AMERICKA TURNEJA HRVATSKE OPOZICIJE

AIM, ZAGREB, 6.7.1998. Jos jedna bura digla se u hrvatskoj casi vode. Siloviti vjetar digao se nakon sto je petorici celnih ljudi najvecih opozicijskih stranaka upucen prije nekoliko tjedana poziv da posjete Sjedinjene Drzave, gdje su ovih dana i otputovali. Premda se radi o teoretskom savezniku Hrvatske, stovise o njenom "strateskom partneru", kako vole gugutati na Dvoru Franje Tudjmana, opozicija je optuzena da takav posjet nikada nije organiziran za opoziciju nijedne druge zemlje. Elem, po srijedi mogu biti samo sumnjiva posla, od cega je vladajucima prvo palo na pamet da petorica opozicijskih celnika mogu putovati u SAD samo po recept za izbornu pobjedu i svrgavanje Tudjmana s vlasti.

Nije pomoglo ni angaziranje americke ambasade u Zagrebu, tj. njeno nabrajanje drugih nacionalnih opozicija i njihovih celnih ljudi koji su takodjer putovali u Sjedinjene Drzave (njemacka, britanska, bosansko-hercegovacka..). Doduse, nedugo prije nego sto su petorica otputovala, kampanja je za primjetnu oktavu jenjala, sto sigurno treba objasniti stanovitim otopljavanjem u odnosima s medjunarodnom zajednicom nakon sto su hrvatske vlasti usvojile trazeni Plan o povratku izbjeglica. Ali s obzirom da je kampanja protiv opozicije pocivala na golim konstrukcijama, sracunatim da se histerizira dio javnosti kod koje prolaze djetinjarije o nepravednom svijetu i maloj ali ponosnoj Hrvatskoj, ona u svakom trenutku moze ponovo poceti. Ili se pokrenuti oko neke druge slicne djetinjarije.

To je tim vjerojatnije sto je poziv u SAD uznemirio opoziciju barem onoliko koliko se uzbudjenom pravila vlast. Vec u prvoj fazi, kada je poziv stigao, od putovanja je odustala Hrvatska socijalno-liberalna stranka Drazena Budise, koja je prva i potegla argument kako je presedan da sve glavne opozicijske stranke zajedno putuju u SAD, i time dala glavni slagvort kampanji koja je nedugo poslije krenula iz HDZ-a. Poslije toga, stanovitu alergiju prema putovanju iskazale su i neke stranke koje su prihvatile poziv, pa je potpredsjednik SDP-a Zdravko Tomac izjavio da bi njegova Socijaldemokratska partija radije putovala sama, a prihvatila je zajednicki poziv samo zato sto shvaca da pojedinacni odlasci stavljaju Amerikance pred tehnicke poteskoce koje ne mogu rjesiti. Zatim je slicnu izjavu dao i predsjednik Hrvatske seljacke stranke, Zlatko Tomcic.

Bilo je ocito da medju strankama postoji strah kako im HDZ-ova kampanja ipak moze skinuti patriotsku pozlatu, a u SDP-u je zacijelo proradio i dodatni crv sumnje. Ova stranka u posljednje vrijeme biljezi izraziti rast, i neke novinske ankete prvi je put stavljaju na prvo mjesto prestizne ljestvice, nekoliko cvrstih poena ispred HDZ-a. Sve ostale opozicijske stranke padaju ili letargicno stagniraju, a SDP jos otprije pokazuje nevoljkost da suradjuje s njima, smatrajuci ih gubitnicima koji vise salonski paradiraju opozicijskom scenom nego sto grade alternativu vlasti. Te ocjene gotovo se vec dodiruju s Tudjmanovim, koji je opoziciju u nekoliko navrata nazvao diletantskom, bezglavom i smusenom.

Ta hladna distanca SDP-a prema drugim opozicijskim strankama vidjela se i tik prije polijetanja petorice celnika preko Atlantika. Da bi doskocio rezimskim sumnjicenjima kako u SAD putuju po recept za izbornu pobjedu, SDP je neposredno prije putovanja urudzbirao u Saboru prijedlog novog izbornog zakona, a premda je to trebao biti zajednicki prijedlog americkih putnika, socijaldemokrati su im priredili gorko iznenadjenje podnijevsi ga s jedinom strankom koja je odbila otici u SAD - s Budisinim liberalima. Na taj nacin SDP je ocito zelio poslati poruku javnosti kako u SAD ne putuje u nikakvom koalicijskom paketu, niti se u takvom paketu misli vratiti kuci. To je gotovo sigurna najava i da taktika opozicije na slijedecim parlamentarnim izborima (redovno, pocetkom 2000. ali se ne iskljucuju ni izvanredni) nece biti stvaranje velikog opozicijskog bloka, cime je opozicija ostvarila dosad najvece uspjehe (velika pobjeda na izborima u Zagrebu 1995. i u Rijeci, dvije godine kasnije).

SDP ocito procjenjuje da su mu ostale opozicijske stranke prije balast nego korisna pomoc i s mozebitnim izuzetkom jedne-dvije vjerojatno ce se orjentirati na male regionalne stranke, te na sindikate. Ima procjena da i to moze biti pobjednicka kombinacija na dolazecim izborima, ali u takvoj izbornoj strategiji krije se i mogucnost da HDZ, koji takodjer drzi u rukavu neke kombinacije sa sindikatima, namjerno izazove sukob na sindikalnoj sceni i onda tuce SDP, kojemu druge opozicijske stranke vise ne bi htjele pomoci, u bespostednom socijalnom ratu prsa u prsa.

Tako je americka turneja hrvatskih opozicijskih celnika otkrila svu rahlost hrvatske opozicijske scene, cija je najveca slabost da ono malo poena zaradjenih u suceljavanju s HDZ-om nikada ne kapitalizira do kraja, nego samu sebe tjera da uvijek krece ispocetka. Osim toga, koliko god u putovanju u SAD ne bilo nicega neobicnog, ono ipak ogoljava neke cinjenice, koje su neprijatne za opoziciju nista manje nego za HDZ. Vec vise godina jedinu realnu opoziciju Tudjmanovoj vlasti cini medjunarodna zajednica, koja je proteklih godina jedina postavljala pitanja (ponajprije Srba u Hrvatskoj) koja opozicija nije htjela, a zatim i pitanja koja je ova htjela postavljati, ali za to nije imala realnu snagu (demokratizacija politickih institucija i medija). Tako je opozicija dovela samu sebe u paradoksalnu poziciju da bude potucena i od medjunarodne zajednice, premda su izvorne nakane ove da nju ojaca i pomogne joj u preuzimanju vlasti.

Tako bi se moglo reci da je opozicija prihvatila poziv u SAD ne zato sto je to doista htjela (svi slicni pozivi prijasnjih godina glatko su odbijeni), nego zato sto nije smjela odbiti inozemnog partnera koji joj je u isto vrijeme i suparnik. Pa ipak, i tako iznudjeno, ovo putovanje predstavlja odredjeni izazov Tudjmanovoj garnituri na vlasti. Prije svega, nakon vise godina koliko su SAD prakticki stajale iza Tudjmana, iako se cesto cinilo suprotno, sada se prvi put cini da su sazreli uvjeti da se okrene nova stranica. Drugo, hrvatska opozicija dosad je, kako rekosmo, uvijek odbijala ovakve pozive, tako da njen odlazak u SAD slici na skok preko koze, tj. na maturiranje u borbi za vlast, oslobodjeno pseudopatriotskih obzira i lamentacija.

Na kraju, ovo putovanje izravni je udarac tastini Franje Tudjmana, kojeg u svijetu nitko nigdje ne zove, tako da sam sebe mora pozivati, odlazeci na manifestacije na kojima se okupljaju svjetski drzavnici i gdje postoje izgledi da barem bude snimljen u njihovom drustvu (Svjetska izlozba u Portugalu, Svjetsko nogometno prvenstvo u Francuskoj). Cak i predsjednik susjedne Slovenije Milan Kucan odbija nacelno dogovoren susret s hrvatskim kolegom otvoreno izjavljujuci da njih dvojica u ovom trenutku nemaju o cemu razgovarati. No, ono sto najvise pogadja Tudjmana jesu uzaludni pokusaji njegovih diplomata da mu organiziraju posjet zemlji u koju je upravo otputovala hrvatska opozicijska delegacija - Sjedinjenim Drzavama.

MARINKO CULIC