TAJKUNI UNISTAVAJU BANKE

AIM, ZAGREB, 25.6.1998. Mnogi su u Hrvatskoj pretpostavljali, da ce nedavni slom Dubrovacke banke dovesti do takozvanog domino-efekta, da ce se urusiti cijeli bankarski sistem. To se, ipak, nije dogodilo. Ovaj put panika nije zahvatila samo male stedise. Prepala se i vlast. Zato se Dubrovacka banka hitno sanira ogromnim iznosima novca poreskih obveznika. Upravo pripremljenim rebalansom, ona ce iz drzavnog budzeta dobiti 650 milijuna kuna, odnosno preko 180 milijuna njemackih maraka. S onim sto je vec dobila, trosak sanacije je vec premasio 300 milijuna maraka.

U medjuvremenu, strah od jos jedne prevare, s epicentrom u Dubrovniku, prohujao je Hrvatskom, izazvavsi paniku na bankarskim salterima u Istri, Karlovcu i nekim drugim mjestima. Zato vlast sada pokusava umiriti stedise, povecavajuci iznos za koji ce ubuduce garantirati drzava, sa 30 tisuca na 100 tisuca kuna ili skoro 28 tisuca maraka. Naravno, ne garantira se i za ugovorenu kamatu, vec samo za takozvanu eskontnu stopu Narodne banke, dakle kamatu za novac iz primarne emisije. Eskontna stopa sada iznosi 5,9 posto i manja je od inflacije, koja je u svibnju dostigla punih 6 posto. Za deviznu stednju, naravno novu, garantira se kamata u visini eskontne stope sredisnjih banaka zemalja u cijem se novcu stedi.

Prema podacima Drzavne agencije za sanaciju banaka (koja u ovom slucaju ima ulogu osiguravajuceg drustva, kod kojeg sve banke moraju osigurati stedne uloge do propisanog iznosa), garancija ce pokriti 75, a mozda i 80 posto svih stednih uloga. To pokazuje da je nivo zastite vrlo visok; relativno isto toliko visok, kao u Americi, gdje se garantiraju ulozi do sto tisuca dolara. Bruto narodni dohodak po stanovniku u Americi je, naime, sest puta veci nego u Hrvatskoj, a i sto tisuca dolara vrijedi otprilike sest puta vise nego sto tisuca kuna.

Oni koji ulazu vise od garantiranog iznosa, mogu drzati svoj novac u nekoliko banaka i tako ipak izbjeci rizik. A oni koje ni to ne zadovoljava, sasvim sigurno nisu ljudi, koji svoje poslove s novcem obavljaju na bankarskim salterima i koji strepe od toga hoce li ih jednog dana naci zatvorene. Sasvim suprotno, upravo neki od njih ugrozavaju banke, a ne banke njih.

Sumrak Dubrovacke banke nije izazvala panika stedisa, vec cuveni tajkun Miroslav Kutle, koji je iz nje izvukao 300 milijuna maraka. Dakle, upravo toliko, koliko sada, preko budzeta, posredstvom HDZ-ove Vlade i saborske vecine, placaju hrvatski porezni obveznici. U zoni sumraka djelovali su i drugi ortaci iz kruga vladajuce stranke, a na kraju kolone bili su oni, koji su dobivali "samo" 300 do 500 tisuca maraka kredita.

U cemu je problem, ako je rijec o kreditima? Zar nije posao banke da daje kredite i zaradjuje na kamatama? Jeste, kad se krediti daju pod trzisnim uvjetima i kad se vraca glavnica i placa kamata. U Hrvatskoj nista od toga nije slucaj. Podobni uzimaju zajmove pod posebno povoljnim uvjetima, a banke "uspijevaju" naplatiti samo polovicu svih kredita koje su dale. Druga polovica je, dakle, nekome poklonjena.

Ali ta statisticka istina krije cinjenicu, da banke ne tretiraju ni sve duznike na isti nacin. Obicni gradjani vrlo tesko dobivaju kredite, a otplacuju ih vrlo uredno. Oni moraju prihvatiti visoku i to promjenjivu kamatu; banka moze u svakom trenutku poskupiti kredit, ako se promjene "trzisni uvjeti". Oni moraju potpisati i ugovor kojim pristaju da im se plijeni trecina place i sva imovina. To isto vrijedi i za njihove jamce. Ako se kredit ne vraca, milosti nema. Ali velikim, povlastenim i "podobnim" duznicima ne plijeni se nista. Ni gospodinu Miroslavu Kutli nitko nije nista zaplijenio. Racun placaju poreski obveznici, a s njim se nadugacko i nasiroko "pregovara" i zajednicki trazi "rjesenje".

Drzavna garancija za stedne uloge do 100 tisuca kuna, zastititi ce stedise od grube prevare. Ali - cime ce se zastititi banka? Sadasnju hrvatsku bankarsku krizu nije izazvala panika pred (zatvorenim) salterima, vec prljave igre vodjene iza zatvorenih vrata luksuznih, klimatiziranih kabineta. Smirivanje uplasenih ljudi, od kojih su mnogi vec prevareni sa starom deviznom stednjom i (ili) financijskim injzenerinzima, sanira posljedice (Sto ce, zbog povecanog troska za osiguranje, jos vise povecati kamate). U uzroke se ne dira.

Novi Zakon o bankama, koji tek treba da udje u saborsku proceduru (prvo "citanje", drugo, trece...), stiti, doduse, banke od "povezanih osoba", koje bi zajedno mogle prekoraciti limit za pojedinacne kredite. Tu su taksativno nabrojeni svi moguci slucajevi povezanosti, od "koncerna" i "drustva s medjusobnim udjelima", do bracnih i drugih obiteljskih veza. ali u slucaju Dubrovacke banke, nedopusteni veliki krediti nisu uzimani kombinacijom vise osoba, koji su bili u nekoj vezi. Jednostavno je krsen zakon, a Hrvatska narodna banka, koja svakog tjedna dobija detaljne izvjestaje o poslovanju svake banke, nije poduzimala nista. Nakon toga ni drzava nije poduzela nista protiv Narodne banke i njenog guvernera. Tako rasprave o novom zakonu prikrivaju cinjenicu, da neki zakon postoji i sada i da se on nekaznjeno krsi.

Istovremeno, novi se zakon zestoko obrusio na stedionice, koje prisiljava da se pretvore u banke ili da nestanu. Po njemu, trebale bi postojati samo tri vrste banaka: s velikom, srednjom ili malom licencom. Za veliku banku trazi se osnivacki kapital od najmanje 60 milijuna kuna (17 milijuna maraka), za srednju 40, a za malu 20 milijuna kuna. Sada je za stedionicu dovoljno 3,6 milijuna ili pet i pol puta manji iznos.

Upuceni tvrde da za to postoje dobri razlozi, jer su mnoge stedionice leglo sumnjivog poslovanja i spekulacija pojedinih grupa, koje su ih uzele pod svoje. Ovih dana, velika je Zagrebacka banka objavila da nece priznavati cekove gradjana, koji dolaze na naplatu iz stedionica. Razlog: stedionice su uzimale cekove kao garanciju za kredite koje su davale gradjanima. Tako su banke, bez svog znanja i volje, postajale ziranti za gotovinske kredite stanovnistvu. U bojkotu stedionica, Zagrebacku banku slijedila je Privredna, inace najveca banka u zemlji.

Ali u bankarskom poslovanju u Hrvatskoj, stedionice sudjeluju sa samo jedan posto ukupne aktive. Ni sumnjivo poslovanje stedionica, kao ni panika stedisa, nisu uzrok krizi bankarstva u Hrvatkoj. Nju je proizvela hrvatska politika privatizacije, u kojoj su banke jedan od glavnih oslonaca stvaranja novog bogatstava. Citav je bankarski sistem podesen bogacenju vladajuce stranke i njenih pojedinaca, a ne usmjeravanju stednje gradjana u razvoj. Cim je privatizacija pocela, podobni su pronasli novac za otkup poduzeca na jedinom mjestu gdje ga je bilo. U bankama. To se isprva zvalo "menagerskim kreditima", iako ih nisu dobivali menageri, vec stranacki miljenici. Poslije su metode izvlacenja tudjeg novca iz banaka usavrsene, a nakon sanacije osiromasenih banaka ulijevanjem drzavnog kapitala, dosle su i one na red za privatizaciju.

U igri su oni isti tajkuni, koji su u medjuvremenu shvatili da lakog kruha nema ni u proizvodnji, ni u (legalnoj) trgovini. Kao nekada na tvornice i lance trgovina, sada su navalili na banke. Problem je jedino, sto njihov nacin poslovanja, po stranackoj, rodjackoj, zavicajnoj i mafijaskoj pripadnosti, unistava sve cega se dotakne. Zato se banke pod njihovom kontrolom, mogu sanirati samo ulijevanjem ogromnih iznosa budzetskog novca. Na taj nacin, vlast je zaustavila i sadasnju krizu. U njene prave uzroke se, naravno, ne dira.

MILAN GAVROVIC