NOVO MIJESANJE KARATA U OPOZICIJI

AIM, ZAGREB, 23.8.1998. Vec mjesecima hrvatska opozicija tavori u nemoci da nadje model okupljanja za naredne parlamentarne izbore (redovno dogodine, ali se ne iskljucuje ni ranije). Postoji, istina, tzv. Porecka skupina, u koju su ukuljuceni Liberalna stranka Vlade Gotovca, Istarski demokratski sabor Ivana Jakovcica i Hrvatska narodna stranka Radimira Cacica. No, ona je prije odraz dezintegracije opozicije, jer joj se odbijaju prikljuciti najveca opozicijaska stranka, SDP, dok Budisin HSLS, koji se prije razlaza s Gotovcem uspjesno konsoldirao i, sudeci po novinskim anketama, zauzeo drugu poziciju, nitko u ovo drustvo i ne zove.

I taman kad se pomislilo da ce se ovo mrtvilo ustaliti, a ljeto mu dodati jos jedan debeli premaz sivila, dogodio se obrat. Usred kolovoske fjake, po paklenskoj vrucini na kojoj nije moguce koncentrirano misliti na ninasto osim na hladovinu i pivo, rodio se novi opozicijski savez, tocnije opozicijski dvojac. Bas dvije spomenute stranke, SDP i HSLS, objavile su u Splitu da su sklopile sporazum o suradnji prije i poslije izbora. Iznenadjenje je bilo tim vece sto se nedugo prije HSLS odbio pridruziti grupi stranaka (SDP, LS, HNS, IDS, HSS) koje su bile u posjetu State Departmentu, tako da se s razlogom sumnjalo da ova stranka nije zainteresirana za izbornu suradnju u opoziciji.

Osim toga, otprije je poznat stav predsjednika HSLS-a Drazena Budise da se politicki orijentira ne na opozicijsko biracko tijelo nego na preuzimanje biraca HDZ-u. To je znacilo da HSLS ne zeli ulaziti u nikakve cvrste saveze s opozicijskim strankama, sto je Budisa i otvoreno govorio, dopustajuci nacelno samo suradnju prije izbora, dok su poslije njih moguce "razlicite koalicije". Ovo je posve odudaralo od polazista SDP-a. Za razliku od HSLS-a koji je, opecen neuspjehom Koalicije narodnog sporazuma na prvim izborima, tradicionalno skeptican i mrzovoljan prema koalicijama, Racanova stranka otpocetka je bila barjaktar izborne suradnje opozicijskih stranaka. Predvodila je i dvije dosad najuspjesnije opozicijske koalicije, zagrebacku "Udrugu" (1995) i rijecku "Obitelj" (1997).

Istina, u SDP-u je splasnulo odusevljenje za povezivanje s drugima nakon sto je ova stranka pocela premocno prednjaciti u opoziciji, a socijaldemokrati su vodili zucljive unutrasnje rasprave trebaju li im opozicijski partneri, ili do izborne pobjede mogu i samostalno, oslonjeni na nekoliko manjih, "satelitskih" stranaka. Izgledalo je da ponasanje i HSLS-a i
SDP-a obilno prelijeva vodu na mlin Porecke skupine, koja se nudila kao jedino jezgro opozicijskog okupljanja, i trebalo je jos samo da nekako primami probirljive SDP-ovce i da unaprijed proglasi sebe pobjednickom kombinacijom. No, Racanova stranka ocito nije bila zainteresirana da sudjeluje u opozicijskom projektu kojeg nije sama osmislila, sto je najcvrsce jamstvo da ce ga i voditi.

Osim toga, SDP je ocito trazio partnera koji ce amortizirati njegovo, vjeruje se, jos uvijek zazorno ideolosko nasljedje, a premda su s tim ciljem intenzivni pregovori vodjeni i s Vladom Gotovcem, poznatim proljecarom i robijasem iz sedamdesetih, prednost je ipak dana drugom proljecaru - robijasu, Drazenu Budisi. Njegov HSLS ima osjetno izrazitiju nacionalnu crtu od Gotovcevog LS-a, tako da je sam Budisa u nedavnom intervjuu Globusu opisao svoju stranku kao "konzervativnu", u odredjenom smislu i "nacionalisticku", odustajuci da je igdje atributira onako kako se sluzbeno zove - liberalna. SDP je, pak, opisao kao lijevu stranku koja se odrekla komunistickog nasljedja, ali u njoj jos ima natruha Anindola (mjesto blizu Zagreba u kojem je 1943. osnovana Komunisticka partija Hrvatske).

Ne zna se da li se Budisa sam nametnuo za to, ili mu je Racan, opterecen ideoloskim inhibicijama, prepustio to mjesto, ali predsjednik HSLS-a istupa kao svojevrsni glasnogovornik, ako ne i ideolog splitskog sporazuma. U spomenutom intervjuu on je splitski sporazum nazvao "povijesnim kompromisom" hrvatske ljevice i desnice, ciji je cilj da se HDZ, koji ima povijesne zasluge za stvaranje Hrvatske, ali se sada pokazuje nesposoban vladati zemljom, smijeni s vlasti. Ovo je prvi ovako ostar istup Budise protiv HDZ-a u posljednje vrijeme, pa i jedan od najostrijih uopce, ali sintagma "povijesni kompromis" sasvim je nespretno izabrana (ocito je preuzeta iz talijanskog iskustva 70- tih. No nesudjeni sporazum "evrokomunista" i demokrscana nikada nije realiziran).

Budisa je puno uspjesniji kada ciljeve splitskog sporazuma izlaze u komparaciji s HDZ-ovim, podvlaceci da taj sporazum afirmira usuglasavanje razlicitih politickih opcija, umjesto da ih nezgrapno stapa jednu u drugu, kao sto cini Tudjmanova stranka idejom "pomirbe". Ovo je jedna od kljucnih recenica, jer je ocito da se pozicija HDZ-a zeli napasti tako da mu se oduzme monopol na predstavljanje povijesne desnice (sto ide do otvorenog koketiranja s ustastvom) te povijesne ljevice (sto ide do svojatanja hrvatskog antifasizma, kao navodne predhadezeovske sastavnice sadasnje Tudjmanove politike). U ovom svjetlu, Budisino deklariranje HSLS-a kao "konzervativne", cak i "nacionalisticke" stranke, zvuci kao bacena rukavica HDZ-u, a zanimljivo je da se na slicnu demonstraciju odlucio i inace skanjivi i plahi SDP.

Nedavno je u Anindolu SDP obiljezio godisnjicu osnutka KPH, i tako prvi put evocirao neki dogadjaj iz komunistickog razdoblja ove stranke. Sluzbeno je, doduse, receno da je svecanost organizirala lokalna organizacija SDP-a, sto u stranackoj centrali nisu zeljeli ni sprijeciti ni podrzati, no iz izjava najvisih predstavnika vidljivo je da je presutni partijski blagoslov sigurno postojao. Na ovaj nacin, i SDP se upustio u bitku za svoju povijesnu i idejnu bastinu, kojom je dosad raspolagala, bez ikakve konkurencije i zijevajuci od dosade, samo Tudjmanova stranka. A to je presedan koji moze imati i izravne dnevno politicke posljedice. Premda, naime, Tudjmanova ideja "pomirbe" nailazi na razorne kritike doslovce svakoga izvan HDZ-a koji o tome progovori, nema nikakve sumnje da je ona bila jedna od glavnih poluga njegove gotovo desetogodisnje vladavine.

Uz ovo, najvaznija strana dogovora SDP - HSLS je rjesenost, kako ju je intrepretirao Budisa, da se vise ne racuna na "liberalne" snage HDZ-a, tako da je Mati Granicu upucen jos jedan simbolicni poziv da se ogradi od najgorih strana sadasnje sluzbene politike, ili potpise svoju kapitulaciju. No sve ovo nije previse impresioniralo Vladu Gotovca, ciji se komentar splitskog sporazuma ocekivao s najvise zanimanja. U vec tipicnoj maniri, punoj slatkorjecivog mucanja i petljanja, on je najprije toplo pozdravio splitski sporazum, ali ga je vec u sljedecem intervjuu ostro kritizirao. Izjavio je da je SDP njime proigrao svoju vjerodostojnost, jer je sporazum puko medjustranacko tehniciranje, bez prepoznatljivih rjesenja za goruce probleme Hrvatske.

Po svemu sudeci, Gotovca je naljutilo sto u Budisinom intervjuu njegova stranka nije spomenuta, tocnije spomenuta je samo kao jedan od mogucih partnera s kojima ce splitski dvojac pregovarati (u tom smislu njegov LS, sa snagom trece ili cak druge opozicijske stranke, potpuno je jednako rangiran kao beznacajni HKDU Marka Veselice). No, premda je ocito da je Gotovac reagirao po mjeri osobne tastine, ovaj prigovor splitskom sporazumu mogao bi se pokazati kljucnim. Budisa i Racan vec su iskazali elitisticku aroganciju prema nekim manjim strankama (IDS), dok im druge iskazuju lojalnost samo zato jer se ocito boje da ne budu odgurnute (HNS). Tako postoji mogucnost da se splitski dvojac ozida oholoscu od ostatka opozicije, a tada bi previse pricljivi i kontradiktorni Gotovac mozda ipak jednom mogao biti u pravu.

MARINKO CULIC