KUNA I DINAR U ISTOM DZEPU

AIM, ZAGREB, 31.7.1998. Jacques Paul Klein, vec pomalo zaboravljeni bivsi administrator hrvatskog Podunavlja cesto je znao govoriti kako ce puna reintegracija tog podrucja biti provedena tek onda kad stanovnici nekadasnjeg UNTAES podrucja u svom dzepu istodobno budu imali hrvatsku kunu, madjarsku forintu i jugoslavenski dinar. Hrvatski prognanici na spominjanje jugoslavenskog dinara dobivali bi lagani alergicni napad, vidjevsi u Kleinovim rijecima hereticnu misao o "obnovi Jugoslavije". No, pragmaticni je Amerikanac znao sto govori, mada ni sam vjerojatno nije mislio kako ce to vrijeme nastupiti tako brzo.

Povratnici u najistocniji hrvatski grad Ilok danas otvoreno govore kako bi mnogi od njih - da nema susjedne Backe Palanke - tesko uspjeli prehraniti svoje obitelji. Animozitet sto su ga do jucer osjecali prema jugoslavenskom dinaru ili jos gore - sopingu u samoj Srbiji - istopio se pred pragmaticnim razlozima - jeftinijoj hrani i nizim cijenama drugih proizvoda u susjednoj Backoj Palanci. Ilok od Backe Palanke dijeli samo Dunav i most koji je nekad nosio ime "25. maj". Ta dva-tri kilometra Ilocani najcesce prelaze biciklom ili "medjunarodnim" autobusnim linijama koje prometuju nekoliko puta dnevno, prevozeci uglavnom Hrvate, na drugu, jugoslavensku obalu Dunava. Zahvaljujuci statusu grada u pogranicnoj zoni (kakav uziva i vecina naselja u Podunavlju) stanovnici Iloka dobili su pogranicne propusnice koje im omogucavaju svakodnevni prelazak u granicno podrucje SR Jugoslavije. Oni ionako ne idu dalje od Backe Palanke, pa im ograniceno kretanje dublje u Srbiju ni malo ne smeta.

U Backoj Palanci, dakako, ne kupuju samo stanovnici Iloka, niti samo Hrvati. Dobar dio Podunavlja - gotovo cijeli Vukovar i okolna sela - redovito odlaze u soping u Srbiju. No, Ilocanima je najblize pa i osnovne namirnice, kao sto je kruh ili svjeze mlijeko, dnevno kupuju u Backoj Palanci. Ranije, dok im hrvatski carinici nisu poceli zagorcavati zivot, donosili bi cijele gajbe kruha i stavljali ga u zamrzivac, pa bi u Palanku odlazili jednom tjedno ili jos rjedje. No, sada, otkako im je dopusteno da u Hrvatsku mogu unositi samo dvije "vekne" po osobi, u Srbiju moraju cesce. Zato kolona bicikla koja se svakog jutra iz Iloka upucuje u Backu Palanku biva sve duza, a autobusi na "medjunarodnim linijama" Ilok - Backa Palanka sve krcatiji. Biciklima uglavnom putuju mladji, jer nije lako savladati uspone na most, a u autobusima se tiska stariji svijet, smatrajuci da cijena putne karte od sest dinara nije previsoka i da se isplati kupnjom vec samo dva kilograma kruha.

Iako je promet putnika preko mosta vrlo ziv, automobilski prijelazi prilicna su rijetkost. Nije u pitanju strah da bi tablice sa sahovnicom mogle biti meta kakvog izliva netrpeljivosti i lose zavrsiti po vlasnika automobila (takvih izgreda, rekli su nam i u Backoj Palanci i u Iloku do sada nije bilo), vec birokratsko otezanje dvaju susjednih drzava da rijese pitanje reciprociteta valjanosti zelenih osiguravajucih kartona. Zbog toga svaki prelaz automobilom u Srbiju (i Hrvatsku, dakako) vlasnike kosta 50 DEM, sto je bezobrazno skupo, pogotovo za one koji ne namajeravaju dalje od Backe Palanke. Za njih je od slabe utjehe cinjnenica da zeleni karton vrijedan 50 DEM vrijedi cigla tri dana, jer oni u sopingu ionako ostaju svega nekoliko sati. Priblizavanjem svakog prvog u mjesecu Podunavljem se prosiri glas kako ce od pocetka mjeseca ta odredba biti ukinuta i da ce se s hrvatskim (odnosno jugoslavenskim) zelenim kartonom moci putovati u Srbiju (tj. Hrvatsku) kao i u svaku drugu zemlju, bez dodatnog placanja. No, dvije drzave ne zure potpisati takav sporazum, mozda i zbog bojazni sto bi se u tom slucaju njihovi odnosi previse brzo "normalizirali" i izmakli kontroli, jer bi tada gradjani - umjesto drzavnih organa - odredjivali tempo poboljsanja medjusobnih odnosa.

Backa Palanka, u medjuvremenu, zahvaljujuci znatno nizim cijenama prehrambenih proizvoda i drugih artikala siroke potrosnje postala je pravi Eldorado za kupce iz Hrvatske. Poprimila je obiljezja slicnih pogranicnih mjesta u Madjarskoj, a oni koji su prisiljeni dobro odvagnuti svaku kunu prije nego je potrose, tvrde kako je soping u Jugoslaviji isplativiji i od onog u Madjarskoj. Problem je jednino u tome sto se, zbog povremenih nestasica u Jugoslaviji, ne mogu uvijek naci svi proizvodi, poput ulja, primjerice. No, kruha/hleba ima uvijek, kao i mesa i mesnih preradjevina, mlijeka i sira. Mnogi ilocki Hrvati u soping na drugu obalu Dunava odlaze s praznim pivskim gajbama, jer 20 boca apatinskog "Jelen" piva stoji samo sedam DEM, sto je vise nego dvostruko manje od cijena hrvatskih vrsta piva. Naravno, posebno su zanimljiva roba i cigarete, kako one svercane poput "kenta", "winstona" ili "marlbora", tako i one - u Hrvatskoj vec zaboravljene - Tvornice duhana Nis, koje su nekad bile prisutne na trzistu cijele Jugolsavije. No, zbog carinskih propisa kakvi vladaju svugdje u svijetu moguce je u Hrvatsku unijeti samo jednu "steku" po osobi, sto onima koji u Backu Palanku odlaze svakodnevno ne predstavlja nikakav problem. Ostane im cak koja steka i za sitni sverc na hrvatskoj obali Dunava.

Neobicno je, ali za stanovnike Podunavlja vrlo logicno, da u Srbiju odlaze cak i telefonirati. To cine uglavnom stanovnici srpske nacionalnosti koji imaju rodbinu u Srbiji. Prilike su ih natjerale da se snadju i rijese problem medjunarodnih telefonskih tarifa koje su za njihov zivotni standard iznimno skupe. Nelogicno je, ali i to je jedna od posljedica raspada Jugoslavije, da se sada telefoniranje iz Iloka u Backu Palanku (udaljenost tri kilometra) placa kao medjunarodni razgovor. Zato je onima koji imaju rodbinu u Srbiji prakticnije i neuporedivo jeftinije telefonirati iz Backe Palanke, nego ih zvati iz hrvatskog Podunavlja. No, u Backu Palanku odlaze telefonirati i ilocki Hrvati. Narocito oni koji imaju rodbinu u Njemackoj ili nekoj drugoj europskoj zemlji, jer su medjunarodne tarife PTT Srbije jeftinije od onih HPT-a.

Lokalni palanacki dileri nisu alergicni na hrvatske kune, mada im je, priznaju, draza njemacka marka. To pokazuju i na tecaju koji nude - dok za 100 DEM daju 630 dinara, kuna ce proci desetak posto slabije, odnosno za isti iznos yu-dinara trebat ce oko 400 kuna. Dakle, ovisno sto se mijenja za kunu se dobije 1,8 do 1,5 dinara, pa kad se to ima na umu, jasno je zasto se soping u Srbiji toliko isplati. Cijena kilograma bijelog kruha je 2,40 din (crni se prodaje za manje od kune), secer je oko cetiri kune za kilogram, litra "Rubinovog" vinjaka je 28 kuna, a kilogram svinjskog buta manje od 20 kuna. Tko bi u Hrvatskoj odolio takvim cijenama!

 - Ono sto u Srbiji kupim za 100 DEM mogu jesti gotovo cijeli

mjesec - prica nam jedan Ilocanin kojeg susrecemo na mostu, pri povratku iz sopinga. - Bio bih lud da u Hrvatskoj za istu kolicinu proizvoda platim dvostruko vi{e.

Kaze da ga ne zanimaju primjedbe "pravih Hrvata", pojedinih zlobnih susjeda, koji ponekad znaju poprijeko pogledati na jutarnje soping-turiste na biciklu.

 - Svi oni govore kako nikad nece u Srbiju po namirnice, a

svakog jutra vidim jednog takvog Hrvatinu kako na biciklu ide preko mosta ili u autobusu novosadskog "Dunavtransa". Meni je svejedno jedem li kruh ili hleb. Vazno je da je ukusan i da sam sit - kaze.

DRAGO HEDL