ZIVOT NA BURETU BARUTA

Ilegalno naoruzanje u posjedu gradjana

AIM, SARAJEVO, 10.08.98. Na Ilidzi je prije dvije nedjelje, nakon obracuna lokalnih bandi, zaplijenjena velika kolicina licnog naoruzanja za koje vlasnici nisu posjedovali adekvatna odobrenja. U isto vrijeme, gotovo cijela Federacija BiH gorjela je od raznih pucnjava, eksplozija, takozvanih "incidenata niskog intenziteta". Politicari su za ovakva desavanja kazali da se radi o "novom krugu predizborne homogenizacje na osnovi straha od onog drugog ili treceg". Potom su i ovdasnji mediji poceli pisati pisati o "ogromnoj koncentraciji oruzja u pogresnim rukama" te o opasnosti koja moze dolaziti od takvog stanja stvari. Tako ce jedan sarajevski dnevnik zakljuciti kako je "BiH danas ogromna deponija koju giotovo u cijelosti zapremaju ostaci rata - od mina i razne gvozdjurije, do moralnog razbojnistva i mrznje"...

Po jos uvijek vazecem zakonu o nabavljanju, drzanju i nosenju oruzja iz 1990. godine, odobrenja za posjedovanje oruzja u nasoj zemlji izdaju Policijske uprave. Po ovom Zakonu oruzjem se smatra vatreno, vazdusno, rasprskavajuce, gasno i hladno (dugi bodezi i sablje) oruzje, a odobrenje za posjed i koristenje oruzja ne moze se izdajti maloljetnim licima, dusevnim bolesnicima, licima koja su osudjivana za krivicna djela, kao i onima koji su u posljenjih pet godina kaznjavani zbog remecenja javnog reda i mira, naravno - uz koristenje oruzja. Zakonom nisu obuhvaceni vojnici Vojske Federacije, snage Ministarstva unutrasnjih poslova, strazari u kazneno-popravnim domovima, te strazarske sluzbe za koje opis radnog mjesta podrazumjeva nosenje oruzja. Iz ovog razloga, kao i zbog minulog rata nakon kog su mnogi zadrzali naoruzanje, tesko je sa sigurnoscu utvrditi koja je kolicina naoruzanja u posjedu gradjana Federacije BiH, pogotovo cijele drzave. Kako je segment policijskog posla, odnodno - unutrasnji poslovi, u nadleznosti kantona, tako se ocekuje da kantoni donesu nove zakone vezano i za naoruzanje u licnom posjedu gradjana, no u ovom trenutku tesko je ocekivati veci uvid u te kolicine, pa cak i sa novim zakonima u ovoj oblasti.

Ubistva, teska ranjavanja gradjana BiH, cesta miniranja i eksplozije, pokazuju da veliki broj Bosanaca i Hercegovaca posjeduje najrazlicitije vrste naoruzanja. Istovremeno, niko od zvanicnika federalne policije, a pogotovu policije Republike Srpske, ne usudjuje se praviti procjenu kolika se kolicina naoruzanja i eksplozivnih sredstava nalazi u ilegalnom posjedu gradjana. Uz ovo treba napomenuti da u Federaciji BiH ne postoji amnestija za one koji ilegalno posjeduju oruzje, a policija nema ni ovlasti ni mogucnosti da "pretrese" sva domacinstva sa ciljem pronalazenja takvog naoruzanja. S druge strane, rezultati akcije prijavljivanja i vracanja ilegalnog naoruzanja, vodjene od strane policija entiteta i medjunarodnih vojnih snaga u BiH, vise su no porazavajuci.

Nepobitna je cinjenica da politicko-bezbjedonosna situacija u postratnoj Bosni i Hercegovini uvjetuje ilegalno drzanje, nazalost i koristenje, razlicitog naoruzanja kod gradjana. Nesprovodjenje Mirovnog sporazuma, opstanak na politickoj sceni vladajucih struktura (su)odgovornih za rat, nepovjerenje u one koji trebaju garantovati mir, postdejtonska demobilizacija boraca i rasformiranje vojnih jedinica po sistemu "nosite oruzje kucama da, ne daj Boze, opet ne zatreba" te i dalje prisutne ratnohuskacke tenzije - najsnazniji su poticaji za ilegalno posjedovanje oruzja, ali i njegovo dodatno nabavljanje i primjenu. Nepovjerenje u trajni mir, kaznjavanje zlocinaca te povratak u svoje domove, karakterisu i velike kolicine naoruzanja koje izbjegli i raseljeni Bosanci i Hercegovci nose sa sobom. Procjene za Hercegbosansku zupaniju, primjerice, vele da je od 25.000 izbjeglih i raseljenih nastanjenih u ovom kantonu, svaki drugi naoruzan. Takodje su evidentne i velike kolicine naoruzanja na teritorijama Drvara, Glamoca, Bosanskog Grahova i Kupresa, ostale kod gradjana nakon povlacenja Vojske RS, u ljeto 1995. godine. "Tako se dedjavalo, prica
demobilisani borac, da su pojedini nakon akcije imali desetak pusaka, a samo jednu preda u komandu na evidentiranje. Ostalo se nosilo kuci." Druga prica veli da su u neke od reintegrasih opstina, neposredno nakon transfera vlasti, dolazili su visoki federalni duznosnici sa kamionima pusaka koje su dijeljene povratnicima. Ovakvo sto moglo bi se uzeti kao istinito, zna li se da je prvi covjek vladajuce stranke u Federaciji BiH i prvi covjek drzavnog Predsjednistva, Alija Izetbegovic, javno obznanio da vise niti jedna bosnjacka kuca nece biti bez puske. To istovremeno znaci da niti jedna srpska ili hrvatska kuca nece biti bez naoruzanja, i zacarani krug je zatvoren.

Inace, dopisnik AIM-a iz Hercegbosanskog kantona javlja da u tom dijelu Federacije BiH ne postoje pouzdani podaci o tome koliko je oruzja ostalo u kucnim arsenalima gradjana, ali sa sigurnoscu se moze tvrditi da nema hrvatske kuce (izuzev u gradskom podrucju) koja ne posjeduje barem jednu dugu cijev, automat, pistolj ili nekoliko kratkih cijevi. Na ovom prostoru pripadnici HVO-a su razduzivali zaduzeno naoruzanje, ali je svaki od njih imao i svoje licno, kupljeno prije rata ili zarobljeno u borbama. Cinjenica koju podvlace novinari iz razlicitih krajeva Federacije, koji su se bavili istrazivanjem problematike ilegalnog naoruzanja gradjana, jeste ta da je na teritoriji pod kontrolom Armije BiH bilo znacajno manje naoruzanja nego na teritorijama pod kontrolom HVO-a, te da su i procjene o zaostalom oruzju manje. Procjene izdvajaju sredine, poput Konjca na primjer, u kojim je bio veci broj postrojenja namjenske proizvodnje Armije BiH, i gdje je odredjeni broj naoruzanja i eksplozivnih naprava mogao nalaziti put van postrojenja.

Svjesni tezine situacije u cijeloj BiH, predstavnici medjunarodne zajednice, prvenstveno SFOR i IPTF, pokerenuli su akciju Zetva - preuzimanje ilegalnog naoruzanja od gradjana. Akcija je trajala od

1. februara do 20. aprila ove godine i u tom periodu u cijeloj BiH vrijedila je amnestija za sve oni koji dobrovoljno predaju ilegalno oruzje. Po ocjenama ukljucenih u ovu akciju, rezultati rijetko koga mogu impresionirati. Cak i pomocnik federalnog ministra unutrasnjih poslova, Avdo Panjeta, za brojku od 93 automatske puske predate u deset kantona Federacije BiH, kaze rezignirano: "Samo!".

Do zvanicnih podataka o rezultatima same akcije, a pogotovo iole zvanicnijim procjenama o posjedovanju i vrsti naoruzanja u gradjana, tecko je doci, a ono do cega su dosli novinari AIM-a angazovani na ovoj temi jesu podaci za kantone u kojima djeluje mjesovita policija, dakle - njih sedam. Po tim podacima, uz pomenute 93 pusle, predato je izmedju ostalog i ovo: 229 kilograma eksploziva, 133.099 komada i dva sanduka metaka, 253,5 metara raznih stapina, trombloni, zolje, ose i mine, 4.709 rucnih bacaca,
1.630 protivpjesadijskih i protivtenkovskih mina, 25 kasetnih bombi, 8.090 rucnih bombi i tako dalje. Alexandar Ivanko, potparol misije UN u BiH, ustupio nam je podatke po kojima je, sto SFOR-u sto IPTF-u, predato 5.867 protupjesadijskih i 696 protutenkovskih mina, 1.495 artiljerijskih i 3.132 minobacacka projektila, 722.984 kratkih i 2.040 dugih cijevi, te 18.115 bombi, raketa i drugih eksplozivnih naprava. Sve pomenuto naoruzanje unisteno je pod nadzorom SFOR-a, a predate kolicine svi - od federalnih predstavnika preko duznosnika IPTF pa nadalje - karakterisu kao izuzetno skromne, male ili nedovoljne.

Na intenzivnija raspitivanja o ovoj problematici kod predstavnika SFOR i IPTF, u razlicitim regionima BiH razliciti su i odgovori. Neki idu cak dotle da ponegdje, posebno u RS, predstavnici i jedne i druge organizacije vele da ta problematika "nije u njihovoj nadleznosti" upucujuci nas na one druge. Ovo cudi tim prije sto se zna da policijske snage u Federaciji djeluju po svim propisima i standardima IPTF, te da je pomenuta akcija Zetva vodjena sinhrono od strane SFOR-a, IPTF-a i MUP-ova u oba bh. entiteta. Podatak koji ce ovdje moguce mnoge iznenaditi, a vezan je za Federaciju BiH, jeste da federalna Vlada jos uvijek, mjesecima nakon zavrsetka akcije, nije razmatrala njene rezultate!? Naime, sekretar Vlade FBiH, Adnan Beslagic, veli da je moguce da sam federalni premijer Bicakcic ima neku informaciju, ili neko drugi iz nadleznih ministarstava, ali da Vlada u cjelini nikada nije razmatrala rezultate "Zetve".

U Federaciji BiH i danas je veliko interesovanje za posjed licnog naoruzanja. Tako su, po saznanjima iz Konjica, Policijske uprave u opstinama sa bosnjackom vecinom u Hercegovackoneretvanskom kantonu, u 1997. godini, po rijecima zamjenika nacelnika Sektora policije u MUP-u Hercegovackoneretvanskog kantona, izdale 107 odobrenja za nosenje licnog naoruzanja, ali su u istom periodu oduzele 21 odobrenje, zbog koristenja naoruzanja van zakonskih propisa (4 lovacke puske i 17 pistolja). U istom periodu je, u ovim opstinama, zbog posjedovanja i koristenja nedozvoljenog naoruzanja, oduzeto 60 komada oruzja - 7 automatskih puski, jedna poluautomatska, jedna M-48, te 20 rucnih bombi i 10 komada "trofejnog oruzja prepravljenog da moze ubiti" - vele u Ministarstvu unutrasnjih poslova Hercegovackoneretvanskog kantona. Istovremeno, u Hercegbosanskom kantonu se ovakve dozvole jos ne izdaju, a na podrucju ovog kantona prije rata je bilo 250 imaoca ovakvog odobrenja i 600 lovaca koji su posjedovali, u prosjeku, po dvije duge cijevi uz odgovarajuca odobrenja i oruzani list. U Tuzlansko-podrinjskom kantonu dozvole se izdaju na isti nacin kao i prije rata - nakon podnijetog zahtjeva razmatraju se karakterne osobine podnosioca i nakon toga se dozvola izdaje ili ne. istovremeno zacudjuje cinjenica da u kantonalnim MUP-ovima ne postoje ni prijeratne evidencije, a pogotovo one poratne. Daytonskim mirovnim sporazumom Sarajevo je izuzeto od mogucnosti izdavanja odobrenja gradjanima za posjed vatrenog oruzja i municije, no do podataka da li se relevantne institucije pridrzavaju ovog dijela Mirovnog sporazuma tesko je doci.

Po vazecem zakonodavstvu u RS oruzje moze posjedovati samo onaj ko je polozio lovacki ispit i clan je lovacke organizacije i onaj ko od policijske uprave dobije dozvolu za nosenje naoruzanja. Po istom zakonu moguce je posjedovati i trofejno naoruzanje pod kojim se podrazumjeva "vatreno i hladno oruzje koje se cuva kao uspomena iz ustanaka i ratova". Duhoviti komentator bi ovdje primjetio da Srbi, kao narod koji voli trofeje i njeguje svoju istoriju, moze zadrzati bas sve naoruzanje iz netom zavrsenog rata.

Nacini da policijske snage pronadju kod nekog ovo ilegalno naoruzanje nisu brojni - prijave gradjana ili pretres povodom nekog drugog krivicnog djela. Policija nema ni ovlastenja, a ni mogucnosti da vrsi detaljni pretres svih domacinstava u drzavi i na taj nacin su joj "ruke vezane" u borbi sa ilegalnim naoruzanjem u pruvatnim arsenalima gradjana BiH. Dok god je tako, zrtve poput nedavne pogibije dvadesetpetogodisnje Mostarke nakon orgijanja navijaca sa zapadne obale, ili niza eksplozija koje potresaju Sarajevo i ostala mjesta Federacije, bice izgleda nasa svakodnevnica. Izjava medjunarodnih zvanicnika, nakon pomenute tragedije u Mostaru, da i onaj ko je usmrtio djevojku najvjerovatnije i ne zna da je postao ubica, samo pokazuje tezinu problema s kojim zivimo. Oruzje je svuda oko nas, usijane glave nisu daleko od pritiskanja obaraca, a slijedeca zrtva je mozda neko od nas. Za bilo kakav boljitak i sigurnost zivljenja na ovim prostorima potrebno je mnogo vise od deklarativno iskazane volje na predizbornim skupovima i neispunjenih obecanja kojima smo vec godinama zatrpani. Ova zemlja ne treba samo bolju vlast, vcec i savjesnije gradjane koji ce s njom zivjeti.

Rubina CENGIC s dopisnicima AIM-a