KRIVA JER JE POBJEGLA OD BATINA

AIM, ZAGREB, 2.9.1998. U Hrvatskoj tenis je vec osam godina nesto vece i znacajnije od sporta. Ova zemlja porezni je Eldorado za umirovljene igrace poput Brune Oresara, mjesto socijalne afirmacije za sumnjive trenere americkih gospodja (sto je bio stanoviti Suad Rizenbegovic), drzava u kojoj bivsi taksisti, ocevi teniskih zvijezdica, postaju jako vazne osobe na predsjednickim mjestima i u sirem drustvenom zivotu (slucaj Stanka Majolija). Ali svi ti ljudi, tenisaci, teniski treneri i njihova djeca, moraju prije svega drugog ispuniti dva uvjeta: prvi je da su spremni u svako doba dana ili noci odazvati se pozivu Franje Tudjmana i od njega izgubiti barem dva seta, a drugi je da su clanovi Hrvatske demokratske zajednice. Oni tenisaci koji ne ispunjavaju ove uvjete, kao na primjer Goran Ivanisevic ili Zeljko Franulovic, imat ce problema s financijskom policijom, sportskom administracijom i drzavotvornim medijima, te ce bez obzira na finale Wimbledona postati drugorazredne osobe u tom neobicnom hrvatskom teniskom zivotu.

Sve donedavno Mirjana Lucic ispunjavala je preduvjete za nacionalni teniski san. Toj sesnaestogodisnjakinji izjave su bile pune hvale za predsjednika Tudjmana, drzavnu himnu pozdravljala je partijskim, hadezeovskim, pozdravom i moglo se ocekivati da ce pred sljedece izbore postati pocasna celnica mladezi HDZ-a (kao sto je postala Iva Majoli pred izbore iz 1995.) Osim toga, Lucicka vodi porijeklo iz vrlo pozeljne obiteljske strukture: po ocevoj liniji ona je Hercegovka, stric joj je tamosnji bogatas, jedan Mirjanin bratic predsjednik je Mladezi HDZ-a za BiH, a drugi sef SIS-a, zapravo svih vojnih i civilnih tajnih sluzbi u Hercegovini. U projekat Mirjanine biografije bila je ugradjena skoro idealna, modelska, lojalnost vodji i partiji, ali je vazan elemenat bio taj sto je Lucicka predstavljala i neku vrstu socijalnoga antipoda Ivi Majoli. Naime, dok je Iva iz tipicne malogradjanske i domobranski inferiorne obitelji iz metropole, Mirjana stize iz ljutoga ustaskoga kraja i iz plemena koje je uvijek davalo darovite pojedince. A Tudjmanov san i njegova opsesija jest da postane gospodar svih hrvatskih povijesnih i aktualnih antipoda, pa cak i onih koji ostalome svijetu djeluju pomalo bizarno.

Ali kako svaki idealni projekat propada iz sasvim banalnih razloga i prica o Mirjani Lucic iskliznula je zbog losih obiteljskih obicaja. Naime, otac Marinko tukao je svoju kcer, pa je ona u dramaticnim okolnostima, zajedno s majkom i cetvero brace i sestara pobjegla iz Hrvatske. Danas zivi u egzilu teniskoga kampa Nicka Bolitijerija, a u kratkom je intervjuu Slobodnoj Dalmaciji do u tancine obrazlozila povode svoga bijega. Dobijala je batine zbog izgubljenih meceva, nije smjela odlaziti na prijeme, otac joj nije dopustao da se tusira u zajednickim kupaonicama s drugim tenisacicama ("sa svim tim lezbacama" - otac Marinko) i zivjela je zivot za koji bi se moglo reci da je kombinacija devetnaestostoljetnoga balkanskoga patrijarhata i suvremene sportaske robotike.

A onda su uslijedile reakcije hrvatske javnosti. Vec spomenuti Suad Rizvanbegovic, inace predsjednik Hrvatskoga teniskog saveza, izjavio je kako je rijec o velikom sportsokm gubitku, selektor teniske reprezentacije Damir Friscic se ponadao da ce "nesporazumi" na kraju ipak biti izgladjeni i da ce se Mirjana Lucic vratiti iz Amerike, ali bas nitko, ni medju sportskim funkcionarima, ni medju novinarima, nije se zgrozio nad time sto je kcer optuzila oca za kontinuirano zlostavljanje. Na poslijetku se javio i otac Marinko koji je u svojoj skandaloznoj izjavi potvrdio da je "katkad" znao "pljusnuti" Mirjanu, ali nikad, kaze on, zbog teniskih ili sportskih razloga.

Cak ni ovakvo priznanje Mirjani Lucic nije donijelo simpatije javnih duznosnika. Umjesto toga predsjednik Hrvatskog olimpijskog odbora Antun Vrdoljak posumnjao je u navode iz tenisacicine ispovijesti i iznio teoriju kako iza svega stoji Amerika i americki interesi. Naime, po Vrdoljaku, Amerikanci su dovabili Mirjanu Lucic, ponudili joj drzavljanstvo i priliku da igra za njihovu reprezentaciju. Glavnu ulogu u Lucickinoj "obradi" imala je Monika Seles, s kojom je hrvatska tenisacica nekoliko puta nastupala u igri parova i koja joj je, fabulira Vrdoljak, objasnila sve prednosti koje proizlaze iz cina nacionalne izdaje. Antun Vrdoljak to naravno ne istice, ali svatko tko procita njegovu izjavu naslutit ce kako iza svega stoji jos i cinjenica Monikinoga jugoslavenskog porijekla.

Novinar Vecernjega lista, jedan od prvih drzavotvoraca i omiljeni Tudjmanov autor Milan Ivkosic je u svojoj analizi iznio teoriju o ocu Marinku kao zrtvi raspada patrijarhalnoga svijeta i kceri Mirjani, sportskoj bozici, koja je zarad vlastite velicine unistila oca. Ivkosicevo razlaganje obiteljskoga nasilja kao necega sasvim normalnog i prihvatljivog samo na prvi pogled djeluje skaradno i bezprizorno, ali je u osnovi rijec o stavu koji je skoro opceprihvacen. U svakom slucaju, cini se da je puno veci prekrsaj nacinila Mirjana Lucic bijegom od kuce, nego Marinko Lucic zlostavljanjem svoga djeteta.

U svojoj ispovijesti tenisacica je spomenula kako je o svojim problemima izvjestila i predsjednika Tudjmana i da je razocarana sto odgovor i pomoc nikada nisu stigli. Predsjednikov ured promptno je odgovorio da Lucickin faks nikada nije stigao, pa je tako otpisana jos jedna bizarna epizoda u prici. Naime, ispada da je maloljetna Hrvatica trazila od predsjednika drzave zastitu pred ocevim maltetriranjem, na sto je predsjednikova administracija odgovorila kako se molba negdje zagubila. E sad, zanimljivo bi bilo znati sto bi se dogodilo da je, recimo, telefaks Mirjane Lucic stigao do Franje Tudjmana. Sto bi on u tom slucaju ucinio i sto predsjednik drzave radi kad mu se djeca zale na roditeljsko maltretiranje?

Najnovijem hrvatskom sportskom i socijalnom cudu kraj se jos uvijek ne naslucuje, ali su neke od mogucih konsekvenci vec pred nama. Ako Mirjana Lucic ostane u Americi ona ce biti druga javna osoba koja je u posljednjih pet godina pobjegla iz Hrvatske i zatrazila americku zastitu. Prvi je bio rijecki novinar Roman Latkovic koji je emigrirao nakon teksta o Tudjmanovoj vladavini, objavljenog u Novom listu. Latkovic je pobjegao od bijesa oca nacije, a Lucicka bjezi od bijesa bioloskoga oca. To bi moglo znaciti da se stvari u Hrvatskoj polako spustaju u bazu i da su drustvena pravila koja su ustrojena padom komunizma prestala biti ekskluzivizmom vladara i drzavnog poglavara, te da je tudjmanizam od drzavne postao obiteljska stvar. Da nije tako, niti bi reakcije na premlacivanje djeteta bile tako mlake i nikakve, niti bi se dijete zalilo predsjedniku drzave.

MILJENKO JERGOVIC