SLOMLJEN STRAJK PROSVJETARA

AIM, ZAGREB, 2.7.1998. Hrvatski je predsjednik najavio svoje produzeno, dvomjesecno odmaranje. Dvor se ovih dana seli na Brijune, a u medjuvremenu ce se vec vise puta dogradjivani i obnavljani prostori na Pantovcaku ponovo preuredjivati. Tudjman je tako jos jednom manifestirao nevjerojatan socijalni autizam. Pokazao je neshvatljivo ignoriranje sve masovnijeg i masivnijeg socijalnog nezadovoljstva. Vlast je upravo odbila zahtjeve prosvjetara da im se povecaju mizerne place, a unatoc odluci Ustavnog suda zilavo pokusava eskivirati i placanje duga umirovljenicima, tvrdeci da drzava za to nema novaca. Ali za tko zna koje vec preuredjenje vladarskih odaja uvijek se nadje. Predsjednicki dvori vec su obnavljani i prosirivani, raskosno su uredjeni i Banski dvori u kojima stoluje vlada, nije se stedjelo ni u oblaganju Sabora u mramor i pozlatu. U luksuziranju Tudjmanova vlast nikako nema mjere. Moze joj biti. U svoje kovcege za odmor hrvatski je predsjednik spakirao i model razbijanja socijalnog prosvjeda, koji je upravo isproban na strajku prosvjetnih radnika.

Nezadovoljstvo u zbornicama skuplja se godinama. Tvrdeci da su u startu podcijenjeni, skolski sindikati traze primjenu zapadnih standarda po kojima je prosjecna placa u drzavi ujedno i najniza nastavnicka placa. Vlada neprestance odvraca da je to u sadasnjim hrvatskim prilikama neodrzivo. Kao, drzava je tek izasla iz rata, svi se moraju stisnuti, treba imati strpljenja... Prosvjetari su se odlucili za javni pritisak, povremeno su posezali za upozoravajucim strajkovima, da bi na koncu, pri samom kraju skolske godine, usli u strajk do ispunjenja zahtjeva. Ima misljenja da su sindikati isprovocirali konflikt iz nekih uskih, liderskih pobuda. Ali sustina njihova spora s vladom - nesumnjivo je socijalne prirode. Cini se da su ocijenili kako je i za njih kucnuo cas. Posljednjih se mjeseci mnogo govorilo o tome da je drzavna kasa sve punija, znalo se da je u pripremi rebalans proracuna. Prosvjetari su, po svemu sudeci, ocijenili da je trenutak: sad ili nikad. Tempiranje strajka u vrijeme kada se skolska godina privodi kraju cinilo se kao snazan, ali logican izbor. Sustina je strajka da udara gdje najvise boli, tamo gdje ce se suprotna strana osjetiti najvise pogodjena.

Vlada je reagirala neocekivano i drasticno. Na strajk skolskih sindikata odgovorila je odlukom o prijevremenom prekidu nastave, sto je apsolutni presedan u povijesti skolstva. Zakonski, nastavu je moguce prekinuti samo u slucaju rata ili elementarnih nepogoda, pa su mnogi ocijenili kako je rijec o uvodjenju izvanrednog stanja u skolske klupe. Reagirajuci krajnje neprimjereno, vlada je pokazala kronicno pomanjkanje senzibiliteta ne samo za profesore, nego i za skolu i ucenike. Posezuci za arbitrarnom odlukom u jednom u sustini malom sporu, ponovo je iskazala nemoc u razrjesavanju konfliktnih situacija i jos jednom potvrdila reputaciju da se, suocena s problemima, ponasa poput slona u staklarnici. Naprasnom odlukom o prekidanju nastave skolstvo je dovedeno do kaosa. Nadlezni ministar porucivao je da su ravnatelji duzni osigurati popravljanje i zakljucenje ocjena, ali dogadjalo se da su na tom poslu angazirane i cistacice.

Umjesto pregovora sa sindikatima, vlada je pokusala nahuskati javnost protiv prosvjetara. Pojedini su ministri izjavljivali da su ucitelji i nastavnici bolje placeni, a rade manje od drugih drzavnih sluzbenika te da ove stoga treba nagraditi iz usteda, koje ce, navodno, nastati kada se prosvjetnim radnicima zbog strajka uskrate place. Pokazalo se da sindikalne zahtjeve vlada ne odbija iz financijskih razloga. Sindikati su izracunali da je za njihovo pokrivanje potrebno oko 270 milijuna kuna. A toliko, primjerice, iznosi jedna trecina duga Dubrovacke banke, sto ju je drzava odlucila sanirati. Ili, toliko stoji podizanje nove tribine na "Dinamovom" stadionu; stara je, naime, porusena u skladu s Tudjmanovim megalomanskim planovima o prosirenju stadiona. Zlatko Seselj, ravnatelj privatne gimnazije u Zagrebu, ustvrdio je da nogometna zvijezda Robert Prosinecki financijski tezi vise od onoga sto traze prosvjetari, a njegov je ugovor, navodno, placen iz proracuna. Na koncu je i potpredsjednik vlade Borislav Skegro javno obznanio da pare nisu problem, da bi drzava lako namakla ta sredstva, ali da se pritiscima nece popustiti.

Vlada je bila spremna financirati cak i povecan broj mjesta na fakultetima i u srednjim skolama, kako bi se naknadno upisali eventualno neocijenjeni ucenici. Dok se organizatorima strajka prijetilo prekrsajnim prijavama, za one koji ne strajkaju - izglasana je posebna premija. Za strajkbrehere odredjena je nagrada u visini priblizne prosjecne place. Tvrdnje da prosvjetari manipuliraju ucenicima dovedene su do usijanja izjavom jednog od HDZ-ovih sabornika, koji je ustvrdio da strajkasi guraju djecu u prve redove te da su po tome jednaki "cetnicima". Na svaku najavu da bi se prosvjetari mogli uputiti prema Saboru ili Vladi, oko tih visokih adresa rasporedjivane su enormne policijske snage. Na koncu je sindikate javnih sluzbi izvan strajka Vlada navela da joj izraze divljenje i zahvalnost, a kolegama u strajku zaprijete.

Pritisak je bio prevelik, a pred neizvjesnoscu ljetnih upisnih rokova osipala se i pocetna ucenicka i roditeljska solidarnost, pa su prosvjetari popustili. Njihovo obrazlozenje kako hrvatskom Saboru prepustaju da bez pritiska strajka slobodno odluci o rebalansu proracuna samo je izgovor za casno povlacenje. Mada je opozicija snazno podrzala nastavnicke zahtjeve, na toj se temi prvi put uspjela ujediniti, sve je bilo uzalud. Nije bilo koristi ni od toga sto je i dio HDZ-a dao naslutiti da zahtjeve prosvjetara smatra opravdanim (tako je predsjednik Sabora, Vlatko Pavletic, javno podsjetio da se on, kao svojedobno ministar prosvjete, bio izborio za vrlo pristojne place ucitelja i nastavnika, ali su one u medjuvremenu srozane).

Strajk je de facto okoncan potpunim porazom. Doduse, vladajuca je stranka ipak predlozila dodatni novac za skolstvo, ali ne za place nastavnicima, nego za isplatu bozicnica, jubilarnih nagrada i slicnih davanja. Vlada je donijela i zakljucak da se u iducoj godini predvidi rast sredstava za skolstvo, koja bi trebala rasti nesto brze od izdvajanja za ostale javne sluzbe. Ali sindikati upozoravaju da se u drzavnom budzetu, koji je u medjuvremenu rebalansiran, udio prosvjete dodatno smanjio te da je sada definitivno medju najnizima u Evropi.

Skolska godina u Hrvatskoj ipak je okoncana u zakonskim okvirima. Nakon sto zakljuce ocjene svojim ucenicima i obave ostale poslove koji ih cekaju, i prosvjetari mogu na zasluzeni odmor. Ali, naravno, ne na Brijune i ne na dva mjeseca. Za razliku od sefa drzave, koji ce se iz duge ljetne nirvane vratiti u rasipnicki obnovljene Dvore, njih najesen ceka stara mizerija. Slamanjem strajka prosvjetara vlast je uputila snaznu poruku da se pritiskom nista ne moze postici. Tvrdi se da je strah od lancane reakcije bio i glavni razlog njena ostra postupanja. Vlada se tvrdoglavo oduprla, navodno, ne samo zbog svoje i dosad vise puta ispoljene socijalne bescutnosti, nego i iz straha da bi joj se, ako samo jednom popusti, svakoga dana pod prozorima mogli jatiti neki novi socijalni nezadovoljnici. Ali na toj se osnovi socijalni mir ne moze uspostaviti.

JELENA LOVRIC