DO SADA SAMO OKO 3.600 POVRATNIKA

"Godina povratka" u Hercegbosanskoj zupaniji

AIM, LIVNO 13.07.98 "Godina povratka" izbjeglih, prognanih i raseljenih osoba u BiH usla je u drugu polovicu svoga "mandata". Ako je suditi po rezultatima koji su postignuti u prvom polugodistu, moglo bi se zakljuciti da ce se ona "produziti" i u nekoliko godina prvog desetljeca 21. stoljeca ili treceg milenija. Vec sada se, naime, pouzdano moze ustvrditi da ce 1998.
biti jos jedna u nizu godina s nerealno podgrijavanim nadama i iznevjerenim ocekivanjima onih zbog kojih je i dobila epitet "godine povratka". Zbog toga su, s razlogom, najvise ogorceni, razocarani i nezadovoljni oni koji
pored bezbrojnih obecanja i iskrenih zelja ne mogu svojim domovima.

Kad je rijec o Hercegbosanskoj zupaniji i sestomjesecnom "svodjenju racuna", na planu procesa povratka postignuti su zaista mrsavi rezultati. Zupanijskim planom povratka u 1998. godini predvidjen je povratak oko 30 posto izbjeglica i raseljenih osoba, odnosno oko 12 tisuca ljudi. Da bi se to ostvarilo potrebno je sanirati stambene objekte i infrastrukturu, te omoguciti zaposlenje povratnicima, izjavio je Branko Kalfic, ministar rada, socijalne skrbi i prognanih u Vladi HB zupanije pocetkom ove godine.

Do kraja proslog mjeseca u sest opcina ove zupanije vratilo se oko 2,5 tisuca, a od potpisivanja Daytonskog sporazuma oko 3.600 predratnih stanovnika. Pod lupom domace i medjunarodne javnosti i stalnom paskom medjunarodne zajednice posebno su cetiri opcine HB zupanije: Drvar, Bosansko Grahovo, Glamoc i Kupres. U ovim opcinama prije rata zivjelo je vecinsko srpsko stanovnistvo, da bi se nacionalna struktura po okoncanju vojnih operacija u ljeto 1995. godine u potpunosti promijenila.

Kako bi se implementirale odredbe Daytonskog sporazuma vezane za prava izbjeglih i raseljenih na povratak, HB zupanija je pod stalnim pritiskom raznih medjunarodnih organizacija i institucija, posebno OHR-a i UNHCR-a. Najveci pritisak je na Drvar, gdje je prije rata zivjelo oko 16,5 tisuca Srba, a nakon proslogodisnjih izbora struktura opcinske vlasti izmijenjena je u korist srpskog stanovnistva. Tocnije, od 30 mjesta u Opcinskom vijecu, 13 je pripalo HDZ-u, a 19 Koaliciji za Drvar.

Trenutno u drvarskoj opcini boravi oko 9 tisuca prognanih Hrvata iz pedesetak opcina BiH i oko 1.500 Srba povratnika, od oko dvije tisuce koliko ih je bilo u ovoj opcini do izbijanja nemilih incidenata u travnju ove godine. Zahvaljujuci diplomatskim naporima i pritiscima medjunarodne zajednice, pocetkom ove godine povratak Srba u Drvar dobro je krenuo, a novoizabrani nacelnik Drvara Mile Marceta je izjavio da ce se u ovoj godini u Drvar vratiti oko 9 tisuca njegovih predratnih stanovnika.

Da bi se takve namjere osujetile, a proces povratka zaustavio, povratnike je trebalo na smrt zastrasiti i odvratiti od povratka. Pored niza paljevina i prijetnji koje su se dogodile od pocetka godine, u travnju je ubijen bracni par Trninic, a odmah zatim dogodili su se i drugi incidenti velikih razmjera. Cilj je postignut. Proces povratka srpskog stanovnistva potpuno je zaustavljen ne samo u Drvaru, nego na cijelom podrucju HB zupanije.

U prvih sest mjeseci "godine povratka" na podrucje opcine Bosansko Grahovo vratilo se oko 150 predratnih obitelji srpske nacionalnosti, odnosno oko 300 osoba, a prema rijecima predsjednika Opcinskog vijeca Slobodana Sabljica, opcinski Plan povratka u tzv. prvoj fazi realiziran je sa 70 posto. Nakon "dogadjanja naroda" u Drvaru, u Bosansko Grahovo se nije vratio ni jedan pripadnik srpske nacionalnosti, a nije realiziran ni povratak jos 50 srpskih obitelji do kraja svibnja.

U Bosanskom Grahovu trenutno zivi i oko 200 hrvatskih prognanika iz srednje Bosne, a proces povratka u ovu opcinu gdje Hrvati i Srbi, navodno, uspjesno suradjuju, usko je vezan uz obnovu porusenih i izgradnju novih stambenih jedinica, jer je stambeni fond gotovo potpuno unisten. Povratnika u ovu opcinu sigurno bi bilo znatno vise kad bi obecana pomoc medjunarodne zajednice za obnovu kuca i stanova brze pristizala.

Kad je rijec o Glamocu i Kupresu, opcinama u kojima su Srbi po popisu iz

1. godine takodjer bili vecinsko stanovnistvo, do sada nisu zabiljezeni nikakvi pomaci u procesu povratka osoba srpske nacionalnosti, kao ni u Livnu i Tomislav Gradu, gdje su Srbi prije rata bili manjinsko stanovnistvo. Doduse, nedavno se u Glamoc vratio prvi Srbin, a rijec je o pravoslavnom sveceniku, protosindjelu Savi Lozinici, koji se vratio u selo Vrba i tamosnji manastir koji je u ratu pretrpio znatna ostecenja.

U prvom dijelu "godine povratka" na podrucju HB zupanije najbolji rezultati postignuti su u povratku predratnog bosnjackog stanovnistva i to u Livnu gdje se vratilo oko 150 bosnjackih obitelji, u Glamocu oko 70 i Tomislav Gradu oko stotinu. Bosnjaci koji se vracaju iz zapadnoeuropskih zemalja zbog gubitka izbjeglickog statusa u najvecem broju slucajeva u Livnu i Tomislav Gradu zaticu zauzete svoje obiteljske kuce, pa su primorani kao raseljene domicilne osobe zivjeti kod rodbine ili kao podstanari u tudjim kucama uz placanje kirije.

Kad je rijec o povratku treba naglasiti da je zupanijski Plan povratka gotovo u potpunosti uvjetovan dvosmjernim, a donekle i trosmjernim povratkom, tako da povratak jednih nije moguc bez povratka drugih, odnosno trecih, osim ako se ne misle zaokruziti rezultati etnickog ciscenja ostvareni u ratu. Da bi se to postiglo i Plan povratka realizirao potrebno je vece angaziranje i pomoc medjunarodne zajednice, misljenja su zupanijski celnici, jer bez ulaganja u obnovu stambenog fonda i infrastrukture objektivno dolazi u pitanje realizacija onoga sto je planirano. Naime, da bi se u sve tri faze povratka na prostore HB zupanije vratilo oko 30 tisuca predratnih stanovnika, u isto vrijeme odavde bi trebalo otici oko 24 tisuce izbjeglih, prognanih i raseljenih osoba.

Prica i inicijativa oko povratka u "godini povratka" je mnogo, ali su rezultati mrsavi. Moglo bi se reci, kao i drugdje, i na ovim prostorima reagiranja politickih struktura su verbalno i nacelno prihvatanje povratka, ali sasvim suprotno ponasanje u praksi. Kod predstavnika vecinskog naroda u opcinskim i zupanijskoj vlasti evidentna je zelja da se postojece stanje zadrzi tamo gdje je uspostavljena etnicka dominacija. Popusta se samo onoliko koliko je potrebno da se ublaze pritisci i izbjegnu sankcije medjunarodne zajednice, a price o dobrovoljnosti povratka i spremnosti da se taj proces ubrza, samo su alibi za ociglednu namjeru "betoniranja" postojeceg stanja apsolutne nacionalne kontrole prostora.

Ozbiljniji povratak svih na svoje mogao bi se ocekivati tek onda kada se stvore osnovni ekonomski preduvjeti, a to znaci da povratnici imaju gdje stanovati, sta raditi i od cega zivjeti. Potom bi na red dosla uspostava zajednicke policije, zatim povratak predstavnika opcinske vlasti, a tek onda povratak pucanstva. Na zalost, nedostatak politicke volje aktualnih vlasti i dalje je glavna prepreka povratku izbjeglih, prognanih i raseljenih osoba. Opcinske vlasti umjesto da osiguravaju uvjete za povratak, odlucuju o tome hoce li se netko vratiti.

U godini koja je proglasena "godinom povratka", a koje je vec pola "potroseno" bas kao i strpljenje prognanjka, tesko je ocekivati znacajnije pomake, jer prazna obecanja nikoga nece vratiti kuci.

Nedzad VREBAC (AIM, Livno)