ZUPNIKOVA NAOPAKA SLUZBA

AIM, ZAGREB, 25.8.1998. Umjesto da se s veseljem vracaju u svoje kuce, izbjegli licki Srbi danas se susrecu s novim problemom - kako uci u vlastite kuce kad su u njima smjesteni novi stanovnici, uglavnom Hrvati iz Bosne i Hercegovine, a neke od kuca su pretvorene - u crkve? Neven Jerkovic jedan je od ljudi koji su prikupili sve potrebne dokumente za povratak u svoju kucu i na svoje imanje u Udbinu, ali umjesto da se useli u tu kucu, prisiljen je traziti smjestaj kod rodbine, prijatelja i susjeda. Njegova je kuca rjesenjem opcinskih vlasti dodijeljena katolickom sveceniku Anti Trgovcevicu, zupniku koji je ispred Nevenove kuce podigao veliko postolje za crkveno zvono, kucu napunio vjerskim slikama i ostalim relikvijama, a nekadasnje prostorije u kojima su bili trgovina i kafic preuredio u bogomolju.

Neven Jerkovic zivio je u Udbini tokom cijelog rata u Hrvatskoj. Kako on sam, ali i njegovi susjedi, starosjedioci koji su se vratili, pricaju, nije uzeo pusku u ruke niti je sudjelovao u bilo kakvim ratnim operacijama. Kao jedan od boljestojecih Srba s ovog podrucja, Nevena je zapalo da sa svojom tehnikom pomogne pri probijanju cesta i inim inzinjerijskim poslovima za koje ga je pod radnom obvezom angazirala vojska. Tokom Oluje sa svojom je suprugom i dvije kceri otisao za Srbiju, a sada kad je sakupio sve dokumente potrebne za povratak zelio bi to sto prije napraviti - vratiti se u kucu i na imanje u koje je ulozio cijeli svoj zivot. Doputovavsi u Udbinu, u svojoj je kuci zatekao svecenika koji s njim nije htio razgovarati. Stovise, rjecnikom koji nimalo ne prilici jednom sveceniku, grubo mu je odbrusio da on tu nema sto traziti, da kuca vise nije njegova i da se vrati odakle je i dosao.

Kad su propali pokusaji razgovora s lokalnim vlastima (treba li reci da je HDZ u Udbini vladajuca, pa skoro i jedina stranka), Neven je bio prisiljen obratiti se nevladinim organizacijama koje djeluju na podrucju Like - pulskom HOMO-u, a potom i Helsinskom odboru. HHO se pismom obratio na adrese Hrvatske Biskupske konferencije, zatim zagrebackom nadbiskupu Josipu Bozanicu, apostolskom nunciju u Hrvatskoj Giuliju Einaudiju, te rijecko- senjskom nadbiskupu Antonu Tamarutu. Biskupska konferencija potvrdila je primitak pisma, te odgovorila kako takav slucaj nije u njenoj nadleznosti. Osim HBK, odgovorio je samo nadbiskup Tamarut, koji je ustvrdio da zupnik Trgovcevic nije nikada razgovarao s osobom po imenu Neven Jerkovic, a sto se kuce tice, nju su Trgovcevicu na raspolaganje dale opcinske vlasti te da je jasno da i vlc. Trgovcevic kao prognanik, a i katolicki vjernici prognani zajedno s njime, imaju pravo na prikladan stan i prikladan bogosluzni prostor. Nadalje, pise Tamarut, cim legitimna vlast dodjeli Trgovcevicu prikladan stan, a katolickim vjernicima kojima je komunisticka vlast srusila svaki i najmanji bogosluzni prostor u Udbini, prikladan prostor za vrsenje svetih cina, Jerkoviceva kuca bit ce automatski slobodna. Svoje je pismo nadbiskup Tamarut zavrsio rjecima kako u Hrvatskoj postoji legitimna vlast preko koje treba rjesavati probleme koji nisu nastali krivnjom pojedinih gradjana nego zlocom agresora".

Navedeni citati postaju mnogo jasniji kad se vidi kakvo je stvarno stanje u Udbini. Naime, vec na samom ulasku u Udbini nalazi se ogromna ploca s velikim slovom U, nekih dva metra visine. Prema rjecima ono malo povratnika koji su se uspjeli domoci svojih kuca i imanja, upravo je zupnik Trgovcevic glavni generator loseg stanja u Udbini, stanja u kojem Srbi i Hrvati javno uopce ne komuniciraju. Naime, prema rjecima starosjedioca, Trgovcevic Hrvatima brani da razgovaraju sa Srbima, a ukoliko ne postuju tu njegovu zabranu, sankcije su vrlo efikasne - nema vise humanitarne pomoci koju djeli upravo zupnik Tgrovcevic. Kako se trenutno u Udbini i okolici zemljiste uglavnom ne obradjuje, humanitarna pomoc koja stize preko Caritasa glavni je izvor hrane za novodoseljene stanovnike Udbine. Ono malo Hrvata koji su odlucili biti dobri sa starosjediocima Srbima, uglavnom ih posjecuju u vecernjim satima, i to tako sto im u posjete dolaze preko vrtova i zaobilaznim putevima, da ih nitko ne vidi i ne javi zupniku.

Kako bi sto efikasnije onemogucio povratak Nevena Jerkovica u njegovu kucu, zupnik je svoje zupljane instruirao i o tome sto je Neven tijekom rata radio. Tako ce vjerni zupljani, ukoliko budu htjeli razgovarati s nepoznatima, jednoglasno potvrditi pricu koju je sam zupnik nedavno pricao novinarima - Neven Jerkovic tokom rata u Hrvatskoj bio je blizak prijatelj komandanta Dragana, koji je redovito dolazio Nevenu u posjetu, a velike garaze u Nevenovom dvoristu tokom rata bile su spremista oruzja iz kojih se snabdijevala vojska RSK. Zacudo, nitko se od novopecenih Udbinjana nije zapitao koliko je ta prica uistinu tocna, i svi je bez imalo dvojbi prepricavaju. Kad smo htjeli provjeriti kod strasjedioca, koji su tokom rata bili u Udbini, svi su se slozili kako to uopce nema veze sa onim sto se u Udbini dogadjalo tokom godina rata. Uostalom, kazu, zar bi hrvatske vlasti Nevenu izdale sve potrebne dokumente za povratak da se on ili bilo tko iz njegove obitelji ogrjesio o bilo koji zakon, pogotovo ako se radi o ratnim aktivnostima?

Nevenova sestra Mirjana Nakrada kad je cula kako zupnik tvrdi da Nevena nikada nije vidio niti s njim razgovarao, ispricala je kako je cak i Nevenova supruga dolazila u kucu, odnosno prisustvovala je jednoj od misa koje se sada odrzavaju u njenoj kuci. Na kraju mise, kad vjernici jedni drugima pruzaju ruku pomirenja, jedan je covjek prepoznao Nevenovu suprugu Anku, a tada je na nju krenula snazna verbalna paljba. Anki je, kako kaze Mirjana, zupnik zaprijetio da ce biti pretucena ako odmah ne napusti kucu. Iako je htjela mirno razgovarati s ljudima, morala je pobjeci, a za njom su pljustale najgore moguce pogrde. Bilo je to prije skoro godinu dana, a do danas se nista nije promijenilo - obitelj Jerkovic i dalje ne moze u svoju kucu.

Sve je to potvrdio i sam Neven Jerkovic, koji se trenutno nalazi u Lici, ali ne i u Udbini. On kaze da je razgovarao sa zupnikom, koji je uporno tvrdio da to vise nije njegova kuca nego crkva, a cak mu je rekao da ce kucu radije zapaliti nego napustiti. Neven se danas boji da bi mu mogli nesto podmetnuti, pogotovo kad je cuo za price o kapetanu Draganu i njihovom navodnom prijateljstvu, o cemu zupnik naokolo govori. Unatoc svemu, Neven je podnio zahtjev opcinskim vlastima za povratak kuce i imanja, i sad mu vise ne preotaje nista drugo nego da ceka na odgovor (inace neuhvatljivog) nacelnika opcine Pesuta, koji je kucu i dodijelio zupniku, za stanovanje i vjerske obrede.

Iako je zakon o privremenom preuzimanju i raspolaganju odredjenom imovinom ukinut, posljedice tog preuzimanja i raspolaganja vidljive su jos i danas. Umjesto ukinutog zakona, nije donijet nikakav drugi, a rjesenja koja su pojedini doseljenici u Hrvatsku dobili izdana su cak na deset godina. Slucaj kakav je Jerkovicev nije usamljen, a uopce se ne zna ni kada bi mogao biti rjesen. Osim toga, u Korenici, mjestu nedaleko od Udbine, u kuci Milene Gulan smjestio se lokalni vjeroucitelj Pero Aracic, rodom iz Slavonskog Broda. Predstavnici nevladinih organizacija koji su ga hteli posjetiti nedavno su se nemalo iznenadili drskoscu vjeroucitelja. Nisu ga nasli kod kuce, ali je vjeroucitelj promptno obavjesten da su ga trazili, te se on istoga dana u popodnevnim satima pojavio u uredu HOMO-a u Korenici, pri tome etiketirajuci osoblje i otvoreno prijeteci, a sve pod opravdanjem da oni ne smiju posjecivati njegovu kucu, da oni ne smiju fotografirati njegovu kucu..., iako kuca nije njegova, a vlasnica takodjer ima sve dokumente potrebne za povratak u Hrvatsku.

I zupnik i vjeroucitelj tako naglo postaju osobe za koje ne samo da ne vrijedi civilni zakon, vec ne vrijede ni oni Boziji. Ne samo da su osobe ciji bi rad trebao sluziti na cast Svevisnjem uzurpirale tudje vlasnistvo, vec se prema lokalnom stanovnistvu koje je tu zivjelo prije rata odnose s nevidjenom bahatoscu, arogancijom i ponizavajuci ih, pri tome se ne libeci ni lazi ni prijetnji. Crkvenim se ljudima danas u Hrvatskoj rijetko tko usudi proturjeciti, a suditi o njihovim postupcima jos manje. Povratnici, mahom ljudi trece zivotne dobi, ne samo da su prepusteni na milost i nemilost lokalnih vlasti koje nista ne cine da bi im pomogle, vec su suoceni i sa netolerantnoscu onih cija bi sveta zadaca trebala biti toliko cesto spominjana rekoncilijacija. Tako Udbina i njena okolica, umjesto da napokon pocne normalno zivjeti, postaje teren na kojem se isprobavaju mirnodopske metode etnickog ciscenja, gdje upravo najodgovorniji rade protiv bilo kakvog povratka i pomirenja, gdje su medvjedi i vukovi veci prijatelji no sto je to covjek. Tragediji ovih prostora, dugoj nekoliko desetljeca, kao da nema kraja.

MILIVOJ DjILAS