ZLOCIN BEZ KAZNE ILI KAZNA BEZ ZLOCINA

AIM, ZAGREB, 7.9.1998. Kad u cetvrtak, 10. rujna u Osijeku zapocne obnova sudskog procesa tzv."sodolovackoj skupini" hrvatsko ce se pravosudje naci u prilicno nezgodnoj situaciji. Bit ce to naime prvi put da se jedan od brojnih sudskih procesa vodjenih u odsutnosti za kazneno djelo ratnog zlocina, ponovno pretrese, ovaj put u nazocnosti osumnjicenih. Od 19 osoba iz "sodolovacke skupine", na sudu ce se naci trojica - nacelnik sodolovacke opcine Pero Klickovic, njegov zamjenik, Zeljko Keskenovic, te Vujo Halavanja. Cijela "sodolovacka skupina", a nju su uz spomenute sacinjavali i Goran Vucurovic, Milan Miljkovic, Petar Stanic, Djordje Rkman, Nikola Petrovic, Kamenko Milic, Milorad Radic, Marinko Stankovic, Zdravko Kojcinovic, Zoran Stojcic, Marinko Kojcinovic, Savo Stojcic, Ljubomir Alapovic, Simo Utvic, Jovan Vickovic te Djordje Vujanovic pravomocno je osudjena 25. svibnja 1995. za ratni zlocin. Izrecene zatvorske kazne bile su vrlo visoke, od 20 godina na nize.

Sudjenje u odsutnosti za pocinjene ratne zlocine bilo je uhvatilo prilcno maha u vrijeme kad su okupirana hrvatska podrucja zaposjele mirovne snage UNPROFOR-a i kad je postalo jasno da proces reintegracije tih podrucja nece ici ni brzo ni lako. U hrvatskoj javnosti, a narocito medju prognanicima, koji su se u to vrijeme vec nekoliko godina nalazili izvan svojih domova, raslo je nezadovoljstvo sto vlast ne cini dovoljno kako bi vratila zaposjednuta podrucja i omogucila povratak prognanicima. Tada je, posve sigurno iz samog politickog vrha drzave, nalozena siroka pravosudna akcija kojom je zapocelo mnostvo sudskih procesa za ratni zlocin, kako bi se stvorio privid da drzava nesto poduzima na proganjanju onih koji su skrivili patnje velikog broja ljudi. Upravo zahvaljujuci tako smisljenoj pravosudnoj akciji podignut je velik broj optuznica, neka sudjenja su zapocela, a neka i zavrsena pravomocnim presudama.

Tako je i nastala prvotna lista "ratnih zlocinaca" s imenima vise od 800 osoba, pa se zbog njene glomaznosti, ali i brojnih netocnih podataka i posvemasnje slampavosti, u dijelu medjunarodne javnosti pocelo govoriti kako je jedini pravi cilj takvih lista jasna poruka Srbima da odu dok je jos vrijeme. Jer, ako se na listi nasao netko tko uopce nije sudjelovao u oruzanoj pobuni, sto ce tek biti s onima koji su nosili pusku. I sam prijelazni uptavitelj UNTAES-a, Jacques Paul Klein, cinicno je prokomentirao tu glomaznu listu rijecima: "S obzirom na dokaze kojima je raspolagalo hrvatsko pravosudje, zaista me cudi da se i ja ne nalazim na tom popisu".

Kad je nakon vojno-redarstvenih akcija "Bljesak" i "Oluja", Hrvatska svela nekadasnju "SAO Krajinu" na podrucje istocne Slavonije, Baranje i zapadnoga Srijema, lista s vise od 800 "ratnih zlocinaca" odigrala je svoju funkciju. Kopije tog popisa dokopale su se i beogradske "Vecernje novosti", pa se po Podunavlju taj dokument fotokopirao i umnozavao usmenom predajom, stvarajuci poprilicnu paniku. Tada su zapoceli pritisci medjunarodne zajednice na hrvatski politicki vrh, jer je pred kraj mandata UNTAES-a trebalo provesti izbore, koje Klein nije htio zakazati dok se ne rijesi pitanje amnestije.

Ponovno u zurbi i s jednakom dozom slampavosti, hrvatsko je pravosudje prepolovilo listu i svelo je ne nekih 400 imena. No, Kelin je i dalje bio nezadovoljan pa se uskoro pojavila i nova lista na kojoj je bilo 150 imena. Taj, kako se tada mislilo, konacni popis, potpisao je tadasnji misnistar pravosudja Miroslav Separovic. No, kad su izbori u Podunavlju prosli, Klein je novinarima u vise navrata rekao da ce lista biti jos reducirana, a nakon nekoliko njegovih susreta s predsjednikom Tudjmanom, pocelo se govoriti kako amnestija nece obuhvatiti jedino one koji su u ranijim sudskim procesima pravomocno osudjeni. Takvih je slucajeva bilo 25.

U toj skupini pravomocnih presuda nalazila se i "sodolovacka grupa". Za razliku od nekih dugih imena koja su defilirala listama "ratnih zlocinaca" koje je fabriciralo hrvatsko pravosudje, Sodolovcani nisu napustili Hrvatsku. Dogodila se zanimljiva stvar: nakon sto je 15. sijecnja ove godine Hrvatska vlast preuzela kontrolu nad nekadasnjim podrucjem UNTAES-a, 4. veljace - nepuna tri tjedna nakon tog dogadjaja - po nalogu Zupanijskog suda u Osijeku, hrvatska je policija obisla Sodolovce i utvrdila da se 17 od 19 pravomocno osudjenih osoba za pocinjeni ratni zlocin nalazi u tom mjestu. No, policija ih, kako bi to bilo logicno, nije privela na izdrzavanje kazne, vec je cinjenicu da su joj oni dostupni samo konstatirala i o tome obavijestila sud. Bio je to jos jedan dokaz da se politika ponovno umijesala u rad pravosudnih organa. Jer, kako je moguce da osobe pravomocno osudjene za najteza kaznena djela - ratni zlocin - mirno zive u svom mjestu, a policiji ne pada ni kraj pameti da ih uhiti i sprovede u zatvor.

Kad su saznali za pravomocnu sudsku presudu koja ih tereti za pocinjeni ratni zlocin, Sodolovcani su ulozili zalbu, trazeci obnovu postupka. No, njihovu je zalbu Zupanijski sud u Osijeku odbio. U medjuvremenu, tokom procesa mirne reintegracije Podunavlja, predstavnici medjunarodne zajednice, ali i vise hrvatskih politicara (Sodolovcani spominju Vesnu Skare-Ozbolt, Ivicu Vrkica, Juru Radica, pa i ministra pravosudja Separovica), koji su im jamcili novo sudjenje. I ne samo to - obecano im je da ce se braniti sa slobode. Upravo zbog tih obecanja, Josko Moric, pomocnik ministra unutarnjih poslova zaduzen za Podunavlje, nista nije poduzeo na njihovu uhicenju, mada je predsjednik Zupanijskog suda u Osijeku, Petar Kljajic, u dva navarata slao policiji tjeralice, zahtijevajuci da se osudjeni uhite i privedu u zatvor. U medjuvremenu ce, predsjednik Vrhovnog suda, Milan Vukovic isposlovati vracanje zalbe "sodolovacke skupine" Zupanijskom sudu u Osijeku. Vrhovni ce sud, naime, zakljuciti da postupak treba obnoviti, s obzirom da su pravomocno presudjeni sada dostupni hrvatskom pravosudju. Ali, sve te cinjenice bilo je iznimno tesko smjestiti u razuman pravi okvir: da bi se postupak osudjenima mogao ponoviti, prvo ih treba privesti u zatvor, jer se jedino tako postupak moze ponoviti. No, kako to spojiti s politickim obecanjem da ce se Sodolovcani braniti sa slobode?

Hrvatsko pravosudje i inace sklono razlicitim pravnim vratolomijama, naslo je carobnu formulu. U petak, 28. kolovoza, djelatnici Policijske uprave osjecko-baranjske, na osnovu raspisane tjeralice za kazneno djelo ratnog zlocina, priveli su u Istrazni zatvor osjeckog Zupanijskog suda Peru Klickovica, nacelnika opcine Sodolovci, Zeljka Keskenovica, njegovog zamjenika, te Vuju Halavanju. Samo dan kasnije, Petar Kljajic, predsjednik Zupanijskog suda u Osijeku, morao je prekinuti svoj godisnji odmor i hitno doputovati u Osijek da bi u ponedjeljak uvecer, 31. kolovoza, trojicu pripadnika tzv. "sodolovacke skupine" pustio na slobodu. Zupanijski drzavni odvjetnik Miroslav Jukic, hitro je potpisao rjesenje o pustanju trojice Sodolovcana, a u osjeckim odvjetnickim krugovima prica se kako je sve izvedeno tolikom brzinom da se na papirima o privodjenju i pustanju iz pritvora, doslovce, jedva osusila tinta.

Kada 10. rujna pocne obnova procesa, stvari ce postati jos zanimljivije. Sodolovcani ce u svojoj obrani inzistrirati na vaznom detalju. Mjestani njihova sela u dva su navrata, u ljeto

1. slali delegaciju u Osijek, trazeci od hrvatskih vlasti da ih zastiti od nocne pucnjave, koju su, tvrdili su Sodolovcani, organizirali pripadnici HDZ-a iz okolnih hrvatskih mjesta. Ta im je pomoc obecana (navodno im je to obecanje dao osjecki gradonacelnik Zlatko Kramaric), no nista nije uradjeno. Tjedan dana nakon pogibije sefa osjecke policije Josipa Reihl Kira, 7. srpnja 1991., koji je narastale medjuetnicke napetosti pokusavao rijesiti pregovorima, u Sodolovce ulaze pripadnici Zbora narodne garde. Nastaje pucnjava u kojoj smrtno stradava dvoje seljana.

Sodolovcani ponovno upucuju delegaciju u Osijek i traze pomoc. No, kako nikakve pomoci nije bilo, u selu nicu barikade i pojavljuju se oruzane straze. To je njihova verzija price s kojom ce se pojaviti na sudu, pokusavajuci uvjeriti tuzitelja da je sve sto se potom dogadjalo bilo u nuznoj obrani. No, pitanje je hoce li uopce biti prilike za iznosenje obrane. Kako glavnu rijec u cijelom tom slucaju vodi politika, a ne pravosudje, logicno je ocekivati da tuzitelj preinaci optuzniciu i s optuzbe za ratni zlocin, prekvalificira je u oruzanu pobunu. A taj delikt podlijeze Zakonu o opcem oprostu. Bilo bi zaista krajnje neobicno da za cjelokupnu pobunu srpskog stanovnistva u Hrvatskoj, za sva ratna stradanja i tisuce mrtvih, na kraju od 25 okrivljenih osoba za ratne zlocine, cak njih 19 bude iz jednog mjesta - Sodolovaca. Zato valja pretpostaviti da ce politika - a ne sudstvo - zavrsiti ono sto je i zapocela. Jer jedino politika u istom toru moze zadrzati i ovce i novce i Sodolovce.

DRAGO HEDL