SKOPSKI "TOPOGAN"

Turska drzava bi mogla pokloniti prijateljskoj makedonskoj armiji dvadesetak aviona tipa F-5, popularnih "tigrova" ali ce, ovdasnje civilne i vojne vlasti, mada je to neuobicajeno, morati ponudjenom poklonu pogledati i zube.

AIM skopje, 18.07.1998

Tokom juna mjeseca avioni Jugoslovenskog ratnog vazduhoplovstva, u dva navrata, povredili su makedonski zrasni prostor. Ta cinjneica nije, doduse, izazvala posebnu uznemirenost u ovdasnjoj javnosti, ali je ipak, poslije toga, kao svojevrsni melem na pojedine krugove djelovala Frans-presova vijest kako ce Turska bespltano isporuciti dvadeset aviona makedonskoj armiji. Radi se o lovcima tipa F-5 americke prozvodnje, relativno zastrjelim letjelicama koje su zastupljene u flotama nekoh 60-ak zemalja, ali se u vecini slucajeva ovi avioni polako povlace se iz "prvih borbenih linija". Moguci "dil" je, medjutim, izazvao bezbroj kontroverznih ocjena, prije nego li je zvanicno potvrdjeno da ce ovioni sletjeti na makedonske aerodrome. Nadlezni organi, za sada, samo kazu kako pregovori sa Turcima oko nekih drugacijih aranzmana su oblasti zrakoplovstva traju nekoliko godina, a buduci oficijelno jos nisu vidjeli prijedlog iz Ankare ne mogu se u vezi s njim ni ocitovati. Dio strucne javnosti i medija, pak, sugerisu kako bi Vlada, mada se ardi o poklonu, morala dobro sa razmisli prije nego li se poraduje milodaru.

Da potsjetimo, f-5 je laki takticki lovac koji se, doduse, moze koristiti i u druge svrhe i uporediv je sa Mig-21 (nesto stilizovani F-5 "glumili" su Migove u filmu "Topogan"). Prvi "borbeni" nalet mu je bio jos daleke 1964 godine, pa se, s obzirom na nevjerovatan razvoj ratnog zrakoplovstva, moze smatrati "muzejskim" eskponatom. Leti brzinom skoro 1.500 kilometara na sat, takticki radijus mu je oko 350 km, naoruzan je sa dva 20-milimtarskih topa, sa po 280 projektila. Osnovne mane: nema radar, a navigacijsko-komunikacijska sredstva, jednako kao i nisanski sistem, odavno su prevazidjeni. Upravo, starsot ovih aviona, za koji poznavaoci tvrde kako su ih Turci izbacili iz namjenske eksploatacije, a sad im sluze iskljucivo za obuku i za spektakularne aeromitinge, izaziva najvise podozrenja sumnjicavih, ali vjerovatnp dobronamjernih, protivnika tusrkih darova. Makedonija je tokom ovog proleca kupila dvanaeset oklopnih transportera BTR-80, ruske proizvodnje. Nesto kasnije, dobila je obecanje kako joj iz Njemacke slijedi poklon - paket od 60 borbenih vozila istog pedigrea. Radi se o transporterima BTR-70, iz arsenala bivse istocnonjemacke armije. Strucnjaci koji tvrde kako poznaju borbene perfomanse ovih oklopnjaka, smtaraju ih posve neprakticnim za eksploataciju u brdsko-planinskim uvjetima, sto bi reklo u najvecem delu Makedonije. Isto tako, smatra se apsolutno nerazmjernim broj transportera sa formacijskim rasporedom i brojnoscu makedonske armije. Valja napomenuti i to kako je prije samo mjesec dana na poznatom poligonu Krivolak odrzano prvo bojevo gadjanje iz, opet poklonjenih, 105 - milimetarskih haubica. Dar "Ujka Sema" stariji i od transportera i od aviona i potice negdje iz drugog svetskog rata. Sve ove cinjenice nagnale su kriticare ovakvog sistema naoruzavanja makedonske vojske da upozore kako bi njeni vojni poligoni mogli poceti da lice na otpad starog gvozdja.

Poodmakla dob "turskih" aviona otvara jedno nezaobilazno pitanje. Odakle ce Makedonija sa svojim skromnim budjetom, posebno onim vojnim, priskrbiti potrebna sredstva za pristojnu reparaciju podarenih F-5, nabavku savremene opreme za njihovo vracanje u funkciji i, naravno, za tekuce odrzavanje zrakoplova. Neke procjene govore kako se za takvo nesta mora obezbjediti vise od dvadeset miliona dolara. Gledano kroz prizmu trenutnog stanja i pozicije koju ima makedonska ekonomija, ispalo bi da se ovdasnja privreda nece baviti nicim osim modernizacijom aviona. Pomenuta cifra, pak, opet prema ocenama eksperata, bila bi dovoljna za nabavku pristojnog sistema radarske kontrole makedonskog neba koja za sada ne postoji i to je odavno postavljeno kao prioritetni cilj u opremanju bezbjednosnog sistema drzave.

Upravo incident pomenut na pocetku ovog teksta sugerise listu prioriteta. Makedonske vlasti saznale su za cinjenicu da su jugoslovenski avioni povredili njen zracni prostor nekih dvije sedmice od kako se to desilo. Obavijest su dobili iz NATO-vih izvora, jer vlastite radare nemaju. Drugo je, pak, pitanje, a i ono se sve cesce pominje u napisima o "peticama", sta bi to ovdasnje vozduhoplovstvo moglo uraditi, cak i pod uslovom da su na makedonskim aerodromima parkirani vec modernizirani "turski" avioni. Makedonska je teritorija zbijena u radijusu od 100 kilometara i svaki savremeniji borbeni avion preleti je za manje od deset minuta. Dok bi zracna opasnost identificirala i najavila, o potom pokrenula procedura poleta lovaca presretaca, "neprijateljski" avioni, davno bi zavrsili svoj posao. Isto tako, postavlja se i pitanje mogucnosti ovih ljetilica da se suprotstave, na primjer, jugoslovenskim i bugarskim Mig-29 ili grckim F-16. Isti ce izvori, takodje, napomenuti cinjenicu da "ponudjeni" avioni nisu previse pogodni za Makedoniju, opet zbog njene velicine. S kraja na kraj ove drzave, odakle god se covjek zaputi, iznosi dvije stotine kilometara "luftlinije", pa bi postojano prijetila opasnost da se makedonski avioni, ukoliko naravno nemaju posve okomit uzlet, u tili cas nadju u necijem tudjem dvoristu. Nedavno je, tako, bocni vjetar "bacio" jednog sportskog jedrilicara cak u susjednu Jugoslaviju.

Bez obzira sto se ove primjedbe doimaju prilicito utemeljene, ne bi se smjela osporavati ambicija ovdasnjih civilnih i vojnih vlasti da jacaju vlastito ratno zrakoplovstvo, racunajuci i uvodjenje lovaca. Pitanje je, medjutim, koliko bi prihvatanje turskog poklona bilo u skladu sa aktualnom odbranbenom doktrinom, listom prioriteta i stvarnim mogucnostima makedonske drzave. Ratno zrakoplovstvo najjuznije drzave nastale na prostoru pokojne Jugoslavije sacinjavaju cetiri trenazna aviona marke "Zlin" jeftino nabavljenih iz Ceske i sito toliko "Utvi". Ovih osam "propelerasa" i jos cetiri transportna helikoptera "M-17" mogli bi zadovoljiti potrebe pristojnog aerokluba,a li ne i odbranbene potrebe jedne suverene drzave. Ipak, cini se da bi uvstavanje tusrkih "tigrova" u vazduhoplovni odbrambeni bedem znacilo gradnju kuce od krova. Pored vec pominjanih radara, Makedoniji bi, iskljucivo za potrebe odbrane kako to nalaze njena orijentacija, daleko vise odgovarali rakete tipa C-300, na primjer, ili neki laksi raketni sistemi, a ostatak posla efikasno bi obavljali borbeni helikopteri "Mi-24". Ta su, naravno, optimalna rjesenja koja za trenutne makedonske pogucnosti ostaju samo san. Zagovornici ideje da se prihvati poklon iz Ankare, jednostavno smatraju kako se od necega mora krenuti. Uostalom, ovdje se racuna kako bi djelimicno kompletiranje avijacije moglo znacajno pribliziti Makedoniju njenoj temeljnoj ambiciji - NATO-u. Ima misljenja kako predmetni avioni nikad nisu ni bili u vrhu letjelica svoje kategorije i da ih u domicilnoj zemlji, nisu bas suvise eksploatirali u borbene svrhe. Uglavnom su ih kupovale saveznicke zemlje, jer su se tako za male pare uspjevale dodvoriti mocnim Sjedinjenim americkim drzavama koje drze sve kljuceve zapadne vojne Alijanse. Zasto da ne, mozda se pita i neko od skopskih zvanicnika?

AIM Skopje

BUDO VUKOBRAT