NOGOMETNI USPJEH TUDjMANU NA DAR

AIM, ZAGREB, 14.7.1998. Pobjedivsi Nizozemsku hrvatska je reprezentacija dovela kraju jednu neobicnu, zvjezdanu putanju koja je, u to nema nikakve sumnje, najsjajnije sportsko postignuce ove zemlje, ali i jedan od najvecih uspjeha koji su ovdasnji sportasi postigli u posljednjih osamdeset godina, svejedno u kojim dresovima da su nastupali. Uspjeh je tim veci sto su Hrvati dosta nesretno izgubili protiv Francuza, dok su Nizozemce, mozda najdojmljiviju ekipu ovoga Svjetskog prvenstva, pobjedili tako suvereno, kao da su opet igrali protiv Japana ili Jamajke. Igraci koji u klupskim igrama prosle godine nisu postizali bog zna sto i koji su vrlo cesto sjedili na klupama za rezerve na trenutke su igrali savrseno, a neki od njih, primjerice Mario Stanic ili Dario Simic, dosegnuli su individualne vrhunce Svjetskoga prvenstva. Cak je i Drazen Ladic, golman koji je u prosloj godini uveseljavao publiku svojim kiksevima i katastrofalnim obranama, najednom postao igrac kojega kavanski fenomenolozi s punim pravom usporedjuju s vratarskim velicinama iz hrvatske i ex-jugoslavenske nogometne povijesti.

No, od svega toga vece je cudo da je trece mjesto na svijetu osvojila jedna politicki telediriginara ekipa u kojoj nitko ne propusta izraziti lojalnost predsjedniku Tudjmanu i aktualnom rezimu i koja po ideoloskoj disciplini i pateticnim izljevima patrotizma vise podsjeca na istocnonjemacku zensku stafetu 4x400 mjesovito iz osamdeset i neke, nego na modernu nogometnu reprezentaciju. Hrvatski selektor Ciro Blazevic je pod izravnim pokroviteljstvom Franje Tudjmana i kao takav je nesmjenjiv. On priznaje da slusa svaku predsjednikovu sugestiju i kaze da ovaj ima genijalan dar za nogomet, kakav se nigdje na svijetu ne moze sresti. Blazevic kaze da predsjednika voli i postuje "vise nego rodjenoga oca" i da bi zbog njega "odmah skocio u vatru". Kapetan te reprezentacije, Zvonimir Boban govori da Tudjmana svi igraci "obozavaju i od milja ga zovu Njofra", te da im je njegova prisutnost u svecanoj lozi najveca podrska koju mogu zamisliti. Davor Suker svoje golove posvecuje hrvatskome narodu, a apsolutno svi himnu Lijepa nasa pozdravljaju s rukom na srcu, sto je u Hrvatskoj partijski, HDZ-ov pozdrav i nitko osim nogometasa i clanova stranke to ne cini.

Predsjednik NK Croatija, zivopisni zagorski nastavnik povijesti Zlatko Canjuga kaze da ovaj uspjeh dugujemo savrsenoj "nogometnoj politici" vladajuce stranke kojoj su, kaze on, pruzale otpor opozicijske stranke, te pojedini nezavisni intelektualci. Predsjednik Hrvatskog nogometnog saveza, predsjednikov miljenik i intimus njegove kceri Nevenke, Branko Miksa naglasava kako je plasman u polufinale najveci hrvatski uspjeh nakon Bljeska i Oluje i kako cemo tek kroz nekoliko godina shvatiti sto su nasi nogometasi zapravo ucinili.

Trijumfalizam rezima dodatno podizu mediji, narocito Hrvatska televizija, koja u slavlju nikada ne propusta spomenuti Tudjmanovo ime, a redovito poziva i podstice navijace da na ulicama i trgovima proslave uspjeh. Oni to i cine, masuci hrvatskim zastavama, bacajuci petarde, pucajuci, pjevajuci patriotske i ustaske pjesme i klicuci nogometasima i Dinku Sakicu. O navijackim ustaslucima rezimski mediji naravno nisu izgovorili niti jednu jedinu rijec. Nije politicki korektno, niti pozeljno da brane takve pjesme i skandiranja, ali je i jedno i drugo zapravo pozeljno u trenutnoj konstelaciji politickih odnosa. Naime, rezimu je jasno da puk vise ne zeli izrazavati ljubav HDZ-u i Tudjmanu, pa zato ih navijaci niti ne spominju, ali ce svaki ustaski ispad i skandiranje upravniku koncentacijskoga logora zapravo znaciti politicku podrsku vladajucoj stranci. Oni kojima je nakon hrvatskih golova Dinko Sakic na srcu jednostavno nemaju za koga glasati osim za HDZ.

Nakon pobjeda nad Rumunjskom, Njemackom i Nizozemskom bilo je razbijenih tramvaja, polupanih izloga, te pokoji u veselju lakse ili teze povrijedjeni gradjanin, ali to razbijanje nikome, a najmanje policiji, nije bilo jako problematicno. Tramvajdzije su stvar rijesile na najefikasniji moguci nacin. Jednostavno su nakon lupanja vozila poslije utakmice s Nijemcima prestajali voziti pola sata prije kraja svake utakmice. A kako gradski prijevoz nije vazan za opstanak i funkcioniranje rezima, tako se nitko, osim mozda ljudi koji su morali pjesice u Novi Zagreb, nije niti upitao kako je moguce da tramvaji iz cista mira vise ne voze.

Zanimljiva je, medutim, bila vecer nakon utakmice s Francuskom. Umjesto da se navijaci u tuzi i zalosti razidju kucama, opet se trubilo, pjevalo i pucalo, istina manje nego kada se pobjedjuje, ali ipak sasvim dovoljno da slucajni promatrac zakljuci kako u hrvatskoj nogometnoj histeriji pobjeda vise i nije najvaznija. I premda je opet bilo razbijenih izloga i povrijedjenih ljudi, rezimske su novine donijele naslov poput: "Zagrepcani dostojanstveni i u porazu". Ta vecer i takvi naslovi mogli su nas vratiti na pocetak price o ovdasnim nogometnim i sportskim slavljima.

Naime, tokom sedamdesetih i osamdesetih godina, u vrijeme najvecih uspjeha jugoslavenskih kosarkasa i pokoje pobjede nogometasa, nije postojao obicaj, a ni policija u toj mjeri nije bila tolerantna, da se pobjede slave jurnjavom automobila, trubljenjem u neko doba noci, organiziranim skakanjem i okupljanjem po trgovima i pucnjavom iz lakog naoruzanja. Presedan se dogodio 1990. za trajanja Svjetskoga prvenstva u Spanjolskoj kada su, uglavnom u organizaciji taksista, ali i gradjana koji su se za Jugoslaviju hvatali kao za slamcicu spasa, Sarajlije na ulicama slavile pobjede reprezentacije. Atmosfera se bila prenijela i na Beograd, Podgoricu i Skopje, a u zagrebackim je medijima uglavom cinicno ispracana. Medjutim, tada se dogodio poraz od Argentine. Taksisti su opet izasli na sarajevske ulice, ljudi su opet vikali i mahali zastavama, a sutra je zagrebacki Vjesnik bio donio komentar u kojemu se cudio onima koji slave cak i poraze, a komentator se nije uspio suzdrzati da cijelu stvar ne poveze sa proslavom sesto godina poraza na Kosovu polju koja se odigrala godinu dana ranije. Samo osam godina proslo je od Svjetskoga prvenstva u Spanjolskoj, a Hrvati su u Zagrebu slavili poraz od Francuza, sto je ovom prilikom za isti Vjesnik bilo znakom dostojanstva. Bitke na Kosovu se, na zalost, nitko nije sjetio.

Nogometni uspjesi su vladajucoj stranci ulili strasno samopouzdanje. Stanoviti Dinko Cutura, zagrebacki hadezeovac i neka vrsta ovdasnje Gorice Gajovic vec je najavio izvanredne izbore i pobjedu HDZ-a, premda nije sasvim izvjesno je li trece mjesto u svjetskome nogometu dovoljno da Hrvati sasvim zaborave na vlastite egzistencije, da im opet padne mrak na oci i da opet glasaju za Franju Tudmana. Premda cak i najrazumniji ljudi, a razum ako nista drugo govori protiv HDZ-a i njegovoga vodje, jednu stvar ipak moraju priznati Tudjmanu. Taj covjek se ipak nesto malo bolje razumije u nogomet, nego u historiju, a u nogometnoj kadrovskoj politici je neusporedivo bolji nego u sastavljanju vlada.

Nakon sto je 1978. Argentina donijela titulu generalu Videlli, ovo je prvi planetarni nogometni uspjeh koji pada pred noge jednoga generala. U toj cinjenici ima nesto deprimantno. Znaci da jos nije zavrsila era u kojoj su diktatori, barem u nevaznim stvarima, postizali planetarni uspjeh i da je sasvim moguce recimo i to da vec ovoga ljeta Slobodan Milosevis iz ruku jugoslavenskih reprezentativaca primi zlatnu medalju sa Svjetskog prvenstva u kosarci. A to sto na Kosovu ginu ljudi ili sto su nakon pobjede protiv Njemacke Hrvati dulje od jednoga sata iz zapadnoga pucali po istocnome Mostaru, to jos uvijek uopce nije vazno.

MILJENKO JERGOVIC