PLAN POVRATKA IZBJEGLICA

AIM, ZAGREB, 30.6.1998. Da je donesen ranije, bilo bi prerano: izazvao bi bijes Hrvata zbog nezalijecenih ratnih rana. Da je donesen kasnije, bilo bi prekasno: Hrvatska bi zaradila gospodarske sankcije medjunarodne zajednice. Ovako, Plan povratka izbjeglica, prognanika i raseljenih osoba, kojega je hrvatska vlada predlozila, a Sabor izglasao na zadnjem svojem zasjedanju protekloga tjedna (tocnije

1. lipnja), usvojen je u pravi trenutak. Rijec je, doduse, o istom onom programu povratka koji je nudjen i ranije, ali sada se dogadja kriza s Kosovom, i medjunarodna zajednica zeli stabilnu Hrvatsku pa vise ne trazi dlake u jajetu.

To je, otprilike, smisao komentara kojega je drzavna televizija posvetila tom, doista zamasnom dokumentu. Plan povratka, naime, ima vise do stotinu i pedeset stranica. Osim sto je "pravovremen", hrvatski je Plan povratka i savrsen: njime su, po rijecima Vesne Skare Ozbolt, predsjednice Nacionalnog vijeca za uspostavu povjerenja, ovaj puta jednostavno svi zadovoljni. Zadovoljni su Hrvati povratnici, zadovoljni su Hrvati protjerani iz BiH, gradjani Hrvatske koji se trebaju vratiti u svoje domove (citaj: izbjegli Srbi), a zadovoljna je i medjunarodna zajednica.

Vuk sit, a koze na broju? Ipak, sluzbeni je optimizam otisao za nijansu predaleko. Plan koji je Hrvatska sad ponudila niposto, naime, nije isti onaj plan kojega je hrvatska Vlada nudila ranije; da je donesen prije, zemlja bi platila mnogo manju cijenu i konacno, nisu, ipak, bas svi njime zadovoljni.

Sto, zapravo, (novo) nudi ovaj Plan? Plan povratka jamci pravo na dobrovaljan i individualan povratak svih hrvatskih gradjana koji to zele. Hrvatska - pise nedvosmisleno - priznaje neotudjivo pravo na povratak svih gradjana RH i svih kategorija osoba koje se mogu smatrati izbjeglicama u skladu s definicijom Zenevske konvencije iz 1951. Nacelno, to je pravo priznavano i ranije, ali se definicija "izbjeglica" suzavala do te mjere da, uglavnom, nije obuhvacala izbjegle Srbe. Naputkom hrvatske vlade iz mjeseca svibnja, procedura povratka ipak je znatno pojednostavljena.

Mozda najvaznija novost ovog dokumenta (Plana) lezi u obvezi koju je preuzela hrvatska vlada da Srbe povratnike vrati u njihove kuce cak i ako u njima stanuju Hrvati izbjegli u BiH, koje je u te iste kuce smjestila drzava, prethodno Srbima posebnim zakonom suspendiravsi vlasnistvo. Za tu ce svrhu biti osnovane posebne komisije. "Stambena komisija u roku od pet dana izdaje rjesenje o ukidanju rjesenja o privremenom koristenju kuca", pise u Planu povratka. Privremenom korisniku - citaj: Hrvatu iz BiH - nudi se kao alternativa smjestaj u kuci koju je drzavna agencija otkupila od Srba koji se ne misle vracati, a ukoliko novi stanar pravi probleme, prijeti mu se sudom koji ce u kratkom roku i izvrsno presudjivati. Vlada je takodjer preuzela obvezu da povratnike koji imaju vazece dokumente, a stambeni objekt im nije useljen, odmah smjesti u njihov dom. Nadalje, povratnicima iz SRJ i RS jamci se ravnopravan tretman u obnovi kuca. Nezakonitim se smatra i visestruko koristenje imovine: pojedini izbjegli i prognani hrvati su zauzeli i po nekoliko kuca, za clanove svojih obitelji, a poznati su i slucajevi u kojima su kuce po Krajini uzurpirali obicni gradjani, koje nitko nije protjerao, shvativsi to kao - ratni plijen.

Stambena komisija ce, tvrdi se u Planu, u roku 15 dana od prijave takvog slucaja, naloziti praznjenje objekata. Ako se nelegalni korisnik pobuni, bit ce predan sudu. Nesto ce teze ici povratak vlasnistva nad stanom ili kucom onih osoba koje nemaju hrvatske dokumente i zele se vratiti, a u njihovim kucama je vec netko zbrinut. Oni ce drzavljanstvo dokazivati u nesto duzoj proceduri, ali ce, kada im se drzavljanstvo potvrdi, moci ostvariti pravo na vlasnistvo. Vlada, nadalje, jamci povratak svima u dostojanstvu, sigurnost, obnovu kuca, jednakost pred zakonom, i slicno. Najavljen je i postupak ukidanja zakona koji ogranicavaju vlasnistvo Srba nad imovinom u Krajini.

Sve u svemu, dakle, zvuci vrlo lijepo i civilizirano. No, kriticari plana - oni iz srpskih redova - tvrde da Plan nije na valjan nacin rijesio bar jedno iznimno vazno pitanje - pitanje stanarskih prava. Dr. Jure Radic, potpredsjednik hrvatske vlade i ministar obnove i razvitka, izbjeglim je Srbima naime porucio da na stanove koje su nekada imali temeljem stanarskog prava - jednostavno zaborave. Oni se ne tretiraju kao vlasnistvo, objasnio je Radic, i nema nacina da se u tom pogledu ista izmijeni. Doista, i Plan povratka polazi s tog stajalista. Vladimir Seks dodao je kako je 50 tisuca takvih stanova vec otkupljeno.

Vec dan nakon objavljivanja pojedinih detalja Plana u kojemu su izlozena gornja nacela, dr. Jure Radic optimiste je spustio na zemlju. "Prema tekstu u novinama" kazao je Radic, "proizlazi da se dokumentom o vlasnistvu nad nekretninom u nju moze uci za sedam dana. Za takvo sto je potrebno imati dva dokumenta, taj rok ce biti duzi, a osobe koje se sada nalaze smjestene u kucama bit ce smjestene u nekretninama koje je hrvatska vlada otkupila putem Agencije za promet odredjenim nekretninama ili stanovima u vlasnistvu RH." Po njegovoj interpretaciji, u Hrvatskoj se u svoju kucu moze vratiti bilo tko, i to "ne u roku od sedam dana vec isti dan ako je kuca prazna i citava, ali takvih je vrlo malo. Ako je rijec o kuci u kojoj je na temelju Zakona o podrucjima od posebne drzavne skrbi zbrinut prognanik iz Srbije ili BiH, onda povratak nije moguc u roku od sedam dana, vec onako kako pise u Programu - u roku koji ce biti napisan na Rjesenju."

Ovakva interpretacija dr. Jure Radica mogla se, zapravo, i ocekivati - ali ne u potpunosti - jer se doista poklapa sa zahtjevima medjunarodne zajednice. No, izmedju sadrzaja jednog pisanog dokumenta i njegova ozivotvorenja moze zjapiti prava provalija. Prvi signali iz vlasti, poput ovog Radicevog, ukazuju na to da ce provalija ostati. Posto ce stanovi Srbima povratnicima biti prakticki nedostupni, gradska ce sredista bivse Krajine ostati napucena doseljenicima iz Bosne, i to u onoj mjeri u kojoj su u tim mjestima nekad prevladavale stambene zgrade nekad u drustvenom vlasnistvu. To prakticki znaci da su Srbima, za povratak, ostavljena uglavnom sela. A u krajnjoj konzekvenci, da je njihov dugorocni opstanak u tim krajevima vrlo problematican.

Plan povratka objavljen je, kako se vidi, na samom pocetku ljeta, tako da ce njegova intezivna realizacija - ako do nje ikada dodje

• morati cekati iduce proljece, a do tada ce - nadaju se u hrvatskoj vladi - od povratka odustati jos jedan, znacajan dio ljudi kojima ce tada vec cetverogodisnje progonstvo oduzeti zelju za povratkom. Hrvatska tvrdi da se ukupno planira vratiti 24 tisuce Srba (iako je nacelno priznato pravo na povratak svima), a ove godine trebalo bi se vratiti njih oko pet tisuca. To znaci da ce se u Hrvatsku vratiti svaki deseti izbjegli Srbin, jer vlada procjenjuje da ih je u SR Jugoslaviji oko 250 tisuca! Nevladini izvori pokazuju da je interes za povratkom, ipak, mnogo veci.

Vecinu Hrvata iz Bosne, prema ovom planu, ceka ostanak u Hrvatskoj, a ne povratak u BiH. Ukupni broj ljudi koje Hrvatska zeli vratiti (Hrvata u BiH i Hrvatsku, te Srba, i drugih kategorija izbjeglih, prognanih i raseljenih lica) je 227 tisuca. Za sve to Hrvatska trazi novac medjunarodne zajednice. Ako ga dobije, kazu vlasti, povratak svih njih trajat ce tri godine. Ukoliko ga ne dobije, trajat ce pet godina. Povratak pet tisuca Srba ove godine stajat ce drzavu oko 180 milijuna njemackih maraka. No, samo ce njih 400 imati priliku da se odmah vrati u svoju kucu. Svi kasniji potupci vezani uz Plan pokazuju, cini se, da se politika hrvatske vlade prema izbjeglicama u sustinskom smislu nece mijenjati. Odnosno, da je Plan ipak donesen zbog pritiska medjunarodne zajednice.

BORIS RASETA