OPOZICIJA NA RASKRSCU

AIM, ZAGREB, 18.7.1998. Odlazak petorice celnih ljudi hrvatske opozicije (Racan, Gotovac, Tomcic, Jakovcic, Cacic) u SAD po svim je vanjskim obiljezjima sredisnji politicki dogadjaj ovog prevrtljivog ljeta, ali koliko ce se time pomoci razjedinjena i neodlucna opozicija to je drugo pitanje. Vrativsi se u zemlju nakon razgovora s Madeline Albright i prvom postavom njenih suradnika, petorka je nastojala ostaviti dojam odlicno obavljenog posla, a izbrusene su i razlike u interpretaciji nekih kljucnih americkih stavova koje su iskrsle u izjavama danim s onu stranu velike bare.

No, to je samo slatkasti verbalni preljev nanesen preko ostrih pukotina u opoziciji, koja vec godinama ne uspijeva sastaviti jedinstvenu strategiju borbe za vlast, a koliko god se cinilo da je putovanje u SAD odlicna prilika za obrat, moglo bi se pokazati da je cak suprotno. Najveci izazov krhkom zajednistvu dosao je neposredno prije polijetanja za Sjedinjene Drzave. Tada je Socijaldemokratska partija, danas premocno najveca opozicijska stranka, izigrala dogovor da ce opozicija uoci putovanja u SAD izaci sa zajednickim prijedlogom novog izbornog zakona, kako bi se otklonilo rezimske optuzbe kako Racan i ostali putuju preko oceana na instruktazu za naredne parlamentarne izbore.

Umjesto toga, SDP je podnio vlastiti zakonski prijedlog, pravdajuci se kratkim rokovima i opasnoscu da se iz proceduralnih razloga odleti u SAD bez ovog stita od rezimskih optuzbi. Mozda bi to objasnjenje nekako i proslo kod ostalih stranaka - koje ionako nisu smatrale da je narocito vazno opterecivati se takvim obzirima - da zakonski prijedlog nije supotpisao i HSLS Drazena Budise. Ta stranka iskocila je prije vise mjeseci iz minimalnog programa suradnje s ostalim opozicijskim strankama, objavivsi da je njen cilj takticko priblizavanje HDZ-u, radi preuzimanja desetak posto njegovog birackog tijela. Dosljedno tom ozvanicenom kunktatorstvu, HSLS je odbio i poziv da posjeti SAD, tako da je liniju razgranicenja s ostalima dodatno podebljao, i to bas u trenutku osjetljivog testa solidarnosti medju opozicijskim strankama.

Jos u vrijeme boravka u SAD, iz SDP-a su stigla uvjeravanja da je iskakanje ove stranke u vezi izbornog zakona bilo iznudjeno i da nema nikakve zapreke da se u vrlo kratkom vremenu opozicija ipak pojavi sa zajednickim zakonskim prijedlogom. No, u ostalim opozicijskim strankama skepticno vrte glavom, predosjecajuci da bi i to moglo biti novo "farbanje" socijaldemokrata, dok bi zajednicka zakonska inicijativa SDP-a i HSLS-a mogla, naprotiv, biti izraz stvarnih namjera racanovih reformiranih ex-komunista. Takvom predvidjanju ne manjka uvjerljivosti, jer bi Racanova stranka povezivanjem s HSLS-om neutralizirala barem dio stalnog sumnjicenja da kuje, ili barem snuje, "obnovu komunizma". Budisina bi, pak, korist bila u tome da dokaze kako njegova stranka nije spiskala bas svu reputaciju nekada ugledne i snazne opozicijske stranke.

U svakom slucaju, neocekivanim zaokretom prema HSLS-u SDP je za novi korak odmakao opoziciju od mogucnosti da stvori veliku koaliciju, kao u vremenima njenih najvecih izbornih uspjeha (pobjeda na izborima u Zagrebu 1995., te u Rijeci, dvije godine kasnije). Stvar je tim kompromitantnija za socijaldemokrate sto su oni bili motor koalicijskog povezivanja kada im je odaziv medju biracima bio ispod deset posto, a sada kada ga je vise istrazivanja podiglo na dvadeset ili i vise posto, njihov je entuzijazam naocigled splasnuo. Tako dobijaju na uvjerljivosti predvidjanja kako se ova stranka zapravo sprema samostalno istupiti na izborima, podbocena eventualno na poneku manju stranku, koja bi joj vise bila izborni vodonosa nego ozbiljan partner.

No, cak i kada bi udio SDP-a u birackom tijelu bio osjetno veci (25-30 posto), ambicije ove stranke da sama osvoji vlast ne bi izgledale realno, tako da ce i u SDP-u vjerojatno morati preispitati suradnju s drugim opozicijskim strankama. Pitanje je, medjutim, da li ce do zaokreta doci dovoljno brzo da se zaustavi akcelerirano osipanje povjerenja medju opozicijskim strankama, te rasipanje kapitala koji je stecen u prvom kolektivnom predstavljanju opozicije na najprestiznijem politickom pazaru svijeta. Premda, svileni diplomatski obziri nisu dozvoljavali Amerikancima da to otvoreno kazu, oni su nedvosmisleno podrzali okupljanje hrvatske opozicije. Stovise to im je bio glavni orijentir kada su procjenjivali koliko ona moze pogurati demokratizaciju Hrvatske i, sto je njima sada najvaznije, pomoci rjesavanju situcije u BiH.

Zato nije iznenadjenje da je nedugo prije turneje hrvatske opozicije po SAD, iz americkih izvora procurilo kako Clintonova administracija simultano igra na dvije ploce. Na jednoj se kombinira s opozicijom i dubinski procjenjuje njenu politicku orijentaciju (odnos prema nacionalizmu, multietnickim drzavama itd.) i snagu. A na drugoj se otvara i mogucnost da se podrzi i umjereno krilo HDZ-a (ciji je "stozer" u Ministarstvu vanjskih poslova Mate Granica, ali s dosta vanjskih clanova kao sto su Greguric, Valentic, Jarnjak i dr.). Prema nekim ovdasnjim procjenama, ta simultanka trajat ce dok god se ne nadje trajnije rjesenje za BiH, a ono je sadrzano, kako je nedavno objasnio Robert Gelbard, u pobjedi snaga "pluralizma" na sve tri nacionalne strane u ovoj zemlj.

Kao sto se vidi, prvi grupni posjet hrvatske opozicije SAD pocinje sliciti na nesto kao raskrsce, iako zapreteno jos neprozirnim slojevima dogadjaja i procesa koji tek slijede, medju kojima je na prvome mjestu ishod narednih parlamentarnih izbora u BiH. Zato nije iznenadjenje da se retorika rezimskih funkcionara i glasila sasvim promijenila nakon njihovog povratka u zemlju. Sada su docekani s podsmjehom kako ih je Albright primila preko volje, a zatim odbila i razgovor posredstvom prevoditelja, jer je ocito nije zanimalo sto joj oni pricaju. U HDZ-u su tako otkrili da u cijeloj ovoj prici njih ipak najvise boli to sto Tudjman vec mjesecima ne uspjeva isposlovati poziv u SAD, te sto je i dogovoreni poziv Mati Granicu stigao tek kada se peteroclana opozicijska delegacija vratila kuci.

Ono sto opoziciju mora zabrinuti kudikamo vise od ovih vec uobicajenih traceva, jeste stanje u vlastitim redovima. Ono poslije posjeta Sjedinjenim Drzavama, koliko god ovaj izgledao poticajno, ne izgleda nista bolje, mozda je cak i nesto losije. Ovih dana u javnost je procurilo da jedan od celnih ljudi SDP-a, koji se jos ne zeli oglasiti imenom i prezimenom u javnosti, namjerava napustiti stranku i osnovati vlastitu. Rijec je o covjeku puno popularnijem izvan stranke nego u njoj, jer vec dulje strsi u pokusajima da SDP privuce blize "centru" (kako sam kaze, ali to je cesto vise slicilo diskretnom koaliranju s HDZ- om). No, on se sada promucurno zalaze za veliku koaliciju svih ili vecine opozicijskih stranaka, ocito kalkulirajuci da bi ako doista dodje do otvorenog loma izmedju njega i stranke, to kompromitiralo nju, a njemu donijelo korist.

MARINKO CULIC