DEZERTERSTVA KAO JEDINI IZLAZ

aim/pod/pubs/zi

**Boj na Kosovu - stici ili uteci

PN: Pritisnuti hiljadama izbjeglica sa Kosova koje svakodnevno pristizu, ali i tugom zbog rodjaka i komsija koji su se silom prilika sa puskom u ruci nasli u zaristu ratnog sukoba, stanovnici Rozaja s paznjom pogleduju prema Podgorici ocekujuci pomoc i zastitu crnogorskih vlasti

---

TXT: Sada vec bivsi regruti Vojske Jugoslavije i zarobljenici OVK, mladici iz Rozaja Fahrudin Muric i Fahrudin Avdic, nalaze se u Tirani. Pod pokroviteljstvom misije OEBS u Albaniji oni cekaju odluku - da li ce biti vraceni u SRJ, ili ce, sto se cini vjerovatnijim, dobiti politicki azil u nekoj od zapadnoevropskih zemalja.

Mada je od zarobljavanja (predaje?) imenjaka iz Rozaja proslo skoro nedjelju dana, o njihovom "ratnom" putesestviju ne zna se gotovo nista. Po svemu sudeci, oni su se - dobrovoljno ili ne

• pod kontrolom OVK nasli proslog ponedjeljka. Nepoznanica je, medjutim, zasto su momci koji su u uniformi proveli nepuna tri mjeseca i prosli tek polovinu predvidjene pjesadijske obuke prebaceni iz Valjeva u Djakovicu, u zonu zestokih oruzanih sukoba. Nejasno je i kako su dospjeli u zarobljenistvo, te kako su se potom nasli u Albaniji, gdje su ih, u pogranicnom mjestu Bajram Curi, pripadnici OVK predali posmatracima OEBS-a.

Posebno cudi indolentnost i cutanje zvanicnika VJ koji do sada nijesu izrekli ni rijec o ovom slucaju. Da li je neko u Djakovici uopste primijetio da nedostaju dva vojnika? Vode li se oni u sluzbenim spisima kao nestali, dezerteri, ratni zarobljenici... ili je neko odlucio da se regruti u armiji tretiraju kao "potrosni materijal" o kome se ne vodi posebna evidencija? Umjesto svega, nadlezni su procijedili da niko od vojnika "u zoni odgovornosti VJ" nije ni zarobljen, niti se predao Oslobodilackoj armiji Kosova.

Zvanicnu informaciju o sudbini svojih sinova nijesu dobili ni njihovi roditelji. "Neizvjesnost nas ubija", kaze Zaim Muric, otac dvadesetpetogodisnjeg Fahrudina, kome je odlazak na odsluzenje vojnog roka u valjevsku kasarnu predstavljao najduze putovanje iz Besnika, sela desetak kilometara udaljenog od Rozaja. "Da je poginuo, prezalio bih do sad, bilo bi saucesce, znali bi - nema ga, i tu se vise nista ne moze", govori njegov otac, ne krijuci dilemu da li je to sto je njegov sin ziv i zdrav, ali u Albaniji, dobro ili lose za njega i citavu porodicu. "^im je on tamo preso ja sam se njemu prenado...".

Najmladji od cetvorice brace, Fahrudin je u obliznjem selu Bac zavrsio osnovnu skolu i potom radio na porodicnom imanju. Njegov otac i braca smatraju da "nije sposoban da zivi drugacije i u drugom svijetu". "Sad se samo nadam da ce me dobri ljudi pomoci da vratim sina u domovinu. Da mi dusa ispane, samo da se vrati...", prica Zaim objasnjavajuci zasto danima obilazi drzavne i medjunarodne humanitarne institucije. Raspituje se za mogucnosti i nacin da sina vrati kuci.

A Fahrudinov odlazak u vojsku nicim nije nagovjestavao ovakav rasplet. "Zamolili smo da ga prime u vojsku. Primili su ga posteno i 18. marta je otisao u Valjevo". Cak je i na svecanom ispracaju 126 regruta martovske klase iz Rozaja nacelnik Vojnog odsjeka Berane pukovnik Milos Milasinovic obecao da ti vojnici nece ici na Kosovo.

Sve je bilo u redu do pocetka juna. Fahrudin je dosao u Rozaje

1. maja, da bi glasao na parlamentarnim izborima. Vec sljedeceg dana se uredno vratio u kasarnu, i od tada se prekida njegova komunikacija sa porodicom.

Prve informacije o sudbini svog sina i brata porodica Muric dobila je posredstvom mjestana koji rade u Njemackoj. "Vidjeli smo vaseg sina na televiziji, nalazi se u zarobljenistvu", prenijeli su poruku komsije koje u svojoj kuci, za razliku od Zaima Murica, imaju telefon. Od tada u porodici Fahrudina Murica sa nestrpljenjem ocekuju svaki poziv iz komsiluka.

Slicno su o sudbini Fahrudina Avdica obavijesteni clanovi njegove porodice u rozajskom selu Bisevo. I on se poslije glasanja 31. maja vratio u svoju jedinicu. Njegovi su mislili da se Fahrudin nalazi u Valjevu i da je sa njim sve u redu, sve dok u susjednoj kuci ("prva preko brda") nije u srijedu, 17. juna, zazvonio telefon.

Covjek koji se na "slabom srpskom jeziku" predstavio kao pripadnik OVK zatrazio je od domacina da opise Fahrudina Avdica. Posto je ovaj to ucinio, s druge strane je stigla informacija da opis odgovara vojniku koji je bez licnih dokumenata dopao zarobljenistva. Nepoznati sagovornik je jos rekao da je Avdic dobro, da za njegov zivot ne treba brinuti, vec o njegovom zarobljavanju treba obavijestiti medjunarodni Crveni krst, posto je njihovo posredovanje jedini nacin da on bude oslobodjen. Pricu je potom potvrdio i Fahrudin, kome je njegov cuvar ustupio slusalicu. Avdic je dodao da pripadnici OVK prema njemu i Muricu postupaju korektno, te da od njih niko nije trazio da se bore na strani OVK, ili nesto slicno. Od tada se, tvrde u Bisevu, o sudbini svog rodjaka obavjestavaju iskljucivo uz pomoc stampe i humanitarnih organizacija.

Zanimljivo je da je i Avdic u VJ otisao kao "dobrovoljac". Peti od sedam sinova Mustafe Avdica zelio je da, po uzoru na stariju bracu, odsluzi armiju te na taj nacin izbori status punopravnog gradjanina SRJ. Nakon toga, pricaju njegovi ukucani, planirao je da dobije pasos i pokusa da se pridruzi starijem bratu koji radi u Holandiji. Dvadesetjednogodisnji mladic zelio je da pobjegne od zivota u selu do koga se stize utabanim zemljanim putem, gdje mjestani svake veceri, zbog izuzetno loseg prijema signala, preate na snijezno-bijelim ekranima svojih televizora dnevnik TV Crne Gore.

Dobije li azil, Fahrudinu ce se zelja naprasno ispuniti, ali ce zato platiti skupu cijenu - prekid normalne komunikacije sa porodicom u Rozajama. Vrati li se, pak, u Rozaje moze biti uhapsen i optuzen kao vojni bjegunac. VJ se, za sada, ne izjasnjava o statusu svojih dojucerasnjih pripadnika.

A tek za primjer - pocetkom ove nedjelje u podgoricki Vojni zatvor sproveden je Ekrem Berbic, koji je uhapsen dok je iz Sarajeva vozio humanitarnu pomoc za Kosovo. Berbic je bivsi kapetan I klase i pilot nekadasnje JNA koji je sa aerodroma u Golubovcima dezertirao 1992. godine, posto nije zelio da ucestvuje u bombardovanju Hrvatske. Vojni sud u Podgorici ga, medjutim, ne tereti za dezerterstvo, vec za navodnu kradju sluzbenog pistolja. Berbic je u medjuvremenu pusten iz pritvora, ali su mu zadrzana licna dokumenta kao garancija da ce se pojaviti na predstojecem sudjenju.

Najzanimljiviji detalj u cijeloj prici je da je optuznica protiv Berbica, na osnovu koje je uhapsen, podignuta 1996. godine - cetiri godine poslije njegovog bjekstva iz JNA! To pokazuje da mladici koji sada, zbog krize na Kosovu, eventualno prekrse propise VJ jos dugo ne mogu imati miran san.

To i te kako brine momke koji su na vrijeme predosjetili da im se, i pored brojnih obecanja, sprema prekomanda na Kosovo, pa su zato samoinicijativno uniforme zamijenili civilnom odjecom i samo njima znanim putevima stigli kuci. Istina, za sada "niti ih ko trazi, nit' ko za njih pita", ali niko ne zna sta moze biti vec koliko sjutra.

Neki bjegunci cak su svoj dolazak prijavili mjesnim stanicama policije, gdje su izrazili zelju da nastave sluzenje vojnog roka ali iskljucivo van kriznog podrucja Kosova. Medjutim, njihovo samoprijavljivanje nije proizvelo bilo kakve reakcije. U policiji su, kazu, samo slegnuli ramenima.

Porodice Avdic i Muric nijesu, na zalost, jedine koje u Rozajama i Crnoj Gori brine sudbina njihove djece otpracene u vojsku. Znacajan broj njih uopste i ne zna gdje su im djeca, vec nedjeljama svaki kontakt sa njima je prekinut. U mjesnim kancelarima i Crvenom krstu, takodje, bezuspjesno pokusavaju dobiti informacije. Na telefon u Pristini koji je dala VJ za "sva obavjestenja", cak razgovore sa vojnicima, ili se niko ne javlja ili se zbog zauzeca ne moze dobiti. Porodica Kuc iz Rozaja 20 dana ne zna gdje se nalaze njihova dva sina. Kao i Avdici, primljeni su na odsluzenje vojnog roka u Valjevo, da bi ih odatle poslali na Kosovo. Rahman Kuc se prisjeca kako su vojne starjesine u Valjevu, prilkom polaganja zakletve vojnika, cvrsto obecali da mlade regrute nece slati na Kosovo! Ali, vec na pola obuke oni su vozom otpremljeni u "ljuti boj". "Zasto nam saljete djecu u gradjanski rat da ubijaju ili budu ubijeni, da ratuju sa citavim svijetom", pitao je jedan od roditelja pomenutog pukovnika Milosa Milasinovica, ali ovaj nije imao odgovora. U toku samo jednog dana vise od 40 regruta iz Rozaja poptisalo je peticiju kojom odbijaju da idu na odsluzenje vojnog roka, ali su nakon ubjedjivanja i preklinjanja familija, komsija i predstavnika opstine odustali od takve namjere.

Rozaje, medjutim, nijesu izuzetak ili ekstremni slucaj. U svim drugim crnogorskim opstinama, slicna je situacija. Svima su oci uprte u vlasti koje stoluju u Podgorici, od kojih se ocekuje da prekrate ove roditeljske muke i odrze predizborno obecanje o povlacenju crnogorskih regruta iz kosovskog boja. Zvanicna Podgorica, medjutim, jos uvijek cuti, nemocna izgleda da bilo sta znacajnije preduzme a da ne dodje u otvoren sukob i sa Milosevicem i sa vojnim vrhom.

Zoran Radulovic AIM Podgorica