Robinzoni sa Dobrinje

Gdje (sve) zive Sarajlije

U romanijskom selu Barnik, u koje postar dolazi jednom mjesecno, a vukovi svakodnevno, sa cetvoroclanom porodicom zivi rodjeni Sarajlija Slobodan Popovic

Banjaluka, 26. jun 1998. godine (AIM)

Prije rata radeci kao komercijalista u sarajevskom "Zlataru", Slobodan Popovic putovao je svijetom. Tokom rata skrivao se po dobrinjskim podrumima i jurio po vodu i hranu strepeci od srpskih snajperista i muslimanskih ekstremista. Danas, pak, Slobodan hoda za svojim malim romanijskim stadom ovaca i, okru×en toplim pogledima sina, kcerke i supruge, kazuje kako je tokom rata spoznao dvije stvari: "Zivot je manje od nista i Sarajevo nisu zapalile Sarajlije".

"Ne, to je nemoguce napisati. To je nemoguce i ispricati. Ni kamera to ne bi mogla zabiljeziti. Jednostavno, bojim se da nemam nacina da nekome priblizim slike sarajevskog pakla, u kome sam proveo cetiri godine", rijeci su ispovijesti Slobodana Popovica, rodjenog Sarajlije, bivseg rukovodioca komercijalne sluzbe u sarajevskom "Zlataru", a danas pastira u podromanijskom selu Barnik, u koje, kazu mjestani, postar dolazi jednom mjesecno, a vukovi svakodnevno.

Malo prije nego sto ce na dvadesetak metara od terase njegovog trosobnog stana u Dobrinji biti iskopani rovovi, Slobodan, njegova supruga Radmila, 11-godiÜnji sin Srdjan i 8-godisnja kcerka Maja, udobno su zivjeli. "Nismo bili bogati, a imali smo sve", prisjeca se Radmila, dok smo u smiraj poslednjeg majskog cetvrtka sjedili na livadi ispred njihove romanijske brvnare, starije od predzadnjeg rata. Niz krsevitu padinu ispred nas naziralo se jos nekoliko brvnara, a dalje, preko brda i dolova, bili su Sokolac i Rogatica.

RASTANAK: Sest i kusur godina ranije, onih dana dok su se snajperisti rasporedjivali po sarajevskim tavanima, Radovan kretao u brda, Kukanjac za njim, a Alija promovisao Dragana Vikica u komandanta..., Radmila, Srdjan i Maja su se pozdravili sa Slobodanom, sa jednom putnom torbom sjeli u neki policijski dzip i krenuli na dugi put. "U tom trenutku nisam ni pomisljala da se necemo vidjeti skoro cetiri godine. Vjerovala sam da cemo se vratiti za par nedelja, da ce sve to brzo proci... Ni na kraj pameti mi nije padalo da cu morati da naucim da muzem krave, da kosim, sadim krompir..., da, evo, sest godina perem ves u koritu i loncu, da sama sahranim oca i majku..., ali, eto, sve sam to prosla i, znas, ponekad se zapitam kako sam sve to mogla izdr×ati", zbunjeno Se Radmila, naglasavajuci kako je, uprkos svemu, uspjela da skoluje djecu.

Dok je Radmila, zajedno sa Srdjanom krcila romanijski krs da zasadi nesto povrca i spremala sina i kcerku na svakodnevni 25-kilometarski put do skole na Sokocu, Slobodan je, vjerujuci da ce to sve brzo proci, ostao da zivi u Dobrinji, okruzen komsijama Muslimanima.

"Ja sam se prije rata odlicno slagao sa komsijama Muslimanima. I pocetkom rata, kad su Srbi pozeli masovno da napustaju Dobrinju, i dalje sam posjecivao te ljude i zajedno smo se pomagali. Medjutim, u Dobrinju dolazi veliki broj izbjeglica iz unutrasnjosti Bosne i pocinju dani pakla... Ja sam, istina, mogao da razumijem te ljude, pogotovo one koji su izgubili nekog clana porodice i gledali kako im gore kuce, ali oni nisu mogli da razumiju mene", prica Slobodan, prekidan upozorenjima supruge da je vrijeme da utjera ovce u tor. Ipak.. "Moja zgrada je bila na liniji fronta. Tamo su bili srpski snajperisti i tenkovi, ovamo muslimanski. Jedini spas bio je podrum, a u podrumu, eh... Znate, u tim podrumima niko nije umro od gladi, niti se neko smrtno razboleo od hladnoce... U tim podrumima ljudi su izmislili stotine nacina kako da naprave neko grejno sredstvo, izmislili su stotine novih jela od koprive, zelja i sake pirinca, ali i otpatili sve patnje i zanocili sa svim ovozemaljskim crnim mislima... Mozda sam mogao da rizikujem i pokusam da predjem u Srpsko Sarajevo, ali, znate, ja sam bio od onih sasavih optimista koji su svako vece vjerovali da ce se rat zavrsiti sutra."

Slobodan prica da je jedno vrijeme pisao dnevnik. Kasnije, kad se malo smirilo, davao je nekoj djeci casove matematike, a dok mu ljekari nisu izdali uverenje da ima srcane tegobe, bio je, kaze, primoran da kopa rovove i radi druge teske fizicke poslove. Pusku, kaze, nije uzimao, niti pokusavao da pobjegne u Srpsko Sarajevo. Tokom rata je, rece, vidio mnogo zla. "Najgore su bile te nocne posjete naoruzanih ljudi koji su, navodno, trazili oruzje za borbu protiv 'cetnika'. Cuo sam da su mnoge Srbe odvodili i likvidirali na raznim mestima, a najvise u tim Kazaninma. Dolazili su cesto i na moja vrata, ali ja oruzja nikad nisam imao, a kada su me pitali hocu li dobrovoljno u Armiju BiH, ja sam im davao dokaze da sam pre rata imao dve teske operacije. Tako, preziveo sam, premda, kad vratim ceo taj film, tek sad vidim koliko sam imao srece". Januara, '96. Slobodan napusta Sarajevo i, konacno, odlazi porodici. Iza njega ostaju dani pakla, dani kada je, kako rece, shvatio dve stvari: "Zivot je manje od nista i Sarajevo nisu zapalile Sarajlije".

MATEMATICAR: Boraveci vec 15 meseci u Barniku, Slobodan je, priznaje, poucavan od supruge, naucio sve seoske poslove. Ipak, rece, najvise voli pored ovaca. "Ja sam valjda jedini Sarajlija koji je postao pastir na Romaniji, dok dole, u Sarajevu, danas ima hiljade pastira sa bosanskih brda... Znas, svi mi zalimo za onim vremenom, a ponekad pomislim da za tim vremenom pozale i oni koji su nam sve ovo ucinili".

Odlican matematicar, Slobodan povremeno ode u Sarajevo i zaradi neku marku dajuci casove deci svojih sarajevskih prijatelja. "Sr­anu i Maji ne treba pomoc jer oni su izvanredni matematicari", kaze pracen pogledom Srdjana, koji planira da nakon zavrsene gimnazije upise medicinski fakultet u Beogradu. Maja je zavrsila osmi razred i trenutno se priprema da krene odlicnim gimnazijskim stopama svoga brata. Nastavljajuci da kazuje o danasnjem Sarajevu, o gradu u kojem, tvrdi, ne zivi ni 30 odsto predratnih stanovnika, Slobodan pravi razliku izmedju predratne i poratne djacke petice iz matematike na Sokocu i Sarajevu. "Prije rata petica je na Sokocu vrijedila izmedju dvojke i trojke u Sarajevu. Danas, medjutim, nema razlike i to je dovoljno za pricu o tragediji Sarajeva".

DUGE ZIME: Koliko ce Radmila i Slobodan uspeti da svojoj deci omoguce dalje skolovanje, pitanje je na koje ni sami ne znaju tacan odgovor, kao sto ne znaju tacno ni da li ce, i kada, nazad - kuci u Sarajevo. "Ne znam, suvise sam umorna za nove strahove i muke", kaze Radmila, priznajuci da bi najvise volela da stan u Dobrinji zameni za neki stan u srpskom delu Sarajeva. Slobodan kaze da je u Sarajevu uspeo da prikupi sve potrebne dokumente za odlazak u penziju. Veruje da ce za neki mjesec dobiti prvu penziju ciji iznos jos ne zna, ali pretpostavlja da nece imati vise od 200 maraka. "Srdjan i Maja moraju da nastave skolovanje po cijenu da Radmila i ja prosimo na ulici. Jednostavno, ne smiju ostati zarobljeni u ovom selu", kaze Slobodan priznajuci da ce, u krajnjem slucaju, i oni krenuti svercersko-jagnjecim putem Romanija-Sarajevo. Brvnara u kojoj zive Popovici, pripadala je Radmilinom pokojnom ocu. U njoj, medjutim, zive i Radmilini stric i strina. "Zima ovdje pocinje prvih dana oktobra, a zavrsava se krajem aprila. Temperatura se spusti i do od 20 ispod nule, ali covjek se navikne", kaze Radmila dodajuci da najvise strahuje od vjetrova i vukova. Srdjan i Maja su jedini mladi stanovnici u selu. Kada idu u skolu, ustaju u pola pet i poslije nekoliko presjedanja, poslije dva sata stizu u skolu. Do prije godinu dana svakodnevno su u jednom pravcu pjesacili oko deset kilometara. "Jao, boze, kad se sjetim kako su on i Maja dolazili iz skole mokri do gole koze, a u sporetu nemam ni cjepanice", uzdise Radmila."Sad je malo toplije", opominje je Slobodan. Poslije su se smijali i pravili vazni zbog naseg iskrenog priznanja da je njihov kajmak duplo bolji od Zlatiborskog.

CETVOROSTRUKE SUZE: "Ovaj vrt, vidis, to je bio kamenjar. Ja, Srdjan i Maja smo izvadili ovu gomilu kamenja i kasnije sadili luk, krompir... Jednom, kad sam gledala Srdjana kako ore plugom isle su mi cetvorostruke suze na oci... Strahovala sam i plakala i kad je odlazio u sumu po drva, jer sam strahovala da se odnekuda ne pojave Muslimani, vukovi, medvjedi, da ne zaluta..., prica Radmila. Slobodan, Maja i Radmila povremeno odu u Sarajevo. Srdjan, medjutim, kaze da ga Sarajevo ne interesuje. "To vise nije moj grad, a ne znam sta bih tamo radio i da odem... Nije dobro ni ovdje, ni na Sokocu, ali ovdje sam ipak sa mojim narodom i na svojoj zemlji, kaze prkosno.

Zoran Tmusic