PROGONSTVO MRTVOG MUFTIJE

Banjaluka, 27. juli 1998. (AIM)

Smrt muftije banjaluckog Ibrahima Halilovica uznemirila je Banjalucane onog momenta kada se pronijela vijest da ce muftija biti sahranjen uz zidine porusene dzamije Ferhadije. Glasine su krenule iz banjalucke opstine u koju je istog dana stiglo obavjestenje Islamske vjerske zajednice (IVZ) o mjestu muftijine sahrane. Potvrdio ih je u vecernjem gostovanju na privatnoj TV "Simic" prvi covjek Srpske stranke Krajine i Posavine (SSKP) Predrag Lazarevic, ostro osudivsi takve namjere kao "grubu provokaciju iza koje stoji Alija Izetbegovic".

Na pitanje gledelaca kako ce na takvu odluku IVZ gledati gradska vlast, ciji je prvi covjek kandidat SSKP, Lazarevic je bez dvoumljenja odgovorio da ce "gradjani Banjaluke masovnim okupljanjem sigurno sprijeciti pokusaj sahrane". Bio je to otvoren poziv svima koji drze do patriotskih i nacionalnih osjacanja da izadju na ulicu i onemoguce sahranu.

Naredni dan nije donio vise izvjesnosti, osim saopstenja da je sanitarni inspekcijski organ opstine Banjaluka zabranio sahranu na planiranom mjestu, sa obrazlozenjem da ono "nije aktivno groblje". Izostala su saopstenja Vlade i drugih drzavnih institucija, a rijetka saopstenja politickih partija "slucaj" su kvalifikovala kao "nepotrebnu politizaciju".

Dogadjaji na mjestu planirane sahrane odvijali su se po scenariju SSKP. Dvije do tri stotine ljudi, okupljenih ispred zgrade IVZ, glasno je porucivalo da sahrane nece biti. Nisu izostajale ni uvrede, a ni fizicki napadi. Batine je dobio snimatelj SSKP naklonjene televizije "Simic", ali i visoki funkcioner iste stranke Ljubo Puvacic, koga vlastiti simpatizeri nisu prepoznali. Svo vrijeme spontanog okupljanja Predrag Lazarevic je sa svojim stranackim kolegama dogadjaje pratio iz obliznjeg kafea "EX", dajuci istovremeno uputstva za demonstrante i izjave novinarima.

U atmosferi punoj emocija i nacionalnog naboja sa mjesta na kojem je bio obiljezen muftijin grob pocupani su kocevi i pobodena srpska zastava. Ljudi u prostorijama IVZ zbunjeno su cekali instrukcije iz Sarajeva, najavljujuci novinarima mogucnost odlaganja sahrane za naredni dan.

U jednom momentu se u razgovor sa okupljenim ljudima umijesao i Ivan Behtijar, civilni predstavnik UN-a, nakon cega je, prema tvrdjenju ocevidaca, dobio batine. Gradonacelnik Banjaluke Djordje Umicevic, tvrdi da je Behtijar uvrijedio Srbe, rekavsi sa su "nekulturan narod jer su zauzeli tudju zemlju, cime je isprovocirao masu". Zbog toga je sutradan, na konferenciji za stampu, Behtijara proglasio nepozeljnom licnoscu u Banjaluci, a njegovu djelatnost stetnom po medjunarodnu zajednicu. Epilog "dogadjanja naroda" oko obiljezenog muftijinog groba uslijedio je oko 15 casova. Iz Rijaseta IVZ je doslo saopstenje da ce muftija biti sahranjen sutradan u Sarajevu u dvoristu Begove dzamije.

Pretvaranje sahrane skromnog i tihog muftije Halilovica u groteskni politicki dogadjaj proizvelo je efekte koje su njegovi reziseri prizeljkivali. Nacionalisti u politickim i njima bliskom vjerskim krugovima u Sarajevu koristice "banjalucki slucaj" za dokazivanje teze kako se u RS nista nije promijenilo, jer, eto, u najdemokratskijem gradu nije dozvoljena sahrana muftije, a kamoli povratak zivih Bosnjaka. Ideolozi crno-bijelog predstavljanja bosanskohercegovacke slike ce bosnjackoj multikulturalnosti suprotstavljati srpski fasistoidni nacionalizam, koji je u svojoj paklenoj namjeri da izbrise svaki trag multikulturalnosti iz Banjaluke, nakon rusenja Ferhadije, protjerao i mrtvog muftiju.

Na srpskoj strani "slucaj" ce jos cvrsce zbiti redove onih koji svoje politicko prezivljavanje grade na prici o opasnosti od bosnjackog unitarizma i u svemu vide antisrpsku zavjeru iza koje, manje ili vise skriveno, stoji medjunarodni faktor. Ljudi u SSKP, partiji koja je glavni koalicioni partner u gradskoj vlasti Banjaluke, mogu sa zadovoljstvom trljati ruke. Organizovanjem narodnog bojkota muftijine sahrane postali su glavni junaci odbrane srpskih nacionalnih interesa. U izbornoj kampanji ce njihova jedina efikasna poruka biracima biti podsjecanje kako su Banjaluku spasili od mrtvog muftije. Predrag Lazarevic, predsjednik SSKP, nakon tumaranja banjaluckom politickom scenom i politickih lupinga, ponovo je pokazao da u izbornoj promociji jedini vjesto umije da koristi nacionalni instikt biraca.

Argumentacija sa kojom je Lazarevic opravdao bojkot sahrane ovaj put je bila ne samo uvjerljiva nego i na zakonu zasnovana. Izabrano mjesto sahrane muftije Halilovica nije aktivno groblje i u kulturnoj istoriji Bosnjaka nije imalo snagu obicaja za vjerske sluzbenike muftijinog ranga. Istina, po zakonu RS o grobljima moguce je traziti dozvolu za sahranu izvan groblja. Izuzetak je predvidjen zbog istog obicaja u tradiciji Srba, ciji su se visoki crkveni dostojanstvenici, a cesto i svestenici nizeg ranga, sahranjivali uz temelje bogomolja. Medjutim, nakon donosenja zakona nije uslijedilo donosenje podzakonskih akata kojima bi se regulisalo kada i pod kojim uslovima je moguce dozvoliti sahranu izvan groblja. Obicaji i dosadasnja praksa u banjaluckoj IVZ ne idu u prilog osnovanosti zahtjeva za sahranom muftije uz temelje porusene dzamije. Ni prethodni muftija nije sahranjen na tom mjestu, a poslednje sahrane uz Ferhadiju datiraju iz vremena turske vladavine.

Predstavnici medjunarodne zajednice, od kojih su tvorci zamisli o mjestu muftijine sahrane ocekivali podrsku i zastitu, pokazali su uzdrzanost zbog koje ce trpiti kritiku obje strane. Lazarevic, Umicevic i Iliskovic, prvi ljudi SSKP, optuzili su ih za saucestvovanje u scenariju "kako bi konfrontirali narode u BiH i ostali jedini vladari u njoj". Gradonacelnik Umicevic je, cak, Hansa Sumahera nazvao "koordinatora incidenta". U Sarajevu ce Vestendorp i njegovi ljudi biti optuzeni zbog toga sto nisu pruzili efikasnu zastitu obreda vjerske sahrane.

Slucaj muftije Halilovica pokazuje kako u BiH jos uvijek sve moze postati predmet politicke manipulacije koja pruzrokuje lancanu reakciju u svim pravcima. Nije iskljuceno da uskoro i SPC podnese zahtjev da se neki preminuli svestenik sahrani uz temelje neke crkve u Federaciji BiH, ili neki od prognanih srpskih svestenika zavjesta nalog da bude sahranjen uz temelje srusene bogomolje u kojoj je sluzbovao. Da li bi i to bila politicka provokacija, ili moralno i eticki relevantna volja, trebalo bi da razmisljaju protagonisti "banjaluckog slucaja", ali i predstavnici medjunarodne zajednice.

Ironija nepovjerenja i nerazumijevanja u BiH ide dotle da bi Vestendorp mogao jednog dana da proglasi i zakon o sahrani vjerskih sluzbenika u BiH.

Branko Peric (AIM)