OD POSLA STOLJECA DO POSLOVNE KATASTROFE

AIM, ZAGREB, 20.6.1998. Kada su, prije tri godine, predstavnici hrvatske vlade s francuskom tvrtkom Bouygues potpisali ugovor o davanju koncesije za izgradnju i kasniju eksploataciju jedne od najvaznijih jadranskih prometnica, takozvanog Istarskog ispilona - ceste koja spaja dva sjeverna kraka Istre s jugom najveceg hrvatskog poluotoka - u domacoj je javnosti zavladalo odusevljenje jer se cinilo da ce taj posao, napokon, znaciti pocetak uistinu velikih stranih investicija u razvoj hrvatske infrastrukture, tako vazne za razvoj turizma.

Tadasnji hrvatski premijer Nikica Valentic o Ipsilonu je govorio kao o velikom hrvatskom uspjehu i jednom od najjacih poteza njegove vlade, a sluzbenom optimizmu, koji je prosipan na sve strane, svesrdno su se pridruzili i ministar obnove dr Jure Radic, tvrdnjom kako su Francuzi dali uvjerljivo najbolju i gospodarski opravdanu ponudu, jedinu valjanu u nizu losih, dok je tadasnji ministar pomorstva, prometa i veza Ivica Mudrinic izjavio da je, zapravo, sreca sto su Francuzi prihvatili taj posao jer Hrvatska ne samo da nema vlastitog novca za izgradnju prometnica tog znacaja, vec ni za njihovo, iznimno skupo, odrzavanje. Francuzi su, naime, koncesiju na eksploataciju Ipsilona dobili sve do 2022 godine.

Javnosti je, dakle, servirana privlacna prica o ulasku stranog kapitala koji ce izgraditi cestu, uzeti svoj dio kolaca i nakon razumnog roka povuci se iz zemlje ostavljajuci cestu drzavi Hrvatskoj i njenim gradjanima. Dakako, ovakav scenarij u nacelu ne bi trebao biti neprihvatljiv. Stovise, za zemlje bez veceg kapitala poput Hrvatske, ugovori ove vrste doista bi trebali predstavljati odredjenu pogodnost. Stoga su i glasovi malobrojnih kriticara vec u startu proglaseni neozbiljnim, diletantskim brundanjem opozicionara s politikanskim - podrazumijeva se, necasnim - motivima. Budjenje iz sna predstavljalo je, zato, strahovit sok za hrvatsku, a posebno istarsku javnost. Detalji ugovora s Bouyguesom bili su, naime, pune dvije godine tretirani kao najstroze cuvana drzavna tajna. Tajnost ugovora, odnosno detalja o koncesiji, bila je zagarantirana cak i potpisom predsjednika Vlade, koji je vec u Pismu namjere jamcio da javnost nece saznati detalje o koncesiji.

Uskoro je postalo jasno i zasto. "Posao stoljeca" hrvatske vlade pokazao se, naime, kao klasicna neokolonijalna operacija koju je francuska strana izvela savrseno, ali su dosezi hrvatskih pregovaraca bili katrastrofalni a njihovi motivi krajnje sumnjivi. Ugovor o koncesiji - kojega je s hrvatske strane potpisao ministar pomorstva, prometa i veza, Zeljko Luzavec a u ime Bouyguesa direktor Jean Pierre Combot, predvidja zapravo - po krajnjim dosezima - ekstraprofit za Francuze i cisti gubitak za Hrvatsku. Egzaktna racunica hrvatskih kriticara tog ugovora pokazuje, precizno, da ce Bouygues iz Hrvatske za vrijeme trajanja koncesije, izvuci cak 2,6 milijardi njemackih maraka zarade, sto je kapital koji se ni u Francuskoj ne moze smatrati zanemarivim. Kako ce Francuzi ostvariti toliku dobit?

Ugovor o "poslu stoljeca" dao je, primjerice, Francuzima na koristenje tunel Ucka, koji su jos za vrijeme socijalizma samodoprinosom izgradili gradjani Istre. Samo od tunelarine - koju su vec pri potpisivanju ugovora Francuzi digli na 20 kuna, dakle oko pet njemackih maraka! - Francuzi ce u koncesijskom periodu samo i od poklonjenog tunela ubrati punih 850 milijuna njemackih maraka, premda za njegovu izgradnju nisu dali ni jedne jedine lipe, odnosno pfeninga! Ugovor, nadalje, jasno predvidja da hrvatska strana ne smije, pored francuskog Ipsilona, izgraditi prometnicu koja bi joj predstavljala konkurenciju. Ukoliko bi se hrvatska strana sjetila smanjiti cestarinu, koju Francuzi po volji smiju dizati, ugovor predvidja da je razliku izmedju francuske cijene i cijene koju zeli vlada, vlada Francuzima duzna nadoknaditi iz svojih sredstava, drugim rijecima, iz budzeta. Jedan od vrhunaca ugovora predstavlja, ipak, cinjenica da Francuzi nece raditi - kako je ocekivala kompletna javnost - poluautocestu, vec obicnu brzu cestu, s dvije prometne trake, na kojoj se nigdje na svijetu ne naplacuje cestarina.

Cijena, pak, po kojoj ce Francuzi izgraditi Ipsilon, iznosi sest milijuna maraka po kilometru, dok su hrvatske gradjevinske tvrtke ponudile cijenu nizu od dva milijuna maraka po kilometru! Hrvatska se, nadalje, ugovorom obvezala da ce Francuskoj strani isplatiti 60 milijuna njemackih maraka radi pokrivanja deficita u gotovinskom toku francuske tvrtke, a Francuzima je, mirne duse, oprostila i placanje poreza na dodanu vrijednost, kao i svih drugih poreza. Inace, porez na dodanu vrijednost koji je Hrvatska uvela u sijecnju ove godine, placaju cak i proizvodjaci lijekova i djecje hrane, no ne i Francuzi. Kako je, pak, u vrijeme potpisivanja ugovora PDV bio nepoznat, ugovorne su strane prosle godine - u vrijeme planiranja PDV-a - potpisale i poseban aneks, kojim se precizira da Bouygues ne mora placati taj porez! Prema slovu ugovora, Francuzi smiju izgradjivati naplatne kucice za cestu gdje god to zele; sami imaju pravo odredjivati valutu u kojoj ce biti naplacivana cestarina, a imaju i pravo na besplatno koristeje zemljista, te svih komunalnih usluga. Vecinu tih pogodnosti, kaze se u Ugovoru, koncesionar (poduzece se sluzbeno zove BINA Istra, Bouygues u njemu ima 51 posto dionica) koristit ce do 2022. godine.

Iako je u ugovoru predvidjeno da ce Francuzi angazirati 70 posto hrvatske gradjevinske operative, oni su od pocetka ucinili sve da hrvatske tvrtke posve istisnu iz posla. Hrvatski potencijali danas su im zanimljivi jedino ako je rijec o jeftinoj radnoj snazi, koja se tretira doista kao da je rijec o kolonijalnim radnicima. Na nedavne prijetnje strajkom, koje su radnici iznijeli zbog neispunjavanja odredbi ugovora vezanih uz place, Francuzi su odmah zaprijetili masovnim otkazima, sto je u Istri izazvalo prave provale opravdanog bijesa. Nedavno postavljanje kontejnera za naplatu cestarine izazvalo je, stovise, prave demonstracije u Istri, pa je vlada bila prisiljena prihvatiti ugovornu obvezu placanja cestarine iz sredstava proracuna, sto je ravno katastrofi jer je rijec o golemim novcima.

Sve su te spoznaje - a ima ih, dakako, jos - pocetnu, optimisticku sliku hrvatskog "posla stoljeca" pretvorile u prizor ciste poslovne katastrofe. Obzirom na cinjenicu da je jaki sastav hrvatskih pregovaraca detalje oko ugovora proucavao i doradjivao gotovo godinu dana, postavilo se pitanje - cemu se mogu zahvaliti ovako nepovoljne odredbe. Takav su ugovor, naime, hrvatski pregovaraci mogli potpisati i na slijepo, bez ikakvog proucavanja, jer su tesko zamislive vece pogodnosti Francuza. Ako je, s druge strane, ovaj koncesionar dao najbolju ponudu, kako je onda izgledala - najgora!?

Nedugo po objavljivanju nekih elemenata ugovora, hrvatski su novinari objaviti i podatke o profilu francuske tvrtke Bouygues. Novinari su isceprkali neke posve nevjerojatne podatke, tako naprimjer da ova tvrtka zadnjih 14 godina u maticnoj drzavi nije izgradila niti jedan kilometar cesta, da se protiv nje na sudu vodi 250 parnica, te da su njene dionice skinute s burze zbog sumnji o razlicitim necasnim poslovima. S druge strane, francuski su novinari objavili spisak na kojemu se naslo cak 45 imena raznih privrednika pa i politicara razlicitih zemalja, kojima je Boygues platio provizije radi sklapanja poslova izrazito povoljnih za njih.

Svi su ti podaci, dakako, na posao stoljeca bacili novo svjetlo, i stvorili ozbiljnu sumnju javnosti o korupciji nekih visokih hrvatskih duznosnika, prije svih Hrvoja Sarinica, Nikice Valentica, Jure Radica i Ivice Mudrinica, iako im nista konkretno nitko nije uspio dokazati. No, van je pameti da ozbiljnoj ekspertskoj skupini mogu promaknuti takvi propusti. Neke su, pak, sumnje pale i na predsjednika Tudjmana jer je ugovor s Francuzima sklopljen u vrijeme kad je hrvatski predsjendik boravio u sluzbenoj posjeti Parizu, u vrijeme kada je Hrvatska bila u ozbiljnoj izolaciji medjunarodne zajednice, iz koje u osnovi ni do danas nije izasla.

Sve su te sumnje natjerale, najprije, zastupnika liberalne stranke Bozu Kovacevica, a potom i trojicu zastupnika IDS-a, Damira Kajina, Ivana Jakovcica i Dina Debeljuha, da zatraze osnivanje Istraznog povjerenstva koje bi trebalo odgovoriti na temeljna pitanja vezana uz Istarski ipsilon; medju ostalim i na to kako je moguce da je tako veliki posao sklopljen cak i bez zakonom obaveznog, medjunarodnog javnog natjecaja. Nadlezno je saborsko tijelo, medjutim, oba puta prijedlog za pokretanjem saborske istrage, odbacilo u roku odmah. Netko, ocito veoma utjecajan, ne zeli da detalji oko posla s Francuzima izadju u javnost. Jer, povjerenstvo bi, po svemu sudeci, kao rezultat samo prosirilo listu od 45 odlicno placenih posrednika kojima je Bouygues davao proviziju za sklapanje kolonijalnih ugovora sirom svijeta. Tko ima moc da neprestano sprijecava osnivanje takovog povjerenstva i tko to cini zasada se moze samo nagadjati - netko od spomenute cetvorice hrvatskih duznosnika vjerojatno, ali pitanje je ne ide li taj spisak i sire, odnosno, i vise u hijerarhijskom smislu.

U svakom slucaju, gotovo da vise i nema nacina da se Hrvatska iz ovoga posla izvuce. Razvrgavanje ugovora nemoguce je bez goleme stete po imidz zemlje i povlacenja mogucih novih investitora. Rezim je, pak, jos uvijek dovoljnoo jak da sprijeci otvaranje istrage ciji bi rezultati bili sve ne samo ugodni. No, afera Ipsilon previse je velika da bi krivci za takvu poslovnu katastrofu mogli ostati skriveni. Pitanje je jedino - do kad?

BORIS RASETA