MEDIJSKO ULJEPSAVANJE ZLOCINCA

AIM, ZAGREB, 4.7.1998. Njegovo zdravlje je sasvim zadovoljavajuce, pogotovu za covjeka od sedamdeset sest godina, ali mu stanovite probleme stvara cinjenica da je sam u celiji. "Dinko Sakic se zbog toga osjeca nelagodno", javlja Vecernji list i svoje citateljstvo ostavlja u dvojbi: je li bivsem upravitelju koncentracijskog logora nelagodno jer nema s kime razgovarati ili mu je nelagodno sto ima poseban tretman i sto uzurpira visak komocije u zatvorskim prostorima zemlje koju toliko voli. To je samo jedna od niza dilema pred kojima se nadjete dok citajuci rezimske novine i gledajuci Hrvatsku televiziju pokusavate proniknuti u bit price sa Sakicem. Je li on za rezim dobar ili los momak, jesu li ga tek nesretne igre sudbine dovele pred sud zbog ratnih zlocina ili je to covjek koji je, kao u kakvoj kafkijanskoj inscenaciji, postao zrtva jedne specijalne birokracije nastale administriranjem zrtvama i krvnicima Holokausta. Ako biste sudili po novinskim napisima i televizijskim izvjestajima, a tako sudi vecina gradjana Hrvatske (kao i bilo koje zemlje), tada bi vam se Sakic ucinio kao covjek s tajnom o kojoj novine ne mogu govoriti, ali ga ta tajna svakako odredjuje kao pozitivnu licnost.

Recimo, pred nogometnu utakmicu Hrvatska-Argentina Vecernji list, Slobodna Dalmacija i Vjesnik donijeli su informaciju da ce Dinko Sakic dvoboj svojih domovina neizostavno gledati na televizoru u svojoj celiji. Publici nije saopceno za koga ce upravitelj Jasenovca navijati, ali to se valjda zna. Dojam je da su nas samo visak politickog opreza i revnost zatvorskih cuvara ostavili bez Sakicevog komentara utakmice, premda se i tako nesto nakon prvotne informacije cinilo sasvim normalnim i obicnim.

Zatvorski cuvari (ili pravosudni policajci) dali su u istim novinama izjavu o svome klijentu, "pravome gospodinu" s "velikim zivotnim iskustvom" od kojega se "puno toga moze nauciti". Cinjenica da cuvari tako govore o uhapseniku je u najmanju ruku groteskna i skoro bezprimjerna. Tek ako dulje o njoj mislimo ucini nam se kao da smo u nekim memoarima starih komunista procitali da je poneki cuvar prema njima iskazivao simpatije te vrste. Razlika je samo u tome sto cuvari to nisu govorili u izjavama za novine.

Nakon sto su svjetske agencije javile da je povedena istraga i protiv Sakiceve supruge Esperanze (Nade) Sakic, mlade ustaske aktivistkinje u logorima Nova Gradiska i Jasenovac i sestre Vjekoslava Maksa Luburica, rezimske su novine, ali i Hrvatska televizija, pozurili javiti da se Dinko jako uzrujao i da tu istragu smatra "farsom", pa "oblikom pritiska na Republiku Hrvatsku", ali i nacinom da se "utjece" na njegov slucaj. I ova je informacija, kao i sve druge, prakticno objavljena bez ikakvog komentara ili ograde. Novine i televizija samo su prenosnici zatvorenikovih rijeci, osjecaja i dojmova. Uz protokolarne vijesti o Tudjmanovim rijecima, osjecajima i dojmovima dobili smo tako i protokol Dinka Sakica.

Zanimljiva je i prica o tome tko ce biti njegov odvjetnik jer je dosadasnji, Ivan Kern, tu samo po sluzbenoj duznosti. Spominju se tri imena: Zeljko Olujic bivsi visoki duznosnik HDZ-ove sudske vlasti, Zvonimir Hodak, suprug potpredsjednice Vlade Ljerke Mintas-Hodak, i Ivan Gabelica, zastupnik u Hrvatskom drzavnom saboru, koji je izjavio da je spreman vratiti se advokatskome poslu kojim se vec nekoliko godina ne bavi jer smatra da mu je moralna duznost pomoci optuzeniku. U kontroliranim medijima nitko nije izrazio nelagodu zbog toga sto bi se moglo dogoditi da zapovjednika koncentracijskog logora brane ljudi koji su bracnim ili izvanbracnim odnosima s vrhovima hrvatske vlasti, ali je zato plasirana dirljiva informacija kako Dinko Sakic nije bogat covjek i kako nema financijskih mogucnosti da si osigura adekvatan odvjetnicki tim. Ivan Kern najavio je da ce, negdje u inozemstvu, biti osnovan fond za Sakicevu obranu, ali nije zelio otkriti imena dobrotvora.

Hotimicno ili slucajno rezimski su mediji kroz svakodnevne kratke vijesti o zivotu i radu Dinka Sakica stvorile vrlo privlacnu sliku o tom covjeku. Privlacnu sa stanovista prigradskog proletarijata, nizih socijalnih slojeva i neobrazovanog puka. Sakic je simpatican, nasmijani gospodin s velikim zivotnim iskustvom, veliki je domoljub, ali je i vrlo siromasan. Kao takav skoro da bi mogao biti i kandidat na kakvim izborima. Njegova javna slika stvorena u izvjestajima Hrvatske televizije neusporedivo je bolja i privlacnija nego, recimo, slika Ivice Racana ili Vlade Gotovca. Dinko Sakic je covjek bez mane, a ukoliko mu netko manu pokusa naci, bilo da to cine nezavisni novinari, politicari ili predstavnici Centra Simon Wiesethal, tada se skoro koordinirano pobune rezimski mediji i pravosudni organi koji drze da se time krsi presumpcija nevinosti i da se od optuzenika unaprijed pravi krivca.

S pocetkom istraznog postupka Vecernji list, Slobodna Dalmacija i Vjesnik vec su usli u fazu manipulacije koja bi se mogla nazvati skandaloznom. Iskaz prvog svjedoka, bivseg jasenovackog logorasa, koji je u svome iskazu rekao da mu nije poznato je li Sakic nekoga svojerucno smaknuo, ali da tako nesto nisu cinili ni Eichmann i Martin Borman, ukrasen je naslovom: "Sakic nije nikoga ubio". Druge novine su to naslovile sa: "Bio je uvijek uredan i s ulastenim cizmama". Svatko onaj tko ne bude citao tekst s iskazom svjedoka (u koji nije bilo intervencija), a upravo tako vecina ljudi cita novine, zakljucit ce da jasenovacki logoras tvrdi da je Dinko Sakic nevin.

Rezimski mediji nam, ipak, daju naslutiti u kojem smjeru Tudjmanova vlast kani povesti proces protiv Dinka Sakica. Naime, od pocetka je notorna cinjenica da on mora biti osudjen i da Tudjman sebi ne smije dozvoliti taj skandal da nevinim oglasi zapovjednika jednog logora smrti, ali nacin na koji o slucaju pisu kontrolirani listovi potvrdjuje da ta osuda nece prijeci prag sudnice i zatvora. Presuda ce formalno-pravno postojati, Dinko Sakic ce ostatak zivota provesti po zatvorima i zatvorskim bolnicama, ali je za javnost pripremljena drukcija prica. Umjesto sustinske krivnje koja bi postala opceprihvacena stvar i koja je u sudjenjima nacistickim zlocincima vazan (ako ne i najvazniji) dio procesa i koja predstavlja elemenat denacifikacije i defasizacije drustva, kako u Njemackoj, tako i u zemljama koje nisu imale fasisticku vlast, Dinko Sakic ce na robiju biti ispracen kao Josef K. On je kriv za buduceg tuzitelja i suca, ali je nevin za publiku. Njegova presuda je jos jedna zrtva koju ce Hrvatska prinijeti Europi.

Koliko ce ljudi nasjesti ovakvoj manipulaciji i hoce li do nje u potpunosti i doci, to naravno nitko ne zna, ali je barem zasad izvjesno da je sasvim promasena osnovna poruka uz koju je centar Simon Wiesenthal zatrazio izrucenje Dinka Sakica Hrvatskoj. Umjesto da posluzi denacifikaciji ove zemlje i konacnom obracunu s mracnom prosloscu, putem medija vec je postignut suprotan efekat. Sakic je kao cvjetak iz starog spomenara koji nas svojim osmijehom i novinskim izvjestajima navodi da zakljucimo kako Nezavisna drzava Hrvatska nije bila ono sto o njoj govori zapad, a Jasenovac nije bio koncentracijski logor jer kako bi upravitelj jedne takve institucije mogao biti tako silno simpatican covjek kakav je Dinko Sakic u vijestima Vecernjeg lista.

Nakon nogometne pobjede u utakmici s Rumunjima, grupice hrvatskih navijaca su usred Zagreba, na glavnome trgu i po tramvajima, skandirale ime Dinka Sakica. Jedan zatvorenik tako je postao junak neobicno shvacenoga patriotizma, a prica o koncentracijskome logoru Jasenovac je u glavama dijela publike postala nesto kao nepostojeci prekrsaj u sesnaestercu koji je, eto, neki nepravedan sudac iz bijeloga svijeta sudio protiv Hrvatske. I jos jednom se pokazalo da formalne metode zapadnoga uljudjivanja ove zemlje uopce ne funkcioniraju ukoliko iza njih ne stoji volja da se proces provede do kraja. Kao sto nije bilo dovoljno natjerati Tudjmana da potpise Daytonski sporazum, tako nije dostatno ni natjerati ga da sudi upravitelju ustaskoga koncentracijskoga logora.

MILJENKO JERGOVIC