BLISKI SUSRETI PRVE VRSTE

Makedonska drzava bi morala uciniti odlucujuce korake da zaustavi neprijatnu praksu masovnih tuca na etnickoj osnovi izmedju mladih Makedonaca i Albanaca, jer bi se oni, kad jednom odrastu, mogli prisjetiti svojih mladalackih igara.

AIM Skopje, 18.06.1998

Nezavisni skopski "Fokus", za makedonske prilike nedjeljnik zavidnog tiraza i isto takvog uticaja, inace poznat po cinjenici sto se ubjedljivo prije ostalih bavi temama koje kasnije danima intrigiraju ovdasnju javnost, objavio je u svom poslednjem broju jednu alarmantnu reportazu o stanju u makedonskoj Armiji. Pozivajuci se na jedan strogo povjerljivi stapski dokument o borbenoj gotovosti (ovo nije prvi put da takvi akti "zalutaju" u pomenutu redakciju), izmedju brojnih upozoravajucih indikacija posebno su zanimljive one o navodnom "zbijanju redova" vojnika albanske nacionalnosti i tucama na medjuetnickoj osnovi. "Fokus" izdvaja dva napada na vojnike - Makedonce od strane grupa gradjana albanske nacionalnosti, ali buduci se radi o izvjestaju samo za mjesec mart, nema razloga da se sumnja kako je u nekom drugom izvjestajnom periodu bilo i obrnutih situacija.

Ovakav se zakljucak ne namece iz puke potrebe da se ostvari nasilna ravnoteza, nego proizilazi iz niza informacija o jednoj zalosnoj pojavi koja u Makedoniji, barem ako je suditi prema pisanju nezavisnih medija, polako postaje praksom. Privatni "Dnevnik", u nekoliko navrata poslednjih mjeseci, referirao je o pojedinacnim i masovnim tucama na etnickoj osnovi medju omladinom, cak i medju djecom osmoskolskog uzrasta. Najsvjeziji je primjer iz najuzeg centralnog podrucja glavnoga grada Makedonije. Dvojica ucenika albanske nacionalnosti iz gimnazije "Zef Ljus Marku" krajem maja su prebaceni u bolnicu zbog povreda zadobijenih sipkama i kamenicama. Ucenici prvog razreda ove skole isli su tog dana na kolektivni sistematski pregled u obliznji dispanzer i kad su prolazili pored osnovne skole "Hristijan Todorovski-Karpos", uz uvredljive uzvike bili su napadnuti od povece grupe djece makedonskog porijekla. Odnos snaga bio je takav da su deblji kraj izvukli mladi Albanci. Nastavnici ove skole tvrde kako ovo nije jedinstven slucaj i da ce ubuduce zakonske ljekarske preglede organizovati na drugom mjestu kako vlastite ucenike ne bi ponovo izlagali eventualnoj opasnosti.

Ovaj put su, dakle, medju ozlijedjenima bili mladi Albanci. Prije dva tri mjeseca, ista novina donijela je napis u kome je ozbiljne povrede zadobio jedan makedonski ucenik. U Kumanovu, gradicu nekih tridesetak kilometara od Skopja, valjda iz nekih svojih razloga, potukla su se dva djecaka razlicitih nacionalnosti, a onda su im njihovi sunarodnici pritekli u pomoc. Jedan Makedonac zavrsio je u bolnici, a na obe strane je bilo krvavih noseva, modrica i ogrebotina. Zimus, pak, u uobicajeno vrijeme ucenickih ekskurzija, vracajuci se negdje sa Ohridskog jezera, dva su autobusa razlicitog nacionalnog sastava putnika, iz neznanja ili nepaznje nastavnika, u isto vrijeme izabrala isto odmoriste. I dok su vaspitaci pijuckali, ko kaficu ko mastikicu, djeca se uhvatila za vratove. Da nije bilo vidljivih tragova ovog neprijatnog finala jednog prijatnog izleta na cisti zrak, roditelji ne bi ni znali sta se sve desavalo sa njihovom djecom. Nastavnici, da li zbog srama ili da prikriju vlastitu neodgovornost, preskocili su obavijestiti nadlezne organe.

Uopste uzevsi, cini se da poslije svakog incidenta ljudi koji su najodgovorniji za ponasanje ucenika pokusavaju minimizirati sukobe. "Djecja posla", rekla bi direktorica vec pomenute skole "Hristijan Todorovski-"Karpos". Ipak, mora se priznati da ponegdje skolske vlasti, posebno u nacionalno mjesovitim sredinama, cine napore da preduprede ucenicke sukobe. Tamo gdje uslovi ne dozvoljavaju da se nastava za mlade Makedonce i Albance odvija u razlicitim zgradama, prakticira se svojevrsni "aprthejd". Kako bi se izbjegli "bliski susreti prve vrste" djeca su podijeljena po smjenama, pa tako, ukolko Makedonci dolaze u skolu ujutro, u njihove klupe, poslije pristojne vremenske tampon zone, sjedaju Albanci. Kad ni to nije moguce ucenici se rasporedjuju po spratovima, a za svaki slucaj tokom citavog trajanja nastave funkcioniraju nastavnicko-ucenicke patrole. Sve to, naravno, nije dovoljno da se djeca potpuno razdvoje, pa se i dalje desavaju manji ili veci incidenti koji upozoravaju kako gasenje pozara nije pravi lijek od steta koji oni prouzrokuju.

Ovdje je vrijedan pomena i jedan nemili dogadjaj sa kraja proslog nogometnog prvenstva Makedonije. Prije utakmice mjesnih rivala "Vardara" koji je svojevrsni nacionalni simbol i "Sloge Jugomagnat" sto je sa one strane rijeke Vardar, dakle sa gradskog podrucja u kome je nemakedonski zivalj vecinski, zamalo nije doslo do velike tuce cije su posljedice, sudeci prema broju potencijalnih ucesnika, uglavnom golobradih mladica, i prema procjenama organa reda mogle biti tragicne. Policija nije imala drugog izbora osim da napravi kordon, razmase se palicama i zabrani navijacima "Sloge" da "forsiraju" rijeku koja nekako sve vise razdvaja Skopje na ono sjeverno (albansko) i ono juzno (makedonsko). Naravno, ne bi se smjeli zaboraviti incidenti sto se, bezmalo pa redovno, prakticiraju uz vjerske praznike. Posebno po malim gradovima i selima sa mjesovitim nacionalnim sastavima svaki se Bajram obiljezava rusenjem nadgrobnih obiljezja pokojnika islamske vjeroispovjesti, a uz Bozice i Uskrse, isti takvi vandalski pohodi organizuju se na pravoslavna groblja.

U citavoj prici zanimljiva je cinjenica da u Makedoniji ranije nego li je to uobicajeno dolazi do "nacionalnog osvjescivanja". Tuce na etnickoj osnovi zapocinju i djecaci ranog tinejdjerskog uzrasta, a oni koji jos nisu dorasli masovnim tucama veoma cesto potezu kamenje i razbijaju prozore na skolama ili sakralnim objektima "onih drugi". "Djecja posla", da ponovo citiram jednog uglednog pedagoga. Ali cini se da je krajnje vrijeme da se upravo na tom nivou otpocne sa nekim procesima u obrazovno odgojnom ciklusu. Skolski programi mladih Albanaca i Makedonaca, mada su formalno uskladjeni u jedinstvene na nivou drzave, u svojim najdelikatnijim aspektima, apsolutno su razdvojeni. Jedan ugledni Makedonac, inace univerzitetski nastavnik, izjavio je na jednom savjetovanju kako u skolskim udzbenicima na makedonskom nema apsolutno ni jedan elemenat koji ukazuje kako na ovom prostoru egzistira i jedna drugacija tradicija i kultura. Ocigledno, doslo je vrijeme da se djeca od najmanjeg uzrasta, bez obzira kojem tradicijskom krugu pripadala, pocnu educirati za zajednicki zivot, poducavati vjerskoj i nacionalnoj trpeljivosti i, mada zvuci pomalo anahrono, da se zapocnu masovnije prakticirati najrazlicitiji oblici neposrednog upoznavanja i druzenja djece razlicitih nacionalnosti, sto je u nekoliko navrata pokusao ovdasnji CMUC, Centar za multikulturnu suradnju. U protivnom, ovi bi se mladi ljudi, kad jednom odrastu, lako mogli prisjetiti svojih omiljenih mladalackih igara. Ukoliko ih, naravno, roditelji ne preteknu.

AIM Skopje

BUDO VUKOBRAT