NOGOMETNA VIRTUALNA ZAJEDNICA

AIM, ZAGREB, 23.6.1998. Malo poslije nedjeljnoga rucka jedinacna paljba iz kratkih i dugih cijevi prolomila se Novim Zagrebom. Ustrcala su se djeca na skolskome igralistu, psi su se podvukli pod automobile, gazde je uhvatila panika. Hrvatska je protiv Japana igrala jucer i nisu ocekivali da se opet aktiviraju vatreni polozaji. Taj vjecito neinformirani soj samozatajnih setaca pasa nije imao pojma da se upravo igra utakmica koja je nakon prvog poluvremena i dramaticnog razvoja dogadjaja na pocetku drugog dijela utakmice postala, sa stanovista hrvatskih drzavnih interesa i nacionalnog ponosa, skoro vaznija od subotnje utakmice. To sto je Jugoslavija golovima Stankovica I Stojkovica povela s 2:0, i to protiv mocne Njemacke, zaledilo je srca sto kucaju kao jedno i vec su se pocele smisljati isprike i objasnjenja koja ce, barem na razini unutarhrvatske diskusije, ublaziti katastrofu. U kaficu Melin, u Tkalcicevoj ulici, gdje utakmice Svjetskog prvenstva na velikom ekranu gleda mladja, studentska populacija cule su se nakon prvoga poluvremena konstatacije da Njemacka igra tako lose jer kalkulira s izborom protivnika u nastavku natjecanja, zapravo da namjerno gubi i da bi joj pobjeda protiv Jugoslavije mogla stvoriti samo probleme. Nakon Stojkoviceva gola ljudi su pokislo zurili u ekran, jedan glas je jedva uspio prozboriti kako je Andreas Koepke gori i od Drazena Ladica, no cim se nakon onog slobodnog udarca lopta od Mihajlovica odbila u gol atmosfera je zivnula, zaboravljeni su argumenti iz poluvremena i zapocelo je freneticno navijanje. Gol Olivera Bierhoffa odjeknuo je Melinom i Tkalcicevom ulicom, pa se pretopio u pucnjavu diljem novijih dijelova grada, tako da je tesko usporediti cemu su se vise radovali hrvatskoj pobjedi ili nerijesenom rezultatu Nijemaca i Jugoslavena.

Ako mislite da razlozi za srecu leze u prijateljskim osjecajima koje Zagrepcani dijele prema Nijemcima, tada vam je bolje da prestanete citati ovaj tekst i najprije se raspitate za ono sto se dogadjalo u proteklih nekoliko godina. Nijemci vec dugo nisu tradicionalni hrvatski prijatelji, barem od vremena kada su rat izmedju Hrvata i Bosnjaka, te Oluju iz 1995., shvatili na nacin koji nije odgovarao Tudjmanovoj rezimskoj propagandi, a kada je rijec o nogometu, njihova igra Hrvatima je jednako nesimpaticna kao i svim navijacima, od Brazila do Jugoslavije, Rumunjske i Bugarske, koji vjeruju da je smisao nogometne igre tek u onoj pobjedi u kojoj ce protivnik ispasti budala, a da obicna industrijska, razarajuca njemacka pobjeda djeluje frustratno.

Ekstaza koju je zagrebackim navijacima pruzio Oliver Bierhoff ticala se iskljucivo odnosa prema Jugoslaviji i jugoslavenskim pobjedama. Jedne su dnevne novine pred utakmicu donijele naslov "Jugoslaveni drhte od straha", a sve u dubokoj vjeri da ce Vogstovi momci satrti Satrancevu ekipu i da ce samim time svaki buduci hrvatski poraz biti podnosljiviji i da na neki nacin i nece biti vazno ako decki Cire Blazevica budu torpedirani vec protiv Argentine. Rijec je o silno zanimljivom psiholoskom efektu koji je, eto, rodio tajno natjecanje usred Svjetskoga prvenstva, natjecanje u kojemu pobjede i porazi bivaju puno dramaticniji nego necija, tudja, borba za naslov Svjetskog prvaka. Hrvatska se, barem u srcima velikoga dijela svojih navijaca, te u rezimskim medijima, bori da na kraju bude bolje plasirana od Jugoslavije. Kada bi netko u Zagrebu nacinio anketu u kojoj bi postojalo jedno jedino pitanje, biste li zeljeli da Hrvatska udje u finale Svjetskog prvenstva i tada izgubi od Jugoslavije ili bi vam bilo draze da se ni ne plasira u osminu finala, sasvim je sigurno da bi vecina izabrala drugu mogucnost. Zasto je to tako? Pa vjerojatno zato sto Hrvati i Srbi i nakon raspada zajednicke drzave jos uvijek zive u nekoj virtualnoj zajednici, mnogo jacoj od svake drzavne, u kojoj vladaju emocije kakve normalan svijet nije ocutio jos od osnovne skole kada bi jalni streberi otkucavali drugove koji nisu napisali domacu zadacu. Suvise bi jednostavno bilo reci da je to zajednica mrznje. Ona to nije barem sa stanovista obicnoga, navijackog svijeta koji se radovao golu Olivera Bierhoffa. Ima tu i nekog, jednako blesavog, ljubavnog zanosa: kao sto bi voljeli da je Njemacka unistila Jugoslaviju i da se egzaktno dokazalo kako je Davor Suker bolji od Predraga Mijatovica, zagrebacki bi navijaci bili intimno uskraceni da se Jugoslavija nije plasirala na Svjetsko prvenstvo. Pa oni, pokusavajuci sami pred sobom pokazati superiornost nad Srbima, citiraju bisere Vladanka Stojakovica od prije deset godina, iz cega se, naravno, moze zakljuciti samo to da im u njihovom svijetu ne trebaju samo jugoslavenski nogometasi, nego im nedostaje i Vladanko Stojakovic.

Tako stoje stvari s navijacima, ali za rezim cijela je stvar puno ozbiljnija, premda su razlozi jednako trivijalni. Za Franju Tudjmana nogometna je reprezentacija trenutno najjaci unutarnjopoliticki argumenat, a ni vanjskopoliticki efekti nisu zanemarivi. U vrijeme kada se zemlja podijelila na one koji su je opljackali i one koji su ostali opljackani i kada ta podjela djeluje dramaticnije od svih podjela u blizoj nam povijesti, barem od vremena diferencijacije na ustase i partizane, ekipa Cire Blazevica je glavni integrirajuci nacionalni faktor, pa se pobjede nad Japanom i Jamajkom u tom smislu i koriste. Drzavna televizija suptilno podstice narod da trijumfe slavi na cestama, snimaju se i slikavaju zastave, freneticni navijaci urlaju u mikrofone kako cemo postati svjetski prvaci, a ona mirna i tiha narodna vecina vec pocinje umisljati kako nakon ovih pobjeda stizu i nove, jos vece pobjede, pa se nogomet najednom pokazuje kao savrsena brana od zivota. U subotu, nakon utakmice s Japanom, Cirinim momcima posveceno je prvih sest minuta televizijskoga dnevnika, a tek nakon toga uslijedile su ostale vijesti. Cinjenica da je bas toga dana prvi puta saslusavan Dinko Sakic manje je vrijedila od nogometnog angazmana Igora Stimca, inace najslabijeg hrvatskog igraca protiv Japanaca. Zapravo, nema te vijesti, te kataklizme i te nesrece koja bi gradjane Hrvatske ovih dana mogla zadesiti, a da joj rezim da informativnu prednost pred igrom reprezentacije. I sto je najgore, rijec je o manipulaciji koju nitko nece prozrijeti, osim mozda onih nedjeljnih setaca pasa. Vjerojatno je samo njima pobjednicka pucnjava dala naslutiti kako situacija postaje opasna. U jednoj katastroficnoj, srecom sportski sasvim nevjerojatnoj viziji, cini se da bi HDZ nakon Svjeskog prvenstva mogao raspisati izvanredne izbore na kojima bi, mimo svih anketa i predvidjanja od prije mjesec-dva, odnio uvjerljivu pobjedu. Uvjet je samo taj da Hrvatska postane svjetski prvak.

Ali nogometna je igra ipak nesto drugo. Premda je manje krvava od hrvatskih i srpskih politika, cini se puno ozbiljnija od njih. Da nije tako i Nijemci bi izgubili od Jugoslavije. No, za pocetak, valja trcati svih devedeset minuta, i kada ti se cini da to nema nikakvog smisla, jer se bez toga mogu pobjedjivati samo jamajke, japani i irani. Istina, u nogometu su moguca i cuda, kao kada Rumunjska pobjedi Englesku, premda joj se nakon 1:0 vise nije igralo, a ostalo je cijelo drugo poluvrijeme, ali takva cuda pomazu samo jednom ili nijednom. Osim toga, tesko je vjerovati da bi mogao dugo trajati mali hrvatsko-jugoslavenski nogometni boj usred velikog Svjetskog prvenstva. Cini se logicnim da ce nakon sto budu eliminirani jedni, ispasti iz natjecanja i drugi i da ce se tako za jos cetiri godine prolongirati ono sto je Hrvatskoj vece od titule Svjetskoga prvaka. Ako se ipak dogodi da i jedna i druga ekipa prodju u cetvrt finale i ako ih igra sudbine i rezultati kvalifikacijskih skupina upute na medjusobnu utakmicu, tada ce se, sasvim sigurno, dogoditi nesto sto jos nije vidjeno od raspada SFRJ i sto bi moglo posluziti kao egzaktni dokaz da te zemlje vise nema. Takva utakmica bila bi strasni, dramaticni cas, kako za navijacki narod, tako i za Tudjmanov rezim, premda ne treba sumnjati da ce se nakon eventualnog poraza naci sasvim zgodna opravdanja i objasnjenja. Zvuci cudno, ali poraz bi za Hrvatsku bio puno ljekovitiji, nego sto bi pobjeda po Jugoslaviju bila otrovnija. Naime, nakon toga dana nogomet bi postao igra od koje bi rezim digao ruke, pa se vise ne bi ni pucalo kada Njemci opet budu davali gol Jugoslavenima. A i oni bi, mozda, shvatili kako pobjeda nad Hrvatima i nije bog zna sto.

MILJENKO JERGOVIC