SIMPATIJE ZA ZLOCINCA

AIM, ZAGREB, 29.6.1998. "Sakic je nevjerojatno simpatican covjek, pravi gospodin s golemim zivotnim iskustvom. Mi s njim ne smijemo razgovarati o djelu i procesu, ali nam nitko ne brani da s njim popricamo o zivotu. Pricao nam je tako o Argentini i svome zivotu tamo, a zainteresiran je i za nogometnu situuaciju. Zanimljivo je da se Sakic ne boji procesa, ni presude i u sve sto ga ceka ulazi smireno i uza smijesak." Tako je prije nekoliko dana jedan pravosudni policajac na sluzbi u zagrebackome Okruznom zatvoru Remetinec iskazao svoje dojmove o covjeku koji je osumnjicen za ratne zlocine protiv civilnog stanovnistva i koji od 18. lipnja boravi u spomenutoj ustanovi.

Za sve one koji su pratili zbivanja od dana kad je Wiesenthalov centar od argentinskih vlasti zatrazio uhicenje Dinka Sakica, onaj smjesak na licu bivseg zapovjednika jasenovackog koncentracionog logora potpuno je jasan - sudjenje Sakicu, na koje je Tudjmanov rezim pristao pod snaznim inozemnim pritiskom, ima, naime, izvanredne izglede da se izrodi u najobicniju sudsku farsu. U ovoj zemlji kao da je uspostavljen opcenacionalni konsenzus oko dvojbe koju je u nedavnom istupu iznio jedan od kandidata za Sakiceva branitelja Zvonimir Hodak: "Pitanje je odgovara li ovdje kompetentna osoba ili je Dinko Sakic netko tko je bio na rubu dnevne politike". Vecina javnih nastupa hrvatskih politicara povodom slucaja Sakic zasniva se, zapravo, na toj teoriji zavjere - zapadni svijet urotio se protiv mlade hrvatske drzave, a u recenoj zavjeri Dinko Sakic igra ulogu odlicnog sredstva za ucjenjivanje. U tim polemikama nitko ne izgovara kljucnu recenicu, a ona, ta cinjenica, kaze da je Dinko Sakic bio upravitelj tvornice koja se tijekom Drugog svjetskog rata bavila masovnom proizvodnjom smrti. Sa sluzbenom hrvatskom sutnjom o Jasenovcu usporediva je jedino sutnja Sakicevih zrtva, muk onih desetaka tisuca nevinih muskaraca, zena, djece i staraca kojima je glave dosla "povijesna teznja hrvatskog naroda za vlastitom drzavom".

Gornja recenica, koja govori o nevinosti jasenovackih zrtava, vjerojatno se ne bi svidjela autoru zahtjeva za provodjenje istrage protiv Dinka Sakica. Covjek se zove Zdenko Konjic, istrazni je sudac zagrebackog Zupanijskog suda, a u rjesenju koje je potpisao stoje monstruozne tvrdnje da su deseci tisuca interniraca iz logora u Jasenovcu i Staroj Gradiski bili "politicki protivnici tadasnje Nezavisne Drzave Hrvatske i da je u spomenutim logorima "... poubijano vise desetaka tisuca Zidova i Roma, te politicki nepocudnih Srba, Hrvata i drugih". Dva dana nakon sto je u javnost prodrlo rjesenje o provodjenju istrage s Konjicevim potpisom i citiranim konstrukcijama, reagirao je predsjednik Zupanijskog suda u Zagrebu Miroslav Sumanovic. On skida krivnju sa Zdenka Konjica, te istu prebacuje na anonimnog drzavnog tuzitelja koji je napisao cinjenicni opis kaznenih djela koja se stavljaju na dusu Dinku Sakicu. Istrazni sudac je pri donosenju rjesenja o provodjenju istrage vezan za cinjenicni opis djela iz zahtjeva tuzitelja, te stoga ne moze, jer za to nema ovlastenja, vrsiti nikakve intervencije glede faktografije iz zahtjeva, odnosno preformulacije pojedinih navoda", pise Miroslav Sumanovic.

Ali, ako cemo pravo, uopce nije bitno tko je autor konstrukcija o "politickim protivnicia tadasnje Nezavisne Drzave Hrvatske", te "politickim nepocudnicima" - ona je, zapravo, samo finalni proizvod osmogodisnje relativizacije jasenovackog zlocina koju Franjo Tudjman i njegovi dvorski povjesnicari sustavno pokusavaju nametnuti hrvatskom narodu. Pitanje je samo kako je pisac citiranih teza dosao do spoznaja koje je stavio u rjesenje o provodjenju istrage. Tesko je vjerovati da su bivsi logorasi Simo Klaic, Jakov Finci, Dervis Sarac, Dragan Roler, Ana Simunovic. Ante Milkovic i Mara Cvetko sebe okarakterizirali "politickim protivnicima tadasnje Nezavisne Drzave Hrvatske". Tesko je, takodjer, vjerovati da su recene formulacije sklepali djelatnici Odjela ratnih zlocina Ministarstva unutarnjih poslova, koji su razgovarali sa spomenutim logorasima i koji su istraznom sucu Konjicu dostavili opsezan izvjestaj o policijskim saznanjima o Dinku Sakicu. Pored toga, tesko je zamisliti ljudski um koji "politickim protivnicima" i "politickim nepocudnicima" hladnokrvno moze proglasiti djecu staru nekoliko godina. Sva ona djeca ciji su zivoti nasilno prekinuti zbog "povijesnih teznji hrvatskog naroda", sasvim sigurno nisu imala nikakve veze s politikom, ali u hrvatskom pravosudnom aparatu ima, eto, ljudi koji misle drukcije. Demokracija, doduse, podrazumijeva pravo na drukcijost, no kad bi netko u bilo kojoj civiliziranoj zemlji bio toliko "drukciji" ne bi radio u drzavnom tuzilastvu, nego bi se lijecio u nekoj psihijatrijskoj ustanovi.

Drzavno odvjetnistvo Dinka Sakica, inace, tereti za dvanaest, sto pojedinacnih, sto grupnih, likvidacija u Jasenovcu i Staroj Gradiski, ali je samo u dva slucaja uspjelo identificirati imena zrtava. Tako se sumnja da je Sakic vlastorucno zaklao hrvatskog seljackog pisca Mihovila Pavleka Miskinu, te da je odobrio strijeljanje crnogorskog lijecnika Boskovica. Cini se, dakle, da je optuzni prijedlog postavljen na prilicno krhkim nogama, a to vise sto Drzavno odvjetnistvo bivseg jasenovackog zapovjednika nije odlucilo teretiti za genocid, nego za ratni zlocin nad civilnim stanovnistvom. Pravni strucnjaci, koji su proucili rjesenje o provodjenju istrage, smatraju da Sakica nece biti tesko braniti ukoliko se ne pronadju novi cvrsti dokazi koji bi "nasmijanog starca" spremili na dvadesetogodisnju robiju. Takvih dokaza trenutacno nema, a bolji poznavatelji naravi hrvatskog policijsko-pravosudnog aparata tvrde da nece ni biti pronadjeni.

Dok oko njega i njegova slucaja traju javne polemike, te novinske spekulacije, onaj "nevjerojatno simpaticni covjek" s pocetka teksta pazljivo prati Svjetsko nogometno prvenstvo, cita novine, seta po zatvorskom krugu, prima posjete brata Tomislava i konzultira se s braniteljem po sluzbenoj duznosti Ivanom Kernom. Jedino se, tu i tamo, zna pozaliti na samocu u remetineckoj celiji, ali i camotinji bi uskoro mogao doci kraj. U cetvrtak,

1. lipnja, Centar Simona Wiesenthala zatrazio je, naime, od argentinskih vlasti da uhapse stanovitu Esperanzu Sakic, koja je, koje li slucajnosti, supruga nesto poznatijeg Dinka, te sestra jos poznatijeg ustaskog koljaca Maksa Luburica. Wiesenthalov centar tvrdi da posjeduje dokaze da je i Nada (kasnije ce postati Esperanza) Sakic pocinila ratne zlocine dok je bila cuvarica logora Stara Gradiska, te trazi njezino izrucenje Hrvatskoj.

"Istraga jos nije gotova, ali se cini da je rijec o osobi koja nije pocinila neke blage prekrsaje u postupanju sa zatvorenicima, nego ozbiljne i velike zlocine", kazao je direktor Wiesenthalovog centra dr. Efraim Zurrof. On zna da je nada Sakic prilikom dolaska u starogradiski logor imala svega sedamnaest godina, ali isto tako zna da "mladost osobe, nazalost, ne govori o odgovornosti, a ljudi su i u toj dobi u stanju pociniti zlocine". Sto ce biti s Nadom Sakic jos je uvijek neizvjesno, no u njezinu suprugu Dinku, vjerojatno, tinja tiha esperanza da ce njihova obiteljska idila opet biti uspostavljena. Pa, makar i tisucama milja daleko od argentinskog doma - u uskoj celiji Okruznog zatvora u Remetincu.

IVICA DjIKIC