AMERIKA OKRECE LEDjA TUDjMANU

AIM, ZAGREB, 1.9.1998. Iza zatvorenih vrata ostro i, kako je rekao jedan od nazocnih, grozno, pred javnoscu otvoreno i hladno - hrvatski predsjednik Franjo Tudjman i americka drzavna tajnica Madeleine Albright nisu krili svoje medjusobno neslaganje. Nakon razgovora, sto su ih vodili u Zagrebu, novinarima su objavili da se Hrvatska i Sjedinjene Americke Drzave ne slazu oko odnosa Hrvatske prema Hrvatima u Bosni i Hercegovini te oko stanja demokracije u Hrvatskoj. "U nesuglasju smo oko odnosa Hrvatske prema bosanskohercegovackim Hrvatima", rekla je Albright. Tudjman je potvrdio da je Bosna i Hercegovina glavni problem u odnosima izmedju Amerike i Hrvatske.

Osnovna razlika izmedju sluzbenog Zagreba i sluzbenog Washingtona proizlazi iz oprecnog tumacenja sadrzaja mirovnih sporazuma. Za Ameriku je Dayton put prema obnavljanju Bosne i Hercegovine, Tudjman Bosnu i Hercegovinu i dalje tumaci kao provizorij i stratesku rezervu Hrvatske. Odatle onda slijedi i dijametralno suprotno vidjenje mjesta i uloge bosanskohercegovackih Hrvata. Amerika smatra da je domovina BiH-Hrvata - Bosna i Hercegovina i trazi da se Tudjman sukladno tome i ponasa. Napominjuci da Bosnu i Hercegovinu vidi kao multietnicko drustvo, Albright je zahijevala da Zagreb obustavi svoje tutorstvo nad bosanskim Hrvatima, da se prestane mijesati u bosanske izbore i financirati hercegovacku vojsku. Takodjer je, kao vazno, istakla potrebu da bosanskohercegovacki Hrvati budu dio svoje drzave, Bosne i Hercegovine, tako da mogu pridonijeti njenom razvoju. "Ocekujemo da radeci s Hrvatskom ucvrstimo razvitak snazne i jedinstvene drzave Bosne i Hercegovine", kratko je i odlucno objasnila americka drzavna tajnica.

Tudjman je imao potrebu da bude mnogo opsirniji. On smatra - to proizlazi iz njegovih elaboracija - da je BiH-Hrvatima prava, maticna domovina Hrvatska te da im je Zagreb blizi i vazniji od zavicaja i drzave u kojoj zive. Taj poredak sugerira i u pogledu lojalnosti. Za razliku od SAD-a, koje izrijekom traze neovisnost bosanskohercegovackih Hrvata o Zagrebu, Hrvatska inzistira na tome da ih, kako je rekao Tudjman, podupire. Pritom se poziva na rjesenja u Washingtonskim i Daytonskim sporazumima. Hrvatski je predsjednik upozorio na "tihu reviziju Daytonskog sporazuma", sto je, po njemu, neprihvatljivo i za Hrvate u Bosni i za Hrvatsku. Objasnio je da naglaseni hrvatski interes za BiH-Hrvate ima uporiste u Ustavu, ali je dodao da Hrvatska ima i strateske interese u Bosni i Hercegovini. Izrijekom je rekao da su, sporazumno sa Srbima, i Muslimani prijetili Hrvatskoj, optuzio ih je da su "poduzimali korake da ugroze sva juzna podrucja hrvatske drzave".

Izjasnjavajuci se u prilog Washingtonskom i Daytonskom sporazumu, hrvatski je predsjednik podsjetio da davno adaktirani, ali za njega ocito aktualni Washingtonski sporazum predvidja uspostavljanje konfederalnih veza izmedju Hrvatske i Federacije, a da Dayton govori o posebnim odnosima. Pozvao je Ameriku da pomogne, doslovce je rekao, u dosljednoj primjeni tih sporazuma, "kako bismo rijesili bosansku krizu i da bismo uspostavili takav poredak koji nece ugrozavati mir u sirim razmjerima". Tim je rijecima Tudjman okoncao susret s Madeleine Albright. Americka drzavna tajnica, vidno nezadovoljna, hladno je pustila da zadnju rijec ovoga puta ima domacin. Tko ce zaista imati zadnju rijec

• to se ionako ne rjesava na Pantovcaku.

Kao sto je hrvatsku javnost u vise navrata pokusao uvjeriti da je zapravo on kreator Daytonskog sporazuma, istom tom logikom hrvatski se predsjednik sada i Amerikancima pokusao nametnuti kao jedini autenticni tumac stvarnog smisla tog mirovnog dokumenta. Drzeci lekcije o Daytonskom sporazumu Americi, u svadji sa seficom americke diplomacije, Tudjman je uspio samo u tome da sam sebe raskrinka. Otkrio je da njegova zaklinjanja u provedbu Daytona zapravo nista ne znace. Jer ono sto hrvatski predsjednik razumije pod Daytonskim sporazumom, dijametralno je suprotno onome sto iz tog dokumenta citaju njegovi medjunarodni moderatori. Mada neki hrvatski diplomati sada pokusavaju dokazati kako inzistiranje oba zagrebacka sugovornika na "potpunom i dosljednom postivanju Daytonskog sporazuma pokazuje da razmimoilazenje Hrvatske i SAD-a nije supstancijalno", prije ce biti da je bas obratno. Supstancu, to jest Daytonski sporazum dvije strane sasvim oprecno tumace.

Vlasti bliski mediji u posljednje su vrijeme pomno razradjivali Tudjmanove stavove. Iz tih komentara proizlazi da hrvatski vrh revizijom mirovnih sporazuma naziva sve ono sto jaca koheziju Bosne i Hercegovine. Posebno se naglasava da su neprihvatljivi svi pokusaji mijenjanja mirovnog plana, koji vode stvaranju unitarne Bosne i Hercegovine i jedinstvene bosanske nacije. Pritom se unitarizacijom naziva svaka ideja o jedinstvenoj Bosni i Hercegovini. Istice se da takvi pokusaji opasno ugrozavaju sadasnju stabilnost BiH i prizivaju nove ratne sukobe. Hrvatski je radio u svom komentaru cak ustvrdio da, doslovce, price o jedinstvenoj Bosni i Hercegovini, kao sastavnom dijelu Evrope, predstavljaju napad na evropske demokratske temelje.

Preko svojih medijskih posrednika Tudjman zapravo grmi protiv koncepta (sto ga Zubak sada gura kao svoj izborni program) da Hrvati, kao i druga dva naroda, budu konstitutivni na cijelom podrucju Bosne i Hercegovine. Zagreb dokazuje da je to suprotno Daytonu, jer su, istice, po tom sporazumu, Srbi konstitutivni u Republici Srpskoj, a Hrvati i Bosnjaci u Federaciji. Takodjer se protivi i omeksavanju dosad cvrste podijeljenosti Bosne i Hercegovine na entitete. Hrvatski vlasti bliski mediji tvrde da su entiteti temelj Daytona te da je njihovo ukidanje i uspostavljanje Bosne i Hercegovine kao jedinstvene drzave kontra mirovnom sporazumu. Sluzbeni Zagreb zapravo revizijom Daytona naziva svaki potez koji vodi reintegraciji Bosne i Hercegovine i zato pokusava konzervirati sadasnju podijeljenost. Zato i dokazuje da Hrvatima odgovara samo dosljedna kantonizacija Federacije. Takodjer se svaka najava identifikacije bosansko-hercegovackih Hrvata s Bosnom i Hercegovinom proglasava i osudjuje kao pokusaj stvaranja bosanske nacije.

U cijeloj stvari zapravo je nejasno samo jedno - zasto se Tudjman tako ostro i nepametno, iza zatvorenih vrata i na javnoj sceni, sukobio sa svojom goscom. Mozda je kod njega proradio osjecaj da mu stvari pocinju izmicati iz ruku, da na rasplet u Bosni i Hercegovini sve manje moze utjecati, da mu cak tamosnji Hrvati sve vise okrecu ledja. Kada je prije nekoliko dana pokusao u Predsjednicke dvore sazvati predstavnike svih hrvatskih stranaka u Bosni i Hercegovini, pozivu su se odazvala samo dvojica. Zarobljenik fikcije o svojoj misiji nacionalnog hegemona, Tudjman je pokusao da se uoci izbora - oko kojih su se Hrvati tesko posvadjali - ponovo nametne kao predsjednik svih Hrvata. Ali ti su se planovi izjalovili, dapace, pokazalo se da gazda s Pantovcaka u tom pogledu nikad nije losije stajao.

Politicki kuloari tvrde da Washington sve evidentnije pokazuje kako na Tudjmana sve manje racuna. Americka drzavna tajnica Albright u Zagrebu se sastala i sa zagrebackim nadbiskupom Josipom Bozanicem, celnicima sest oporbenih stranaka te predstavnicima nezavisnih medija. Ti su sastanci protekli u mnogo boljem razumijevanju i raspolozenju, nego onaj s predsjednikom Tudjmanom. Za razliku od hrvatskog predsjednika, koji je - na zahtjev gosce da Hrvatska provede politicke reforme i omoguci slobodu medija - uzvratio tvrdeci da njegov rezim nije autoritaran, oporbenjaci i novinari imali su stajalista podudarna onima koje je izlozila Madeleine Albright. Sest ju je oporbenih stranaka upoznalo sa svojom proslotjednom odlukom o zajednickom nastupu u nekim vaznim pitanjima demokratskog i gospodarskog razvitka Hrvatske. Smatra se da je taj dogovor uvod u zajednicki oporbeni nastup na iducim izborima. Americka drzavna tajnica tom je vijescu bila izuzetno obradovana.

JELENA LOVRIC