ISPROBAVANJE RECEPATA

Srpsko - albanski pregovori

Na obje strane - srpskoj i albanskoj - jasno je da da su maksimalni ciljevi neostvarivi. Dakle, kosovski Albanci se moraju odreci zahtjeva za nezavisnoscu, a Srbija pristati na maksimalnu autonomiju. Problem je samo kako da politicari to uklope u svoja predhodna zaklinjanja i obecnja

AIM, BEOGRAD, 6. 9. 1998.

Nakon poslednjeg susreta predsjednika SR Jugoslavije Slobodana Milosevica i Kristofera Hila - americkog ambasadora u Makedoniji i posrednika izmedju sluzbenog Beograda i politickih lidera kosovskih Albanaca - iz kabineta ovog prvog saopceno je da je nuzno obnavljanje pregovara "radi uspostavljanja odredenog stupnja autonomije za Kosovo". Objavljeno je i da ce se dogovor podvrci reviziji nakon tri do pet godina. Hil se, odmah poslije susreta sa Milosevicem u Beogradu, sastao sa liderom Demokratskog saveza Kosova (alb. - LDK) dr Ibrahimom Rugovom u Pristini.

"Prioritet u prve tri godine sprovodjenja dogovora bice uspostavljanje demokratskih institucija, obnova i obezbedenje gradjanskih prava", izjavio amwericki diplomataje na konferenciji za stampu i dodao da su obje strane u tome suglasne. Sto navedeno konkretno znaci, javnost nije upoznata. Prema nezvanicnim dipolomatskim tumacenjima, rijec je o prijelaznom rjesenju u kome se u vremenskom okviru od tri do pet godina odlaze utvrdivanje konacnog statusa Kosova. Taj period bi, zapravo, trebao omoguciti predah i kako se ocekuje, bitno uticati na smirivanje situacije. Da li je to moguce i da li ce od svega ista biti, misljenja su podjeljena. Sluzbeni Beograd i politicki predstavnici kosovskih Albanaca, prema Hilovim rijecima, nece zapoceti direktne pregovore, vec ce se oni obavljati kao i do sada - preko posrednika.

Dogovor o prelaznom rjesenju na Kosovu ima dvije dimenzije. Prva se tice medjunarodne diplomacije, druga konkretnog stanja u Srbiji i na Kosovu. Smatra se da je Milosevic imao "zeleno svjetlo" od medjunarodne zajednice da se tokom ljeta obracuna sa tzv.Oslobodilackom Vojskom Kosova (alb. - UCK). Do toga je doslo djelomicno zbog samih akcija ove paramilitarne organizacije (napad na Orahovac), a djelomicno i zbog toga sto je, dok je UCK jacao, politicki polozaj Rugove slabio. "Nije bilo nikavog zelenog svijetla kaze jedan diplomata u Beogradu. "Medjutim, UCK se pokazala kao potpuno nekoperativna. U jednom trenutku postojala je zaista realna opasnost da ljudi na Kosovu ostanu bez kompetentnog predstavnika". Iako su MUP Srbije i Vojska Jugoslavije (VJ) povratili kontrolu na vecem dijelu teritorija koji su drzali naoruzani Albanci, uporne borbe pokazuju da UCK nije slomljena. Politicki predstavnik ove organizacije Adem Demaci najavio je i novi metod njenih aktivnosti: gerilske prepade umjesto ovladavanja i kontrole zemljista.

Ukoliko se kravoprolice nastavi i u toku jeseni i zime, uz predhodna i sa novim razaranjima i izbjeglicama, humanitarna katasrofa na Kosovu zaista bi postala neizbjezna. Njena direktna posljedica bio bi definitivni krah bilo kakvog suvislog politickog zivota na Kosovu. Prosto receno, pokrajina bi bila prepustena na milost i nemilost razlicitim hajduckim bandama, odnosno vojsci i policiji. U tom kontekstu, obnovljeni su pritisci na Milosevica: najvljena je zabrana letenja JAT-u; na rusko - americkom samitu u Moskvi Boris Jeljcin i Bil Klinton usvojili su zajednicku deklaraciju u kojoj se zahtejeva od Beograda hitno pokretanje pregovora; nagovjestava se i da bi se pitanje vojne intervencije na Kosovu moglo naci na dnevnom redu Savjeta bezbjednosti UN itd. "Milosevicu mora biti jasno da je to zeleno svijetlo o kome se toliko govori u Beogradu, ugaseno", kaze pomenuti sugovornik. "Mozda crveno jos nije upaljeno, ali vremena za pregovore nema beskonacno".

Ako je poluratana situacija na Kosovu sa obnovom nacionalne homogenizacije i do nedavno odgovarala predsjedniku SR Jugoslavije, veliko je pitanje koliko ce jos. Procjenjuje se da sukobi i sve sto je vezano za njih, Srbiju dnevno kostaju preko milion dolara. To nije malo opterecenje za zemlju sa upropascenom ekonomijom i bez nade za bilo kakvu privatizaciju ili prodaju velikih sistema poput onomad dijela drzavne poste, tako da nitko sa sigurnoscu ne moze prognozirati razvoj politickih prilika na neki duzi rok. No, ono sto mnogo vise brine Milosevica od stanja drzave jeste to sto od aktualne situacije na Kosovu najvise profitira koalicioni partner njegove Socijalisticke partije Srbije (SPS) u vladi Srbije - ultranacionalisticka Srpska radikalna stranaka (SRS) dr Vojislava Seselja. Smatra se da ovoj stranici ne odgovara smirivanje, odnosno da svoje partnere u vlasti pokusava ucjenjivati da ce napustiti vladu s optuzbom da je "Milosevic prodao Kosovo".

Seselj je dogovor Milosevica i Hila proglasio za neformalne i neobavezujuc razgovore, prosto - politicka caskanja: "Moguca je samo autonomija Albanaca, kao manjine na Kosovu, a ne autonomija Kosova", izjavio je Seselj. Koliko je radikalski lider, cuven po svojoj demagogiji ozbiljan, tesko je procjeniti. Izvjesno je, da je ponovo obnovio ratnohuskacku propagandu, te podsjetio na izvjesne uvjete pod kojim je usao u vladu kao sto je drzavljanstvo svim srpskim izbjeglicama. Ostale stranke u Srbiji upozoravaju da se pregovori vode bez znanja javnosti i mimo politickih institucija. Predsjednik Demokratske stranke Srbije dr Vojislav Kostunica smatra da je rijec o jos jednom ustupku Milosevica koji ce dovesti do "otvorenog ili prikrivenog protektorata na Kosovu". Takodjer, navodi se i da obnarodovano "prelezno rjesenje" za pokrajinu zahtjeva i promjene Ustava Srbije i SR Jugoslavije.

Ipak, cini se da su obje strane - srpska i albanska - prililicno iscrpljene. Objema je jasno (a i medjnarodna zajednica im je stavila do znanja) da su maksimalni ciljevi s kojim je doslo do eskalacija nasilja na Kosovu, bar za sada, neostvarivi. Dakle, kosovski Albanci se moraju odreci zahtejva za nezavisnoscu, Srbija opet mora pristati na zaista siroku autonomiju. Najveci problem pred politicarima na obje strane jeste da pronadu neko rjesenje koje ce moci prikazati kao ispunjenje svoji predhodnih obecanja i zaklinjanja. U tom kontekstu, traze razliciti recepti i racuna na kratko pamcenje balkanskih naroda. Pominju se razlicita rjesenja koja se primjenjuju u svijetu poput modela "juznog Tirola" na kome, navodno, inzistira srpska strana, odnosno, "autonomija plus, republika minus" za koga se smatra da bi bio prihvatljiv albanskoj strani. Rijec je, naime o modelu koji bi se zasnivao na Ustavu SFRJ iz 1974. i predvidjao jos siru autonomiju nego sto je u njemu bila, ali opet Kosovu ne bi dao status trece jugoslavenske republike. Ma kakav "recept" da se izabere, sve je bolje od onoga kako sada izgleda u pokrajini. Ipak, ne treba se prepustiti prevelikom optimizmu. Tenzije untar politicara obiju strana - srpskoj i albanskoj - cesto su vece od onih, za koje se tvrdi da su uzrok sukoba dva naroda.

Filip Svarm (AIM)