SILAJDZIC, NENAORUZAN I OPASAN

BiH i Kosovo

Preddejtonska retorika kopredsednika Vijeca ministara BiH pokazala je da je pojava reformiste Milorada Dodika deklasirala i jedan broj uticajnih bosnjackih politicara, medju kojima je i Silajdzic

Banjaluka, 30. jun 1998. godine (AIM)

Odavno izjava nekog bosnjackog zvanicnika nije izazvala toliko burnih reakcija ne samo u Republici Srpskoj vec i u Federaciji BiH i krugovima medjunarodne zajednice, koliko velikodusan prijedlog Harisa Silajdzica, kopredsjedavajuceg Savjeta ministara BiH, da je BiH "spremna da ponudi NATO-paktu svoju teritoriju kao bazu za vojnu intervenciju na Kosovu". Interesantno je da je Silajdzic izjavu tempirao istog dana kada je makedonski predsjednik Kiro Gligorov "otkazao" poslusnost Amerikancima ne zeleci da im za eventualno bombardovanje ciljeva na Kosovu ustupi vojnu bazu Krivolak. "Ako bismo to ucinili, ni Vardar nas ne bi oprao", rekao je tom prilikom Gligorov. Naravno, ni Gligorovljevu izjavu ne treba tumaciti kao iznenadno odsustvo makedonskog patriotizma i uskracivanje lojalnosti Vasingtonu, kao sto ni Silajdziceva ne znaci naglaseno prisustvo bosnjackog patriotizma i osvjedocenog proamerickog stava. Pa ipak, odgovor na pitanje zasto se Silajdzic zalozio za "brzu vojnu intervenciju alijanse protiv jugoslovenskih snaga na Kosovu", moze biti visestruko zanimljiv, utoliko zanimljiviji sto je dva dana kasnije pod pritiskom politickih partnera iz SDA izjavu japanskoj agenciji Kjodo demantovao proglasivsi je izmisljotinom.

"NEPOMIRLJIVA DOSLJEDNOST": Najprije, Silajdziceva ponuda ima propagandni i predizborni karakter. Pomalo zaboravljen u prvim redovima bosnjacke politike, Silajdzic uoci izbora osvjezava sjecanje biraca na sebe kao dosljednog politicara, koji razliku izmedu Dejtonskog sporazuma i nastavka pritisaka Srba dozivljava kao razliku izmedu prava i pravde. Drugim rijecima, Silajdzic voli da se ponasa kao covjek spreman da mirovni sporazum prihvati kao zavrsetak rata, ali i zeljan "namirivanja pravde", buduci da, kako cesto voli da kaze, "mirovni sporazum iz Rajt-Patersona ne pravi razliku izmedu krvnika i zrtve". Kao takav, Silajdzic vec duze vrijeme funkcionise kao najdosljedniji "istjerivac pravde" na bosnjackoj politickoj sceni i nosilac preddejtonskog koncepta da je ujedinjenje BiH moguce jedino politickim ili vojnim porazom Srba. Pri tome, naravno, on zna da je Srbe funkcionalnije poraziti u Beogradu, nego li na Palama ili u Banjaluci, popristu politickih promena koje su ozbiljno naskodile medjunarodnom rejtingu Silajdziceve "nepomirljive dosljednosti". Naravno, sa slicnim motivima nastupile su, osudjujuci Silajdzica, ne samo sve relevantnije stranke u RS nego je o njegovoj izjavi raspravljala Skupstina RS, Vlada je izdala saopstenje, a osudom se oglasila i Biljana Plavsic, predsednik RS. I njima se primicu izbori, uoci kojih ce, suprotno ocekivanjima od prije neki mjesec, morati ponovo da se bave pitanjem ko je (naj)veci rodoljubac iako je na poslednjem biranju za parlament presudilo pitanje ko je (naj)veci kriminalac.

AFIRMACIJA TEORETICARA ZAVERE: Pa ipak, Silajdziceva velikodusnost prema NATO-paktu manje je interesantna kao stvar njegovog (na kraju krajeva, demantovanog) politickog stava, a vise kao cinjenica da je Bosna prvi put javno i glasno dovedena u neposrednu vezu sa Kosovom. Da ta veza ne samo postoji vec i da tesko opterecuje medunarodnu zajednicu, govori brza reakcija kancelarije Karlosa Vestendorpa, odakle je njegov portparol Sejmon Hejzlok rekao da i sam visoki predstavnik u BiH i general Sinseki "zele osuditi huskacke izjave pojedinih bosanskih zvanicnika za intervenciju na Kosovu, jer te izjave narusavaju Dejtonski sporazum". Recju, Vestendorp i Sinseki, kao uostalom i tvorac Dejtona Ricard Holbruk, uznemireni su mogucim vojnim raspletom kosovske krize. Zasto? Robusna reakcija NATO-pakta na Kosovu bila bi do sada najveca prijetnja Dejtonskom sporazumu. Milosevicev neposredan uticaj u BiH jeste manji nego ikada od `90. godine, ali pritisci na Srbiju daju za pravo u RS zagovornicima teorije zavjere, koji rado tvrde da je kriza na Kosovu eskalirala onog momenta kada je RS "legla" pod pritiscima medunarodne zajednice i kada je smanjen uticaj radikalnih nacionalista. Uoci izbora u septembru toj politickoj grupi (SDS-SRS) odgovara svako pogorsavanje situacije na Kosovu, tim prije sto njihova beogradska veza nije vise Slobodan Milosevic ili njegov bivsi bosanski izaslanik Nikola Sainovic, vec glavom novi potpredsednik Vlade Srbije Vojislav Seselj, najdosljedniji zagovornik teorije "sto gore, to bolje". "Upravo taj paradoks da ostrom politikom na Kosovu mozemo da pokvarimo rezultate visegodisnjih napora u Bosni jeste razlog za velike razlike u misljenjima Medlin Olbrajt i Ricarda Holbruka, dvoje do juce najvecih jastrebova u Stejt Dipartmerntu", rekao je za AIM jedan zapadni diplomata iz Sarajeva koji je zelio da ostane anoniman. On je precizirao da je Olbrajtova za zestoke mjere protiv Srba na Kosovu, dok je Holbruk za meksi pristup, zabrinut za situaciju u Bosni, "najdrazem cedu njegove diplomatske karijere".

Velika zabrinutost povodom Kosova vlada i medju srpskim politicarima u Banjaluci, glavnom popristu "nove srpske politike". Predsednica RS Biljana Plavsic, nakon nekoliko izjava kojima je za stanje na Kosovu optuzivala Slobodana Milosevica, sto joj se izbori vise priblizavaju ima naglasenu potrebu da o toj krizi govori kao srpski nacionalni lojalista proglasavajuci je "unutrasnjim srpskim i jugoslovenskim problemom". Na drugoj strani, SDS i radikali gotovo svakodnevno se raznim prijedlozima deklaracija i rezolucija oglasavaju povodom Kosova, predstavljajuci se kao poslednji ljudi u RS kojima su srpske nacionalne brige na prvom mjestu. Neimanovani diplomatski sagovornik AIM-a, zato se slaze sa tezom kako je Silajdziceva izjava jos jedan u nizu dogadaja iz poslednjih nedelja koji idu na ruku predizbornim ambicijama SDS-a. "Nisam siguran da je Silajdzic imao takve namjere, ali je sigurno da je pojava Milorada Dodika, bar sto se medunarodne zajednice tice, deklasirala jedan broj uticajnih ne samo srpskih nego i bosnjackih politicara, medju kojima je i Silajdzic, nekadasnji ljubimac SAD".

KRAH PREDDEJTONSKE RETORIKE: "Silajdzicev prijedlog", komentarise dalje ovaj diplomata, "ako je iskren, americku politiku u Bosni dovodi u neprijatnu situaciju, gotovo u stanje ucjene. Jer, cesti dolasci Holbruka u region svjedoce da se vecina u Vasingtonu nerado odlucuje za vojno mijesanje na Kosovu, bar do septembra i izbora u BiH". Ako je Silajdzicev prijedlog tek u sluzbi predizbornog marketinga, onda se radi o politicki losem potezu, vjeruje sagovornik AIM-a: "Sjetite se sa koliko je lojalnosti prvih nedelja eskalacije kosovske krize provladina stampa u Federaciji BiH podrzala akcije Albanaca na Kosovu, da bi poslije mudriji medju njima shvatili da Kosovo prema Srbiji lako moze da dodje u polozaj u kakavom je RS prema BiH. Dakle, ako podrzavate otcjepljenje Kosova, podrzavate i izlazak RS iz BiH". Silajdziceva izjava nije, dakle, bez razloga izazvala odijum medu reformskim srpskim politickim faktorima u RS buduci da ih stavlja u poziciju izmedju cekica (SDS-radikali) i nakovnja (lojalnost bilo kakvoj nacionalnoj politici). Sa druge strane, Silajdziceva ponuda NATO-paktu da sa teritorije BiH bombarduje Kosovo, pokazuje jos jednog uticajnog politicara u BiH cija politicka retorika nije uspela da prezivi dejtonski zemljotres. Zato su u njegovoj osudi, paradoksalno, u BiH ujedinjeni i oni koji bi bombardovanje Srbije shvatili kao kraj svijeta, ali i oni koji upravo takav rasplet dogadjaja prizeljkuju.

Zeljko Cvijanovic (AIM)