DRZAVI BiH PRIJETI BANKROT

U raljama politicki kontrolirane mafije

AIM, SARAJEVO, 27.07.98.
Moze li BiH kao drzava umjesto u ekonomskom prosperitetu zavrsiti u bankrotu? Ovo pitanje logicno se namece nakon posljednjih upozorenja Visokog predstavnika medjunarodne zajednice u BiH, Carlosa Westendorpa ali i visokih domacih zvanicnika, koji, svako iz svojih razloga, prijetnju bankrotom vide kao svoj vlastiti adut za postizanje politickih ali i drugih ciljeva.

Jednostavno receno, bankrot nastupa onog trenutka kada duznikove obaveze prerastu njegovu imovinu i potrazivanja i on jednostavno vise nije u stanju da placa prispjele dugove. Kada bankrotira preduzece ono se gasi prethodno ostavsi bez sve svoje imovine, a kada bankrotira drzava onda nastupa haos.

Jedna od "svijetlih tekovina" socijalizma je i nepostojanje bankrota, jer koliko god neko preduzece, a o pojedincima da i ne govorimo, bilo prezaduzeno, nije bilo ni teoretskih sansi da svoje postojanje okonca rasprodajom imovine radi podmirivanja povjerilaca i stavljanjem kljuca u bravu. Stoga se bankrota sjecaju tek oni koji su svoj zivotni vijek zapoceli jos prije "onog" rata, u doba kapitalizma ili kako bi se to danas reklo, "trzisne ekonomije".

Medjunarodna zajednica uzoke moguceg bankrota BiH vidi u cinjenici da se i dalje milioni maraka zaradjeni svercom, krijumcarenjem i slicnim nezakonitim rabotama prelijevaju u privatne dzepove umjesto u drzavne kase, tj. opstinske, kantonalne, entitetske i drzavni budzet.

Istovremeno, pritisak socijalno ugrozenih kategorija, u koje izgleda spada vecina bh. gradjana, prema drzavi i njenim fondovima raste iz dana u dan. I dok nemocna da se obracuna sa mafijom koja krade budzetske prihode mahom tek konstatuje poraznu stvarnost, aktuelna vlast na svim nivoima suocena je sa zahtjevima gradjana da ispostuje data obecanja i preuzete obaveze prema njima.

Manjak novca u budzetu za kupovinu socijalnog mira, narocito pred izbore, u bivsem sistemu rjesavao se jednostavnim dostampavanjem novca, u skladu sa motom "svakom prema potrebama". Zahvaljujuci ustroju Centralne banke BiH kao "currency boarda", definisanom jos u Daytonu, ova varijanta je u domacim prilikama neprimjenjiva, jer drzavi nije dozvoljeno ni zaduzivanje kod "svoje" banke niti izdavanje novca bez adekvatnog pokrica u "cvrstoj" valuti. Stoga se kao za najjednostavnijim rjesenjem jos uvijek poteze za zadrzavanjem razlicitih enormnih poreskih i drugih nameta koje u krajnjoj liniji opet placaju gradjani. Posljedica je da time sverceri i krijumicari postaju jos motivisaniji da nastave sa varanjem drzave a gradjani jos siromasniji, i time se krug zatvara.

Naravno, medjunarodna zajednica kao glavnog krivca vidi aktuelnu vlast u BiH na svim nivoima, koja ocigledno nije u stanju da obezbijedi funkcionisanje vlastitih institucija i da naplati ono sto joj po zakonu pripada od svih obveznika, bez izuzetka.

Domaci zvanicnici opet nadaju se da ce prijetnjom bankrotom uspjeti da omeksaju ino-povjerioce, narocito one u "pariskom klubu" da otpisu sto veci dio predratnog duga BiH. Diskutabilno je koliko je ova taktika efikasna jer su se nasi povjerioci iz svijeta vec obezbijedili time da su apsolutni prioritet za placanje upravo ino-dugovi i to po automatizmu iz entitetskih budzeta. Za ostale potrebe, od invalida, vojske, obrazovanja i ostalog - ako sta i koliko ostane. Sve dok u entiteskim budzetima bude dovoljno novca za placanje prispjelih ino-obaveza, sto se svijeta tice "sve je pod kontrolom", a budzetska besparica nas problem.

U sustini najveci problem i potencijalni uzrok domaceg bankrota lezi u ekonomskom mrtvilu. I pored impresivne cifre od 5,1 milijardi dolara, koliko je svijet ukupno obecao za obnovu BiH, tek simbolican dio ovih para usmjerava se u pokretanje proizvodnje bez cijeg ozivljavanja opet nema otvaranja novih radnih mjesta, porasta standarda i kakvog takvog ekonomskog oporavka. Svjezeg novca za pokretanje privrede nema i nece ga biti sve dok aktuelna vlast konacno ne pocne sa procesom privatizacije, a sudeci po dosadasnjem iskustvu njoj se ne zuri previse. Iako se aktuelna vlast, posebno u FBiH, rado hvali ciframa o porastu industrijske proizvodnje od 50 odsto u 1996. i 30 odsto u 1997. godini, zaboravlja se tek jedna sitnica, da se ove stope dobijaju tek poredjenjem sa stanjem iz 1995. godine kada onako gotovo nista nije radilo.

Tek ako se uporedimo sa situacijom iz 1991. godine shvatamo da danas jos uvijek radimo u prosjeku sa cetvrtinom od tadasnje industrijske proizvodnje. Mada se i medjunarodni eksperti redovno pozivaju na tu 1991. godinu optimisticki nas uvjeravajuci da cemo najdalje za 5-6 godina "stici" u 1991. godinu, malo trezveniji eksperti upozoravaju da je u toj godini bh. ekonomija vec bila na gubitku zbog rata u Sloveniji i Hrvatskoj, i da jedino ima smisla porediti se sa 1990. godinom. U tom slucaju, slika nase danasnje situacije je jos poraznija.

BiH u cjelini, a posebno Federacija BiH, jos od zavrsetka rata biljezi konstantan "minus" u trgovini sa svijetom koji prelazi milijardu maraka. Sve dok pristize novac iz svijeta ovaj minus se nekako moze podnositi ali sta ce se desiti za dvije - tri godine kada obecane milijarde budu definitivno utrosene i kroz negativni spoljnotrgovinski saldo ponovo "ispumpane" u inostranstvo. Malo je vjerovatno da ce domaca ekonomija uspjeti da u ovom roku stane na vlastite noge, podmiri dobar dio domaceg trzista, i da prodajom svojih proizvoda i usluga na svjetskom trzistu zaradi za uvoz neophodnih roba, od hrane, do industrijske opreme i sirovina. U tom slucaju, domace devizne rezerve, koje sluze kao podloga za konvertibilne marke, vrlo brzo bi se istopile a kao sto visak novca bez pokrica razara drustvo i ekonomiju, nista bolje se ne desava ni kod obrnute situacije, nestasice novca.

Niko normalan nema razloga da priziva i da se veseli mogucem bankrotu drzave. Kako to u praksi izgleda, moglo se vidjeti recimo u Albaniji. Najmanji problem je sto u tom slucaju povjerioci plijene svu imovinu svog propalog duznika do koje mogu doci. S te strane smo mirni, jer ono malo drzavne imovine sto imamo u inostranstvu i sto bi se evntualno moglo tamo zateci manje vrijedi nego sto su troskovi procedure za zaplijenu. Na zalost, u toj situaciji bili bi postedjeni privatni racuni pojedinaca o cijem postojanju i deponovanim iznosima svi govore ali niko jos nije iznio konkretne dokaze. Kako to obicno biva, i tu bi ceh platila domaca sirotinja ciji je jedini san da se vrati svojim kucama i pocne zivjeti od vlastitog rada, a ratna i poslijeratna elita vec bi se nekako snasla, kao i uvijek do sada.

Drazen SIMIC (AIM, Sarajevo)