(ZLO)UPOTREBA MENADZERA

Privreda u sluzbi politike

AIM, SARAJEVO, 02.09.98. Ovogodisnji august, a narocito njegova druga polovica ostace upamcena - osim po do usijanja zagrijanoj predizbornoj politickoj atmosferi - i po pustanju u rad vise znacajnih privrednih kapaciteta i potpisivanju ugovora o njihovom pokretanju. Da spomenemo samo neke: u Bihacu pustena u rad telefonska centrala, a dva dana prije u Donjem Vakufu otvorena novosagradjena Tvornica celuloznih ploca "Samoborka". U Sarajevu pustena u rad "Teloptikova" Tvornica sokova, potom u Vogosci u UNIS-ovim pogonima i zvanicno otpocela montaza automobila "felicija". Samo nekoliko dana prije predstavnici Kuvajtske konsalting i investicione kompanije, te UNIS a i Zeljezara Zenica potpisali ugovor o zajednickim ulaganjima u zenicku Zeljezaru. Prosle sedmice na sjednici Predstavnickog doma Parlamenta FBiH predsjednik Vlade Edhem Bicakcic je posredstvom savremene kompjuterske tehnike zastupnicima izlozio izvjestaj o radu Vlade za prvo polugodiste 1998. naglasavajuci - uz ostalo - da prosjecna mjesecna ostvarena proizvodnja u odnosu na 1991. iznosi 25,8 odsto i da su od 1995. do ove godine stope poreza i doprinosa na place smanjene cak 48 odsto.

U nekim normalnijim vremenima pomenuti i drugi privredni uspjesi u FBiH zaista bi plijenili izuzetnu paznju, mada ni sada nisu za zanemarivanje. No, august i pocetak septembra su doba odrzavanja predizbornih stranackih skupova u BiH kad je svaki potez obojen, prije svega, politickim marketingom i kad se njime skupljaju poeni za izbore 12. i 13. septembra. Cine to iskljucivo vladajuce politicke stranke, ne samo u Federaciji nego i u RS.

Isticanjem uspjeha, u prvom redu otvaranjem novih fabrika, obnavljanjem infrastrukture ili kicenjem postignutim rezultatima u proizvodnji, te potpisivanjem ugovora o pokretanju umrtvljenih kapaciteta, ali i ukazivanjem na rasterecenje privrede kroz doprinose i poreze - zeli se pokazati umijece i uspjesnost menadzera i politicara. Pomnom analiticaru privrednih zbivanja u BiH - jer predizborne aktivnosti ovaj put posmatramo sa tog aspekta - namece se (kao i obicnom gradjaninu) dojam da je u posljednjih mjesec dana otvoreno vise privrednih kapaciteta nego u protekle dvije godine. A sve to treba kod glasaca da stvori utisak da su vladajuce strukture izuzetno sposobne i da vode odlicno kadrovsku politiku dovodeci svoje sposobne ljude na celo uspjesnih preduzeca.

A da li je zaista tako?

Za vecinu objekata koji su pusteni u rad (ili su potpisani ugovori za njihovo pokretanje) novac su najvecim dijelom obezbijedile humanitarne organizacije ili strani investitor (cast svakako domacim ulagacima kojih je simbolican broj), pa sada vladajuce stranke zele sebi pripisati njihove zasluge. Ako i treba isticati nekoga u obnavljanju proizvodnih i drugih kapaciteta, onda je to drzava, odnosno FBiH. A na stranackim konvencijama politicke partije te zasluge pripisuju sebi. Jeste li ikada culi da je u zapadnoevropskim drzavama za odredjeni poslovni uspjeh isticana neka politicka partija na vlasti? U prvom planu je drzava i uspjesna kompanija. Kod nas, eto, nije tako.

Interesantno je primijetiti da kod nas ni na jednom skupu (ne mora to biti politicki) niko od politicara ne postavlja pitanje ko je kriv, recimo, sto su prosle godine najveci gubitasi u privredi bile upravo drzavne firme (Zeljezara Zenica, Rudnici uglja Tuzla, "Elektroprivreda" BiH i dr). Da li su za poslovni neuspjeh krivi njihovi direktori, Vlada, drzava ili neko cetvrti? Ili, zasto je prosle godine svako cetvrto preduzece u FBiH poslovalo sa gubitkom? Direktore ovih i drugih firmi biraju upravni odbori koje uglavnom imenuju stranke na vlasti, cije programe menadzeri i provode. Cesto umjesto znanja i sposobnosti za osnov svog rada direktori uzimaju politiku i podobnost stranke kojoj pripadaju, sto ih pocesto vodi u poslovni promasaj. Jer, politika je jedno, a biznis nesto sasvim drugo.

Ova negativna strana poslovanja i promasaji kadrovske politike nisu za javnost i zato valjda i izostaju sa predizbornih promocija partija, buduci da bi njihovim analiziranjem za stranke na vlasti to bilo kontraproduktivno. (Zlo)upotreba privrede i menadzera u politicke svrhe ne iscrpljuje se samo na ovim primjerima. Ona je bila primjetna i u proslim periodima, a ogleda se najblaze receno, u finansiranju politickih stranaka novcem privrede. Primjere za ovu tvrdnju je tesko navoditi, jer se ove radnje cuvaju kao stroga privredna ili politicka tajna. Nije za javnost, medjutim, nepoznanica da se kroz razne donacije, tajne i druge pozajmice dobar dio dobiti firmi slije u kase stranaka. I sve dok menadzeri novcem koji zaradjuju zaposleni u firmama - ponekad i sa zajamcenom (minimalnom) placom - investiraju u stranku koja je dovela direktora na celo preduzeca, menadzeri su podobni i zagarantovano im je napredovanje, bez obzira da li preduzece koje vodi posluje uspjesno ili ne. Ali, kad direktor promijeni stranku ili kad ne zeli vise da bude utajivac kapitala preduzeca u korist stranke, tada on postaje nepodoban i gubi dotadasnje pozicije, bez obzira na svoje sposobnosti. Stranacki interes nadvladava organizacijske, strucne i ostale sposobnosti. A to sto preduzece gubi poslove, prihode i ugled, malo koga zabrinjava (naravno sem samih radnika).

Nije onda cudo sto iskusni i ugledni glavni menadzer jednog javnog preduzeca u Sarajevu upravo iz opisanih i slicnih razloga ostaje bez pozicije prvog covjeka firme, pa svoju satisfakciju sada trazi sudom. Posto i u sudstvu vladajuce stranke imaju veliki uticaj (a govori se o nezavisnim sudijama), mali su izgledi da ce ovaj direktor uspjeti dokazati da se radi o zavjeri.

U zemljama sa razvijenom trzisnom privredom drzava se mnogo ne uplice u rad kompanija. Ona je prisutna u firmi u tolikoj mjeri da odredi zakonske okvire i ambijent u kojim ce kompanije poslovati. Podobnost menadzera u drzavnim firmama odredjuju poslovni rezultati, tacnije profit, a sve drugo je sporedno. Mi smo jos uvijek daleko od ovakvog nacina vodjenja poslovne filozofije, posto vladajuce stranke drze sve pod svojom kontrolom, pa i novac stecen u drzavnim preduzecima. Zalosno je sto se ovaj put oplodjedni kapital koristi u politicke svrhe, a ne nova ulaganja u preduzeca radi uvodjenja savremenih tehnologija ili podizanja standarda radnika.

Sve dok je ovako, politicke stranke ce moci zloupotrebljavati i menadzere i profit stecen u drzavnim preduzecima.

Samuel SKOPLJAK (AIM, Sarajevo)