NA PUTEVIMA PAKLA

Izbjeglicka drama

Pocetkom rata u Bosni, Tomo i Jelena Zaric su spakovali nesto sitnica i zajedno sa tri maloljetna sina krenuli na dugi izbjeglicki put u Srbiju, ne sluteci da ce ih isti odvesti na pet razlicitih adresa - dvije nebeske i tri gotovo nepoznate.

Banjaluka, 3. septembar 1998. (AIM)

"Ukrali ste zavicajno nebo stotinama hiljada ljudi od Dobruna do Zadra. Poslali ste te ljude u pakao, poslali ste ih da tumaraju slijepom zemljom, Srbijom, i proklinju dan kad su krocili preko Drine".

Nije vazno kojim je povodom jedan poslanik u Uzicu izgovorio ove rijeci, ali i on, kao uostalom i hiljade drugih Uzicana, su svjedoci izbjeglicke drame porodice Zaric iz sela Repovac nedaleko od istocno-bosanskog grada Bratunca, drame koja bi mogla biti zapisana i kao prvi od milion razloga da covjek mrzi rat. A kada se, zapravo, spozna kroz kakav su izbjeglicki pakao prosli i jos uvijek prolaze Tomo, Jelena i njihova tri maloljetna sina, eto i drugog razloga za najcrnju od milion psovki na racun svih onih koji su prvi udarili u ratne bubnjeve.

Nije, kazu, bilo srecnije porodice u selu Repovac. Istina, Tomo je zbog srcanih smetnji pocetkom '90-te 'otiso' u invalidsku penziju, ali je par dana ranije zavrsio osrednju kucicu, kupio novi namjestaj, a potom su on i Jelena, koja je radila u Bratuncu, odlucili da imaju i trece dijete. I, rodio se Zaricima i treci sin, Nedeljko. Godinu dana kasnije, Velibor je posao u prvi razred, a sestogodisnji Dalibor se hvalisao kako je naucio Nedeljka prvim koracima.

Medjutim, prvim, ali ratnim koracima, kroz selo su uveliko hodali neki neznanci govoreci da ko nije spreman za rat bolje da bjezi u Srbiju. U dom Zaricevih uselio se strah. Sve radosti i male brige zatamnjele su pred pitanjem: bjezati u Srbiju, ili ostati sa troje male djece i rizikovati? Odlucila je, najprije briga za djecu, i na izmaku jedne od dugih besanih nociju, Tomo i Jelena su spakovali nesto sitnica i posli u Srbiju, prema Uzicu. Iza njih je ostalo proljece '92., pune bisage uspomena i pas Aleks, Tomov rodjendanski poklon sinu Daliboru. Ispratili su ih i malo prekorni pogledi ljudi koji su uveliko dijelili puske po selu i pricali kako je Srbija "velika majka". Dok su prelazili Drinu, Bosnom se vec sirio miris baruta i tamjana.

A da su kojim slucajem znali gdje idu, Tomo bi, iako narusenog zdravlja, uzeo pusku, a Jelena, kako je jednom kasnije priznala, "ostala bi makar me zivu zapalili". Ovako, prelaskom Drine, Zaricevi su zakoracili u dugu tamnu noc - noc u kojoj su ih sustizale nesrece, noc u kojoj su pokidani svi korjeni rascvalog porodicnog stabla.

Nisu Zarici dugo izdrzali u svom prvom izbjeglickom smjestaju - u jednoj omanjoj sobici barake bivseg brigadirskog naselja na brdu Zabucje iznad Uzica. Nisu, jer jednostavno, tuga za svojim selom, domom i Bosnom bila je jaca da se kako-tako prezivi u ambijentu u kojem je sve kipjelo od suza, bijesa, ocaja, te malih i velikih pakosti. Prelazeci u jedan izbjeglicki centar na Zlatibor, Tomo i Jelena su vjerovali da ce imati mogucnosti da zarade neki dinar i, bar, podare djeci par trenutaka bezbriznosti. Medjutim, u trci za kakvom zaradom, Jelena je sve cesce bila van kuce, Tomu je pritisla bolest i, umjesto da bude sa Daliborom, Veliborom i Nedeljkom, provodio je vrijeme u cekaonicama uzicke bolnice, a sinovi ostajali na Zlatibori, prepusteni na milost i nemilost zakonima samoce, a kasnije i ulice.

Pritisnuti stotinama briga, a nemocni da im se odupru, Tomo i Jelena pronalaze jedno u drugom krivca za sve nevolje. S proljeca '93. izmedju njih se brisu poslednji tragovi ljubavi. Tomo se vraca u Zabucje, a Jelena se sa sinovima smjesta u jedan sobicak u Uzicu, gdje je za zivota boravio neki uzicki siromah. Nastavljajuci trku za sakom dinara, Jelena, mozda i nasvjesno, krece za nju, do tada, nesanjanim putevima. Dio dana i noci radi kao cistacica na zeljeznickoj stanici, a ostatak vremena provodi u drustvu ljudi cije je najcesce konaciste klupa zeljeznicke ili autobuske stanice. Djeca sve vise noci provode sama, a preko dana Dalibor i Velibor lutaju uzickim ulicama i, ne rijetko, bivaju uhvaceni u sitnim kradjama. Negdje u to vrijeme, ljeta 1993. godine, pocinju druzenje sa cigaretama i alkoholom, a jedan uzicki policajac oduzima Daliboru veliki noz sakriven u nogavici pantalona. U to vrijeme Jelena se zblizava sa nekim svercerom i ostaje u drugom stanju.

A onda, jednog septembarskog jutra, dvojica ribara otkrivaju na dnu uzicke plaze tijelo desetogodisnjeg djecaka. Jelena i Tomo odlaze u bolnicu i identifikuju sina Velibora. "Ubili su moga sina, osveticu im se", jaukala je Jelena, ali ni ona ni uzicka policija nikada nisu saznali pod kojim se okolnostima utopio Velibor, koga su Tomo i Jelena sahranili na jednom malom groblju u blizini Uzica. U posmrtnoj povorci bilo je nekoliko izbjeglica sa nekoliko, uz put, ubranih cvjetova.

Centar za socijalni rad u Uzicu preuzima brigu o staranju Dalibora i Nedeljka i smjesta malisane u uzicki dom za sirocad "Petar Radovanovic". Oslobodjena kakve-takve brige o djeci, Jelena odlucuje da promijeni zivot i odlazi da zivi sa svojim novim izabranikom. Tomo i dalje ostaje u izbjeglickom centru u Zabucju. U drustvu alkohola i najcrnjih snova, njegovo srce popusta. Sredinom prosle godine zauvijek napusta svoje konaciste na Zabucju.

"Otkada mu se utopio sin, samo je cutao, a kada bi neku i progovorio, rekao bi nesto o povratku u Repovac i Bosnu. Da ti kazem, nije njega ubilo bolesno srce, nego tuga za sinom Veliborom, a bogme i za onom dvojicom. A bio je dobar co'ek. Im'o je sto 'no vele, dusu i nije ga bilo postenijeg. Eno, sjedio je svaki dan kod onog hrasta i savijao cigaru za cigarom. Kad je umro, dosao mu je ovdje brat i mislim da ga je sahranio u njegovom Repovcu", prica danas jedan od Tominih izbjeglickih drugova sa Zabucja.

Jelena u medjuvremenu radja sina i nema vremena za ispracaj covjeku sa kojim je prozivjela svoje najljepse godine. Nema vremena ni za Nedeljka i pogotovo Dalibora, koji uprkos svim pokusajima zaposlenih u Domu "Petar Radovanovic", ne uspijeva da prihvati ni jedno od pravila Doma.

"Sve smo pokusali, ali nije vrijedilo. To dijete je prosto nevjerovatno. Bjezao je odavde svaki drugi, treci dan. Policija ga pronalazila po klupama zeljeznickih i autobuskih stanica Uzica i Pozege i vracala ovamo. Malo bi se zadrzao, nesto ukrao i ponovo pobjegao. U dogovoru sa Centrom za slocijalni rad slali smo ga u nekoliko drugih domova sirom Srbije, ali nigdje se nije zadrzao duze od sedam dana. Jednostavno, njegov dom su ulica i neka klupa u parku ili na stanici. Bojim se da tom djecaku nema spasa", govorio je prije godinu dana upravnik uzickog Doma, Ivan Arsic, cije su se rijeci umnogome obistinile.

Poslednjih godinu dana Dalibor noceva na autobuskoj stanici u Uzicu, a kada svane, krece u potragu za cigaretom, flasom piva, a potom i za nekim zalogajem. Nerijetko ukrade na trafici lokalni list "Uzicka nedelja" ne bi li procitao nesto o nekoj od svojih brojnih piromanskih akcija po okolnim selima. Iako je pregurao cetrnaestu, Dalibor je rastom i stasom blizi devetogodisnjaku.

"Ne znam, vjerujte, sta vise mozemo uciniti za to dijete", sa uzdahom kaze Rosanda Djuric, direktor Centra za socijalni rad. "Dugo radim ovaj posao, ali takav slucaj nisam imala, i licno sumnjam da jos negdje postoji dijete u kome se nakupilo toliko otpora prema svemu. Dalibor nema nista djecije, a od ljudi je pokupio sva zla. Obzirom kako i gdje zivi, kako se hrani i sta radi, nisam sigurna da se moze izvuci iz zamka neke opake bolesti".

Nedeljko Zaric danas ima 6 godina i po rijecima njegovog vaspitaca u Domu, Rajka Dejovica, "pravi je miljenik ostalih domaca". "Tako je tih i stidljiv, ni nalik Daliboru. Siguran sam da nece poci stopama svoje brace. Siguran sam da ce se izvuci, da ce odavde izici kao covjek", vjeruje u svog 'pulena' njegov vaspitac.

Zoran Tmusic (AIM)

b