Od neispunjenih obecanja do - ubistva

aim/pod/pubs/zi

CRNA GORA I VOJSKA JUGOSLAVIJE

TXT: Drzavni tuzilac Crne Gore Vladimir Susovic dao je nalog visem tuziocu u Podgorici da pokrene istragu o ubistvu crnogorskog regruta Omera Djokovica (20), kojeg su pripadnici MUP-a Srbije ubili nakon, bjesktva iz kasarne u Leskovcu i navodnog masakra koji je pocinio u okoline toga grada. Time je crnogorska vlast pokazala da ne prima zdravo za gotovo zvanicno objasnjenje srpske policije koje je iz Leskovca stiglo uz limeni kovceg, samo sest dana posto je pokojni Djokovic otisao na odsluzenje vojnog roka.

Vojno-policijski organi iz Srbije saopstili su da "osnovano sumnjaju" da je vojnik Omer Djokovic 25. juna, iz Tuzi, varosi nadomak Podgorice koju nastanjuje albanski zivalj, posto je pobjegao iz kasarne, ubio (udavio) Lazara Mircica (72), nozem povrijedio Stojadina Mihajlovica i Vojislava Bojovica i usput zapalio vise vikendica u leskovackom naselju Rudarska cuka. Potom je, kako se kaze u saopstenju leskovacke policije, "odbjegli vojnik", naoruzan nozem, nasrnuo i na policajca koji ga je u samoodbrani ubio.

Javnosti nijesu saopsteni neposredni dokazi koji potvrdjuju "osnovanu sumnju" policije iz Leskovca da je pokojni Djokovic ubio Lazara Mircica. Tamosnja policija je do tog zakljucka dosla na osnovu izjava svjedoka da su na Djokovicu vidjeli jaknu koja je pripadala ubijenom starcu. Ta jakna nije bila na Djokovicu kada je ubijen. Pretpostavlja se da je ona ostala u jednoj od vikendica koje su tog dana izgorjele.

Ipak, supruga povrijedjenog Mihajlovica je na pitanje novinara potvrdila da je sigurna da je mladic koga je ubila policija isti onaj koji je nekoliko sati ranije napao nju i njenog muza, a potom im zapalio kucu.

Sta je "tihog i povucenog" mladica, "koji nikome nikad nije rekao ruznu rijec", kakav je Djokovic bio prema tvrdnjama njegovih komsija, podstaklo da napada nepoznate ljude? Da li je to zaista ucinio? Kako je mladic koji je, prema zvanicnoj verziji, tek priveden u kasarnu pobjegao iz nje? Otkud mu oruzje? Ovo je tek dio pitanja koja se postavljaju u Podgorici.

Niko od onih koji su poznavali Omera Djokovica, siromasnog dvadesetogodisnjaka iz sela Dusica kod Tuzi, ne vjeruje u istinitost zvanicnih navoda iz Leskovca. "Taj nesrecni mladic nije bio u stanju ni dzak od 20 kilograma da podigne. Niko ovdje ne pamti da mu je on nekada nesto ruzno rekao", kaze sa ogorcenjem Pero Djokic, predsjednik Mjesne zajednice Dusici.

Porodica tvrdi: Djokovic je iz Podgorice u Leskovac krenuo 20. juna. Prema zvanicnoj verziji, prispjeloj iz Srbije, pokojnika je u kasarnu privela vojna policija - cak tri dana kasnije, posto se u kasarni nije pojavio u propisanom roku - 21. juna do ponoci. U prvom (i posljednjem) pismu koje je ubijeni vojnik poslao porodici 24. juna, ne pominje se ni kasnjenje ni privodjenje.

U kontaktima sa porodicom Djokovic nije pominjao - povratak. Naprotiv. Pisao je o predstojecoj zakletvi. Govorio o novim prijateljima: "Iako sam Albanac, drustvo me mnogo voli...". Potom je mladic, koji je od cetvrte godine zivio bez oca, i citav zivot proveo na selu u okolini Tuzi, napisao: "Tek sada, majko, vidim sta je daljina". Napisano je to 24. juna. Narednog dana, po tvrdnji srpske policije, Omer Djokovic je pocinio seriju teskih zlocina.

"Ne dajem informacije o ovom slucaju", kazao je komandant kasarne "Juzni blok" u Leskovcu, novinarima koji su pokusali da saznaju nove pojedinosti o ubistvu crnogorskog vojnika. Ni sudija Okruznog suda u Leskovcu Mihailo Petrovic, koji vodi istrazni postupak nije htio da razgovara o ovom dogadjaju. "Nema novih detalja", rekao je. Objasnio je, ipak, da je izvrsio uvidjaj ali jos nije od vojske uzeo pokojnikov dosije.

U svakom slucaju, desilo se ono cega se, mjesecima, pribojavala vecina gradjana Crne Gore. Ovdasnji vojnici ponovo stizu kuci u limenim sanducima. U Crnoj Gori se sada, sa velikom zabrinutoscu, postavlja pitanje da li su ovdasnji regruti bezbjedni, ne samo na Kosovu, vec u bilo kojoj kasarni van svoje Republike.

Predstavnici crnogorske vlasti saopstili su podatke kojima potkrjepljuju sve izrazeniji animozitet ovdasnjih gradjana prema Vojsci Jugoslavije. Od pocetka ratnih sukoba na Kosovu iz jedinica VJ pobjeglo je 105 gradjana Crne Gore. Istovremeno, vise od 140 ovdasnjih regruta nije prihvatilo poziv da na odsluzenje vojnog roka odu sredinom proslog mjeseca. Crnogorski mladici svih nacionalnosti, na ove korake se odlucuju posto ovdasnja vlast jos nije ispunila svoja predizborna obecanja kojima je regrutima zagarantovana bezbjednost, a VJ sve ociglednije potvrdjuje svoju upletenost u sukobe na Kosovu.

Podsjetimo: Predsjednik Crne Gore Milo Djukanovic obecao je 5. maja da regruti iz Crne Gore nece ucestvovati u sukobima na Kosovu. "Ostajem u uvjerenju da ce VJ zadrzati svoje opredjeljenje oko nemijesanja u unutrasnje politicke probleme, ali ukoliko na bilo koji nacin bude pritijesnjena politikom Milosevica, o tome cemo odmah konsultovati sve drzavne organe Crne Gore i onemoguciti njeno mijesanje u unutrasnje politicke sukobe na prostoru SRJ i onemoguciti mijesanje regruta iz Crne Gore u takve sukobe", porucio je Djukanovic.

Samo dva dana kasnije, oruzani sukob na i oko Kosova odnio je prvu zrtvu iz redova VJ. Na obroncima planine Bogicevica, na teritoriji Crne Gore, iz zasjede je ubijen vojnik garnizona u Plavu Djula Dorin, iz Banatskog Novog Sela. Ovaj dogadjaj je odmah iskoriscen kao neoboriv argument za tvrdnje da Crna Gora ne moze ostati "neutralna" u kosovskom sukobu, posto je,htjela ona to priznati ili ne, vec napadnuta.

Potom su se, pocetkom juna, brojni regruti iz Crne Gore ipak obreli na Kosovu. Istog dana kada je u Beogradu, konacno, nakon pet i po mjeseci, odrzana sjednica Vrhovnog savjeta odbrane, kojoj je prvi put prisustvovao predsjednik Republike Milo Djukanovic, Crna Gora je saznala da je 110 vojnika iz barskog garnizona - bez najave - prebaceno u Kosovsku Mitrovicu i Prizren gdje su "rasporedjeni na strazarske duznosti". Nekoliko dana kasnije postalo je jasno da se i u jedinicama koje su iz Srbije "po hitnom postupku" prebacene na Kosovo nalazi veliki broj vojnika iz Crne Gore. Neki od vojnika su u ratnu zonu prebaceni a da prethodno nijesu zavrsili ni predvidjenu vojnu obuku.

"Vratite nam sinove", apelovali su roditelji ovih vojnika, podsjecajuci pobjednike tek zavrsenih izbora na predizborna obecanja. Dok su oni protestvovali pred Skupstinom Crne Gore, poslanici republickog parlamenta usvojili su Rezoluciju o zastiti prava vojnika koji se nalaze na Kosovu. "Neka ih Djukanovic vrati ako smije", porucivali su glasnogovornici zvanicnog Beograda.

Dok je ovdasnja vlast trazila nacina da ispuni svoja obecanja, u Crnu Goru su sa Kosova poceli da pristizu ranjeni vojnici. Njihove price odudarale su od tvrdnje zamjenika komandanta Trece armije VJ pukovnika Mirka Starcevica, koji je zabrinutim roditeljima porucio: "Vasa deca na Kosovu su zdrava, prava i stabilna".

"Nakon ubrzane jednomjesecne obuke poslat sam na ratiste u mjesta Babaj Boks, Cabrak i Punosevac u okolini Decana. Od samog pocetka sam shvatio da ovo nije moj rat", objasnio je Mersudin Agovic, jedan od ranjenih vojnika. "Najgore je sto nikad nijesam znao sa koje strane mi prijeti smrtna opasnost", tvrdi Agovic. Vojska nije reagovala na njegovu, kao ni na druge price o kra|i, paljevini, rusenju napustenih i orobljenih kuca. Precutani su i prvi zarobljenici koji su, dobrovoljno ili ne, sad je svejedno, pali u ruke OVK.

Mnoge je ovaj "splet slucajnosti" podsjetio na "vec vidjeno". Jer, ko poslije krvavog raspada SFRJ mo`e tek tako da prihvati: prvi vojnik koji je poginuo u zastiti granica SRJ bio je Rumun - a ubijen je u Crnoj Gori. Prvi zarobljeni pripadnici VJ bili su Muslimani iz Crne Gore. Prvi crnogorski vojnik VJ koji je ubijen bio je Albanac...

Mnogi u Crnoj Gori pretpostavljaju da to moze da znaci samo jedno - zvanicni Beograd pokusava, a u tome ima ogromno iskustvo, da instrumentalizacijom zrtava poremeti sa mnogo muke sacuvane medjunacionalne odnose u Crnoj Gori i uvuce je u aktuelne sukobe. I kao uvijek, ne obazire se na cijenu.

Zoran RADULOVIC AIM Podgorica