod Tomislav Grada - Zdravko Barisic. On je trenutacno sef zagrebacke Policijske akademije u koju se posljednjih godina, bez ikakva kriterija (osim, naravno, zemljackog), upisuju, uglavnom, mladi Hercegovci. A oni su, cini se, jedina Tudjmanova utjeha i jedina kasta za koju Usudbenik s Pantovcaka vjeruje da ce hrvatske gradjane batinati bez suvisnih zasto.

IVICA DjIKIC