SOCIJALNO LUDILO VLASTI

AIM, ZAGREB, 27.7.1998. Tudjmanova placa trese Hrvatsku. U parlamentu je nedavno, voljom vladajuce vecine, koja se nije osvrtala na proteste opozicije, usvojena odluka da se placa hrvatskog predsjednika poveca za pet puta i da ubuduce iznosi 50 tisuca kuna ili 14 tisuca njemackih maraka. Enormno su, za tri do pet puta, povecane i zarade drugih drzavnih duznosnika te saborskih zastupnika. Odluka da se Tudjmanova platna vrecica izjednaci s primanjima sefova najuspjesnijih zapadnih drzava izazvala je opce zgrazanje javnosti. Cini se da je taj glas ogorcene Hrvatske uspio stici do strogo cuvanih Brijuna. S "radnog odmora" u bivsem Titovu ljetnikovcu Tudjman je u Zagreb uputio poruku da se, zbog, kako je receno, "uocenih nedostataka", zakon o placama ponovo razmotri, a da se dotad ne primjenjuje.

Nakon sto je pokazao pomanjkanje socijalne obzirnosti, hrvatski je predsjednik tako manifestirao i deficit politicke odmjerenosti. Tudjman je sam odredio da mu pripada klintonovska placa, a kada se rekonstruira tijek izglasavanja te odluke, neodoljivo se namece zakljucak kako je predsjednik Hrvatske racunao da je nogometna euforija, koja je bila zahvatila Hrvatsku, sjajan trenutak za ozakonjenje njegove necuvene gramzivosti.

Ali tu se prevario. Kada je vidio kako je javnost vrisnula, odlucio se na povlacenje. Ali pritom se takodjer ponio poput slona u staklarnici. Naime, svojom instrukcijom da se zakon zaledi, Tudjman je prekrsio Ustavom mu propisane ovlasti. Hrvatski predsjednik nema pravo veta. Prema Ustavu, sef drzave u roku od osam dana proglasava zakon koji je Sabor izglasao. Druge mogucnosti nisu predvidjene, pa je Tudjman svojim neproglasenjem inace formalno uredno izglasanog zakona - bez obzira sto mu je sadrzaj skandalozan - vec stvorio vanustavnu situaciju.

Lider najjace oporbene stranke reagirao je tvrdeci da bi taj potez mogao imati ozbiljne politicke, pravne i ustavne konsekvence, pa je najavio, kao mogucnost o kojoj se razmislja, podizanje ustavne tuzbe protiv predsjednika. Analiticari nezavisnih medija govore o uzurpatoru s Pantovcaka i spekuliraju nije li Tudjman zapravo izvrsio svojevrsni drzavni udar. Ta nagadjanja pojacava otkrice da predsjednik nije objavio ni jedan zakon izglasan na posljednjem saborskom zasjedanju.

Usporedo s tim pokusajem da se rikvercom opere od odgovornosti, Tudjman je najblize suradnike isturio na prve linije obrane svoga krajnje srozanog ugleda. Tako je sef njegova ureda Hrvoje Sarinic, u isforsiranoj emisiji na nacionalnoj televiziji, pokusao tvrditi kako nije istina da je predsjednik sam sebi povisio placu. Hrvatska televizija odmah je prihvatila tu retoriku, pa je, pozivajuci se na visoke izvore, objavila kako "nitko, pa ni sam predsjednik nije znao za predlozeni iznos placa", nego je to "ucinio netko sam, na svoju ruku". Takve su tvrdnje krajnje smijesne. Cak kad i ne bi bilo pouzdanih informacija da je Tudjman sam narucio iznos svoje place, odavno je i dobro znano da se bez njegova naputka nista u Hrvatskoj ne dogadja.

Obranu svog sefa Sarinic je garnirao necuvenim nebulozama. Primjerice, ustvrdio je kako je neumjesno usporedjivati predvidjenu placu hrvatskog predsjednika s primanjima sefova drugih drzava, jer oni, navodno za razliku od Tudjmana, imaju pravo na rezidencije, u kojima im je sve placeno. Spominjao je kako predsjednik "o vlastitom trosku telefonom zove Ameriku", da od svoje zarade mora oblaciti vlastitu zenu, placati komunalije ... Hrvatska javnost - koju je Sarinic optuzio za sklonost prema uravnilovci - sada se u cudu pita: sto su Predsjednicki dvori, sto su Brijuni ako ne rezidencije.

Nastojeci prodati demagoske trice i kucine, Sarinic nije ni pokusao objasniti cinjenicu da predsjednici demokratskih drzava zaradjuju najcesce oko pet do sedam prosjecnih placa u svojim zemljama; nije poznato da ijedan prima dvadeset prosjecnih placa ili vise od 40 mirovina, kako je odredjeno za glavara Hrvatske. Uostalom, Tudjman je vec odavno i na medjunarodnoj sceni stekao reputaciju covjeka koji na sebi ne stedi. Njegova se luksuziranja ni dinastije ne bi postidjele. Za razliku od svojih zapadnih kolega, koji zive u rezidencijama i placa im, kako kaze Sarinic, sluzi za dzeparac, ali koji s rezidencijalnih adresa odlaze po prilici s onim s cim su tamo i stigli, hrvatski je predsjednik od svoje navodno skromne zarade, zajedno sa svojom sloznom obitelji, u sedam godina uspio skucati imovinu, koju inozemni izvori procjenjuju na vrijednost od jedne do nekoliko milijardi dolara.

Kao u svojevrsnom teatru apsurda, dok je Tudjmanov prvi suradnik javnosti prenosio uvjeravanja kako je predsjednikova placa opravdana - nema nikakve sumnje da ga je sef osobno brifirao - televizija je pred kamere dovela nekoliko ministara, koji su trebali pokazati da je HDZ-ova vlast protiv enormnih placa. Kao da iste nisu u Saboru izglasane zahvaljujuci iskljucivo vecini vladajuce stranke i kao da se perjanice te stranke nisu potrgale u obrani te bezocne odluke. Tako su najutjecajniji ljudi stranke tvrdili da je prijedlog o turbo Tudjmanovoj placi "realan i objektivan", da su visoke place - brana korupciji, da su svi koji to osporavaju - demagozi. Poslije Tudjmanove intervencije, odjednom su iz te stranke, uz razdragan smijesak, pozdravljali reviziju zakona, tvrdili da predvidjeno povecanje placa ne bi mogli prihvatiti, da se primanja duznosnika moraju prilagoditi mogucnostima zemlje, otkrivali su kako polovicu svoje zarade namjeravaju pokloniti djeci poginulih hrvatskih branitelja.

Storniranje eksplozije placa, koju je sam bio odredio, otkriva da je Tudjman iznenadjen reagiranjem javnosti, da takav otpor nije ocekivao. A to znaci da predsjednik drzave boluje od socijalnog autizma, da ne shvaca u kakvim socijalnim prilikama egzistira Hrvatska. Vjerojatno zato i pokazuje socijalnu delikatnost jedne Marije Antoanete. Ziveci u nekoj svojoj "kuli bjelokosnoj", u svijetu sastavljenom od konkretnih privilegija i virtualnih uspjeha, hrvatska se vrhuska odvojila od naroda. Tamo se jos ne osjeca slom gospodarskog i socijalnog konstrukta u koji su gurnuli zemlju.

Povlacenje vladajucih pred nadirucim socijalnim ogorcenjem - moglo bi se smatrati velikim uspjehom kriticki raspolozene javnosti. Stavljanje na led zakona o tustim placama neki oporbenjaci smatraju izrazom slabosti Tudjmanove vlasti, koja je, tvrde oni, po prvi put popustila ne pod pritiskom medjunarodne zajednice, nego domace javnosti, u jednom unutarnje-politickom problemu. Ali opozicija se nema cemu veseliti, jer je u tom pritisku na vlast ona tek marginalno sudjelovala. Kao sto je to jedan od njenih lidera otvoreno priznao, oporbeni zastupnici nisu odoljeli mamcu visokih zarada. Unatoc verbalnom neslaganju, nisu imali snage da potkupljivanje odlucno odbiju.

Sto ce iz sada zaledjenog stanja najesen proizaci - tek treba vidjeti. Tudjmanovo revidiranje vlastitih zamisli ne treba shvatiti kao izraz prevlasti novog, demokratskog i socijalno osjetljivog ozracja u vladajucim redovima. Ne treba racunati da ce nomenklatura smanjiti apetite. Mozda ce se vratiti samo u stanje netrasparentnosti. Naime, premijer je nedavno, braneci gigant-place, ustvrdio da su politicari i dosad zaradjivali toliko, pa i vise, ali su ta primanja bila u sivoj zoni, skrivena od javnosti.

Tudjmanova placa postala je sjajan faktor kohezije inace disperziranog socijalnog nezadovoljstva. Sve socijalne frustracije fiksirale su se na tu tocku, koja je postala metafora, kako netko rece, socijalnog ludila vladajucih. Vlast u Hrvatskoj sve se neizbjeznije suocava s pitanjem kako neutralizirati poguban utjecaj svoje socijalne politike na vlastiti javni rejting. Alkemija po kojoj bi grabez bio u prijateljskim odnosima s popularnoscu - jos nije otkrivena.

JELENA LOVRIC