STARI NOVI BORCI

Makedonska drzava nije resila problem statusa veterana iz ratova koji su vodjeni na prostorima bivse Jugoslavije, a tesko je ocekivati kako ce joj pri tome pomoci reorganizacija jednog prevazidjenog udruzenja.

AIM Skopje, 08.07.1998

Ako je suditi prema novom zakonskom projektu u Makedoniji, organizacija Saveza boraca, jedna od temlejnih odrednica nekadasnje vlasti na ovim prsotorima, cvrsto je odlucila da nadzivi vlastitu supstancu. Taman kad se ocekivalo da ce bioloski procesi, koji su sugerisali kako je ova organizacija sklonija odumiranju od nekih drugih, uciniti svoje kedasnje ideoloske uzdanice jos jednom su pokazale svoj nesumnjivi vitalitet. Makedonski Savez boraca narodnooslobodilackog rata, naime, potpuno ce renovirati vlastiti statut i pretvoriti se u gradjansko udruzenje koje sirom otvara vrata novim clnaovima ali, isto tako sirom, otvara i bezbroj veoma delikatnih pitanja.

Makedonska boracka organizacija i danas, znaci pedeset i tri godine poslije zavrsetka rata kome ima zahvaliti svoje postojanje, broji zacudjujucih 40.000 clanova i to prije svega prilisito slobodne i, bez ikakve sumnje, ideologizirane interpretacije svog konstitutivnog akta. Ondasnjem sistemu je, naime, trebalo sto vise ljudi koji ce, za nesumnjive beneficije sto ih je donosilo clanska karta, iskazivati potpunu lojalnost politickom sistemu i svjetonazoru koji je diktirala vladajuca nomenklatura. Pa koliko kosta, da kosta. Ta ista organizacija danas pokusava svojevrsnom samoinfuzijom produziti vijek trajanja i, gledano takvom dioptrijom, citava stvar ima nekakvog smisla.

Zato poziva da joj se prikljuce borci svih "antifasistickih i narodnooslobodilackih ratova", ali i svi oni koji su spremni njegovati tradicije i simpatizirati sa "svjetlim" idealima tih ratova.

Naravno, tesko je dokuciti sta bi, iz pozicije prava i obaveza, ubuduce moglo znaciti clanstvo u borackoj organizaciji. Ukoliko to podrazumeva neke beneficije, pa makar se radilo samo o besplatnoj karti za gradski prevoz, ekonomska i socijalna pozicija Makedonije je takva da obecava kako ce se broj clanova preko noci udesetostruciti. Ukoliko bi drzava bila sposobna budjetirati toliko novih beneficija, onda se ne bi ni desilo da ljudi toliko zure u SUBNOR. Ukoliko, pad, predlagaci, sto bi reklo sadasnji "borci", namjeravaju zadrzati vlastite pogodnosti, sto kod znacajnog broja nisu zanemarljive, a novoprimljene clanove ostaviti praznih ruku, onda bi se pojavila dosadasnjoj praksi nepoznata dobrovoljna organizacija, ili udruzenje gradjana, podijeljeno u dvije neravnopravne grupe. Jedno bi bilo oni "pravi", a drugi njihovi simpatizeri, kao neka vrsta pridruzenih slanova ili posmatraca.

Isto tako, odmah pada u oci plural u pozivu borcima "svih antifasistickih i narodnooslobodilackih ratova", ma kome se u ovome dokumentu insistira. I bolji se poznavaoci istorije se pokusavaju dosjetiti koji bi to sve ratovi mogli biti, ali im po svemu sudeci ne uspijeva. Jedino ukoliko se nije mislilo na one nesretne makedonske mladice, veterane iz poslednjih "balkanskih" ratova koji su se, ni krivi ni duzni, borili za necije tudje interese, a vrijeme je pokazalo i za neku drugu drzavu. Ali, tesko je i pomisliti da bi u jednom tako ozbiljnom "papiru" nekome palo na pamet ovako cinicno definirati manijacko zrtvovanje mladezi, pocetkom devedesetih, da bi se spasila drzava koja je prethodno sama sebe dokinula.

Nesporna je cinjenica da je ratujuci po Sloveniji, Hrvatskoj i Bosni poginuli cetrdeset makedonskih regruta. Sve drugo u vezi sa ovim mladim ljudima je sporno. Buduci oni, u najvecem broju slucajeva, nisu ostvarili ni minimalna prava, a o tome se u ovdasnjim nadleznim organima nerado govori, nije moguce dokuciti cak ni egzaktan broj mladica iz Makedonije koji su bili prisiljeni da se tuku po bivsejugoslovenskim prostorima. Ostaje, naravno, neprijatna cinjenica da je bilo i onih sto su u pokojnoj JNA, ili negdje blizu nje, dobrovoljno ostali malo duze nego li se to od njih trazilo i svojim se kucama vratili sa prilicito zapustenim bradama i sa promijenjenim znakovima na sajkacama. Ali, ruku na srce, taj broj je zanemarljiv u odnosu na one sto su, bez vlastite volje prezivjeli pravi pakao. O tome poslednjih dana skospki dnevnik "Nova Makedonija" donosi potresna svedocenja.

Radi se uglavnom o traumaticnim prisjecanjima dvadesetsedmogodisnjaka, uglavnom teskih invalida, hronicnih bolesnika ili depresivaca. Blagijce Kocovski prica o svom ranjavanju u kasarni Vrhnika. Poslije dvije prostrelne rane od snajpera i petomjesecnog lijecenja uz bezbroj operacija vratio se kuci nesposoban za normalan zivot. Ljupco Besovski svoje ratovanje je zavrsio u okolini Vukovara. Ranjen je u akciji "ciscenja terena", a poslije je u bolnickoj pizami pobjegao u rodni Bitolj gdje i do dana danasnjeg ima nocne more od uzasa koje je vidio u tom nesretnom gradu. Njegov sugradjanin i imenjak Atanasovski svaku noc sanja jednu seosku ucionicu u okolini Mostara gdje su zatekli citav razred osmoskolaca zaklan nad otvorenim sveskama. Zakrvavljeni dnevnik svjedocio je da su jedan do drugog mrtvi lesali i Muslimani i Srbi i Hrvati, a pretpostvalja da je pokolj nacinila neka banda odmetnutih rezervista.

Potresne price regrura iz Makedonije svjedoce kako su ih oficiri, bez ikakvih obzira, tjerali u smrt, kako su dezerteri bili streljani na licu mjesta, a pominju i neke injekcije koje su mladicima otklanjale strah. Ipak, kazu, nas tamo nisu zvali ni Slovenci, ni Hrvati, ni Bosanci, cak ni Srbi. Mi smo regrutovani u nasoj makedonskoj drzavi i gurani u rat poslije odluke nadleznih organa da cemo vojni rok sluziti iskljucivo u ovdasnjim kasarnama. Zato je i obaveza ove drzave da sada vodi brigu o nasim nesrecama. Tako govore mladi ljudi koji nisu sposobni zaradjivati za normalan zivot, niti prezivjeti od invalidnina koje se krecu izmedju pedeset i stopedeset maraka. Makedonska drzava, medjutim, nije ni izdaleka ispunila njihova ocekivanja. Sudeci po onome sto je do sada ucinjeno, tesko je prepoznati da postoji neka ozbiljna strategija za organizovano zbrinjavanje veterana poslednjih ratova. Nije iskluceno da upravo mogucnosti koje donosi novi zakonski projekat reorganizaciji boracke organizacije predstavljaju pokusaj da se konacno rijesi i ovo neprijatno pitanje.

Dobar dio makedonske javnosti, medjutim, nije sklon povjerovati kako se radi o optimalnom rjesenju. Sugerise se kako bi bilo pametnije da se formira jedna nepoliticka organizacija veterana svih ratova i da se preko nje pokusaju rijesiti statusna pitanja i "starih" i "novih" boraca. Ovako ostaje opasnost da ce se jedna prevazidjena struktura, koja se tesko odrice svojih ideoloskih opterecenja, nametnuti kao posrednik izmedju drzave i njenih unesrecneih i obespravljenih podanika, ali ne zato da rijesi njihove probleme, nego da sacuva vlastiti razlog postojanja. Pri tome, pak, neki nesretni Ljupco ili Blagojce mogu postati samo predmetom novih politickih manipulacija.

AIM Skopje

BUDO VUKOBRAT