Ovdje se nece glasati za nacionalne stranke

Ilidza, otvoreni grad

AIM, SARAJEVO, 17.06.98. Ilidza, nakon Daytonskog mirovnog sporazuma, jedna od reintegrisanih sarajevskih opstina, upravo je - od strane medjunarodnih organizacija i lokalnih autoriteta - proglasena otvorenim gradom, tj. opstinom. Epitet "otvorenog grada" u BiH znaci da su tamosnje vlasti i policija spremni da prime povratnike, koje god nacionalnisti bili , sto pise i u dokumentu koji se zove "Proglasavanje Ilidze otvorenim gradom", a koji je potpisao vrsilac duznosti sefa misije UNHCR-a za BiH, Arnulv Torbjornsen.

Inace, po popisu iz 1991. godine u ovoj sarajevskoj opstini zivjelo je 67.197 stanovnika i to 43 posto Bosnjaka, 37 posto Srba, 10 posto Hrvata, 8 posto Jugoslovena i 2 posto ostalih. Na dan reintegracije (tranzicije vlasti RS u FBiH), 12. marta 1996. zateceno stanje izgledalo je ovako: od 40.000 stanovnika opstine 15.000 su bili raseljeni iz 94 opstine cijele BiH i iz bivse Jugoslavije - 81,1 posto Bosnjaka, 8,7 Srba, 9,2 Hrvata i 1 posto ostalih, dakle nesto vise od 3.000 Srba je ostalo na opstini Ilidza. Nakon Sarajevske deklaracije podnijeti su zahtjevi za povratak 1.731 porodice sa 5.790 clanova i to 626 bosnjackih porodica sa 2.238 clanova, 615 srpskih porodica sa 1.908 clanova, 462 hrvatske porodice sa 1.554 clana i 29 porodica iz grupe ostalih nacionalnih pripadnosti sa 103 clana. Na Ilidzi danas ima oko 7.000 zaposlenih, sto u drzavnim sto u privatnim firmama, i djeluje preko 1.000 preduzeca razlciitih oblika vlasnistva. U drzavnim, odnosno opstinskim strukturama su u potpunosti implementirani izornui rezultati i struktura zaposlenih u potpunosti oslikava strukturu stanovnistva - tvrde u Uredu predsjednika novoproglasene otvorene opstine Ilidza.

Nekoliko dana prije ozvanicenja ovog otvaranja Ilidze, u razgovoru za AIM, predstavnik Demokratske inicijative sarajevskih Srba (DISS) - nevladinog udruzenja koje okuplja Srbe ostale u svojim domovina na reintegrisanim podrucjima - Goran Kapor kaze da je Ilidza apsolutno spremna za multietnicki, zajednicki, zivot i za istinsku otvorenost.

• Od svih opstina u Kantonu Sarajevu tesko da i jedna druga osim Ilidze, moze zadovoljiti kriterije UNHCR-a za proglasenje otvorenom. Na polju sigurnosti situacija se uveliko poboljsala: nema vise ubijanja, premlacivanja, bacanja bombi i izbacivanja iz stanova...", govori nam predsjendik DISS-ovog odjeljenja za zastitu ljudskih prava, Goran Kapor, inace Ilidzanac, diplomirani pravnik, a tokom rata pripadnik Vojske Republike Srpske. DISS kao udruzenje, osnovano nakon reintegracije, pred sebe je stavilo vise zadataka - rad na zastiti ljudskih prava i sloboda onih koji su ostali, ostvarivanja prava na povrat vlastitu imovine i ulaska na posjed, gradnja otvorenog drustva, demokratizacije, ocuvanje jezika, pisma i tradicije srpskog naroda na ovim prostorima. Rijecju, striktno provodjenje Daytonskog mirovnog sporazuma, veli Kapor.

DISS je, inace, nedavno imao svoju redovnu godisnju izbornu Skupstinu na kojoj je izabrano novo rukovodstvo i to na osnovu prijedloga "baze". Novi predsjednik je Jovo Janjic, potpredsjednik je Momcilo Spiric, a Momo Covic je predsjednik Upravnog odbora ovog udruzenja.

Dvije godine nakon Daytona na Ilidzi, u Sarajevu i Federaciji BiH stvari jesu dosta poboljsane, "ali od ovdje se jos uvijek ne mogu platiti struja, voda i kupiti hrana", veli Kapor i dodaje da u DISS-u znaju da to nemaju ni pripadnici drugih nacionalnosti. Ono za sta se oni zalazu jeste "bar minimalna ravnopravnost pri zaposljavanju". "Ako, naprimjer, ilidzanska Cilimara zaposli 150 radnika, onda neka bar 10-15 posto budu Srbi sa integrisanih podrucja". Kapor u ime DISS-a takodje govori i o zahtjevu da se prilagode nastavni planovi i programi na taj nacin da se u niti jednoj nastavnoj jedinici ne vrijedja bilo koji narod. Kapor iskazuje i optimizam jer je tu problematiku u svoje ruke preuzeo Ured Visokog predstavnika UN za BiH i druge medjunarodne organizacije angazovane na sprovedbi Mirovnog sporazuma u zemlji.

Problemi koji bi se eventualno mogli pojaviti su pozivanje na izvrsenje vojnih obaveza, bilo u rezervnom ili redovnom vojnom sastavu, sto je za pripadnike manjinskih naroda regulisano zakonskim odredbama za period od narednih 5 godina. Pravo na zdravstvenu zastitu i ostvarivanje statusa zvanog "cekanje" (status za period do pojave odgovarajuceg radnog mjesta za ponovno, poratno, angazovanje u preduzecu) za one koji su bili zaposleni prije rata - do sada nije ostvario gotovo niko od Srba ostalih na reintegrisanim podrucjima. DISS biljezi i 10-ak slucajeva krsenja Zakona o amnestiji, a Kapor to i ilustruje rijecima:

• Svaki put kada se pojavi neki dokumenat koji bi trebao da ubrza povratak Srba u Sarajevo, desi se 4-5 slucajeva hapsenja i povratak biva zaustavljen. Nakon toga uhapseni budu pusteni kao pogrsno osumnjiceni, ali to za implikaciju ima zaustavljanje ili usporavanje povratka, veli Kapor i navodi primjer u kom je Radoslav Kapetina bio uhapsen pod sumnjom da je ucestvovao u otmici automobila na Kobiljaci. Pusten je nakon osam dana kada su dosli ljudi kojima je oteto auto i rekli da to nije on. Radoslav jeste pusten, ali nikom vise od njegovih rodjaka ili poznanika ne pada napamet da dodju u Sarajevo u posjetu, a ne da se vrate, dodaje Kapor.

Jezikom brojeva kojima DISS raspolaze, u Sarajevu je, na reintegrisanim podrucjima, ostalo 8.500 Srba, od cega samo na Ilidzi vise od 3000. "Taj broj je sada isti - neki su otisli, prodali ili zamijenili kuce, preselili jer nisu uspjeli naci posao, ali je dosao isti broj 'novih' po principu spajanja porodica, ili nakon opravke kuca od strane medjunarodne zajednice, ali i dvadesetak porodica kojima su kuce bile useljene. Na Ilidzi je najpovoljnija situacija za povratak, najmanje se krse ljudska prava, najmanji je problem vratiti se ovdje, a postoji i politicko raspolozenje kod vlasti za povratak. Policija danas odlicno radi svoj posao", kaze Kapor i dodaje da je jedini problem nedostatak stambenog prostora, za sto vjeruje da ce biti znacajno poboljsano nakon proglasavanja Ilidze otvorenim gradom, odnosno opstinom. Istovremeno u DISS-u smatraju da bi trebalo obezbijediti veci broj radnih mjesta za "reintegrisane Srbe" u svim organima uprave, policiji, u strucnim sluzbama i drzavnim preduzecima.

Uslov da se Srbi pocnu vracati, prije svih, je obaranje dvije floskule - da niko od Srba ne zeli da se vrati u Federaciju te kako svi Bosnjaci zele da se vrate u RS. "Ni jedno ni drugo nije tacno", kaze Kapor i pojasnjava:

"Veliki broj Srba zeli da se vrati, ali postoje neki preduslovi - bezbjednosna situacija i objavljivanje tajnih spiskova jer izgleda da svaka mjesna zajednica i svaka baba imaju neki svoj tajni spisak. Mi imamo susrete i kontakte i sa ombudsmenima i svim drugim nadleznim institucijama, ali niko ne moze dati garanciju po pitanju tih spiskova. Istovremeno, veliki broj Bosnjaka ne zeli da se vrati u Republiku Srpsku. Primjerice, u UNHCR-u nema niti jedna pojedinacna aplikacija za povratak sa bosnjackim imenom. Tu postoji veliki broj kolektivnih zahtjeva udruzenja, ali niti jedna pojedinacna".

Na pitanje da li je uzrok za takvo sto tvrdoca vlasti u RS ili indoktrinacija prognanih u Federaciji, Kapor veli da ima i jednog i drugog, ali da je prije svega "mnogo ljepse zivjeti u Sarajevu nego u Konjevic Polju, naprimjer. Ostati ovdje, ozeniti se ili udati, naci posao, isposlovati stan i - ostati..."

DISS djeluje na svim reintegrisanim dijelovima Kantona Sarajevo, ali i svugdje gdje ima sarajevskih Srba. Po njihovim saznanjima, odmah nakon Daytona najgore stanje bilo je u Reljevu, Rajlovcu, Bojniku i Dobrosevicima. Do danas je situacija u tim sarajevskim predgradjima sanirana, ako se izuzmu grafiti po garazama, sitnije provokacije, ali i slucajevi premlacivanja i podmetanja bombi. U ovakvim tezim povredama ljudskih prava DISS je intenzivno kontaktirao sa lokalnim vlastima, a ocjena je da se stanje ipak normalizovalo. Hadzici i Tarcin su takodje bili "tamne tacke", a u DISS-u izrazavaju nezadovoljstvo jedino jos stanjem u Vogosci: "Birokratske zackoljice i los tretman zainteresovanih za povratak ostavljaju nepovoljan utisak i koce procese povratka", pojasnjava Kapor i opet podvalaci kako je Ilidza u tom kontekstu najsvjetliji primjer.

"Uz sve ove pozitivnie zamahe Ilidzi ce znacajno pomoci i proglasenje otvorenim gradom (opstinom). To ce joj donijeti vise novca, a onda ce krenuti i poboljsanje stanja sa stambenim fondom - jedinom kocnicom za povratak na Ilidzu". Pitamo Kapora kako ce se to poboljsati stanje sa stambenim fondom, a on odgovara: "Izgradnjom porusenog a neuseljenog, zatim izgradnjom novih kuca i stanova na ravnim krovovima vec postojecih starijih zgrada, racionalizacijom i onemogucavanjem bespravnog koristenja vise objekata za jednu porodicu i to tako da niko nema vise nego je imao prije rata, koje god nacionalnosti bio. Zatim - dvosmjerni povratak u kome treba voditi racuna da ne bude cijepanja porodica po kome bi jedna porodica zaposjela vise objekata. Tu mora pomoci kantonalno resorno ministarstvo i nastojacemo prelistati prijeratnu dokumentaciju o domacinstvima da bi ustanovili ko je bio jedno domacinstvo prije rata, pa neka i sada bude tako. Jer, tesko je shvatiti da je neko mogao u ratu zaraditi stan, i to dok neko drugi gubi stan. Naravno, drugo je pitanje ako vojska ili neka drzavna i driga institucija ima novaca i mogu da grade ili dijele svojim zaposlenima stanove", iznosi Kapor vidjenje rjesenja stambene problematike na Ilidzi.

DISS danas pomaze povratnicima djelujuci na neki nacin i kao njihov servis, posebno nakon usvajanja Sarajevske deklaracije - prikupljanje potrebnih informacija, obezbjedjivanje obrazaca, prihvat povratnika, upucivanje ljudi na relevantne adrese, ali i pravljenje vlastite evidencije, te kontaktiranje sa medjunarodnim organizacijama. DISS-ovci daju besplatno pravne savjete, posjecuju udruzenja raseljenih sarajevskih Srba diljem Republike Srpske - Bratunac, Srebrenica, Zvornik, Brcko i dalje, te ih obavjestavaju o svemu relevantnom vezanom za povratak. DISS-u se obracaju i sarajevski Srbi raseljeni u trecim zemljama, ali i Bosnjaci i Hrvati sa istim statusom. "Svima pomazemo na isti nacin, ali mi nemamo nikakva sredstva za konkretnu pomoc. Mozemo djelovati samo putem dobre volje, informativno ili na nacin davanja preporuke odgovornim strukturama, kao neki lobi za pritisak, ali i
pruzanjem informacija, povezivanjem izbjeglickih organizacija, a stvarni pomak mogu da urade samo ovdasnje vlasti i predstavnici medjunarodne zajednice", veli Kapor.

U Federacji BiH djeluje jos jedna organizacija sa srpskim prefiksom - Srpsko gradjansko vijece, sada s atribucijom Pokret za gradjansku ravnopravnost, no sa ovom organizacijom DISS saradjuje samo u oblasti zastite ljudskih prava i sloboda. U DISS-u i dodaju: "Nazalost!".

Razloge za nepostojanje jace saradnje nalaze u dvije osnovne stvari: "Nastali smo u razlicitim uslovima i imamo razlicite probleme. Naprimjer, svi u SGV-u imaju posao, a od nas gotovo niko. U velikom broju stvari imamo razlicite stavove, ali i ambicije - oni se bave visokom politikom, a mi pokusavamo pomoci obicnim ljudima da rijese svoje svakodnevne probleme. Mi nismo ambiciozni kao oni - ne sazivamo okrugle stolove za rasprave o pitanju ustroja BiH, Ustava drdjave i drugog. Mi smatramo da su to stvari vec regulisane Daytonskim mirovnim sporazumom i zadatak je OHR-a da vodi racuna ko radi na tome, i u toj situaciji nije vazano sta misli niti DISS niti SGV. Uz to, pogledajte ovu situaciju, u Sarajevu ima 80 udruzenja gradjana kao sto smo i mi, i kada bi se svako samo pricao, ne bismo uspjeli zavrsiti svoj posao", kaze Kapor i dodaje da je evidentna razlika i u broju clanova: "Mi imamo 2.500 clanova te nove ni ne primamo, a SGV na svojoj Skupstini ima vise gostiju nego delegata".

Zanimljiv je politicki angazman clanova DISSa - jedan broj clanova ovog udruzenja je na proslogodisnjim lokalnim izborima bio na kandidatskim listama Socijaldmokrata BiH (bivse Unije bosanskohercegovackih socijaldemokrata), te smo Kapora zamoilili da nesto vise kaze o tome kakav je politicki backgraund udrudjenja.

"DISS je" pojasnjava on "nevladina organizacija i udruzenje gradjana u kome svako ima pravo da bude clan neke politicke partije. Jedino na cemu insistira Udruzenje je da se ljudi registruju kako ne bi ostali uskraceni za mogucnost izlaska na ove izbore. Kada se nedavno biralo novo rukovodstvo, nije postavljano pitanje kojoj politickoj opciji pripadaju. Tako je povrsna analiza politicke orijentisanosti novog rukovodstva DISS-a ukazala na to da je u samom UO
organizacije veliki broj onih koji pripadaju Socijaldemokratima BiH, ali gotovo cijelo novo rukovodstvo su ljudi koji su nekad bili clanovi SDS-a". Na pitanje da li su oni i danas bliski toj politickoj opciji, Kapor odgovara: "Nisu, nisu!" i dodaje da to cak nije ni pominjano na posljednjoj izbornoj Skupstini Udruzenja odrzanoj u martu mmjesecu ove godine: "Jedino je bilo vazno da je covjek posten, vrijedan i da je odan ideji o realizaciji Daytonskog Mirovnog sporazuma. To sta ce neko raditi poslije 16 sati nije nasa stvar, svi imaju pravo da propagiraju onu politicku ideju koja im je bliska", kaze Kapor i dodaje da je njegova opcija gradjansko drustvo i socijalmdeokratska politicka orijentacija:

"Krajnje je vrijeme da nacionalne stranke odu na smetljiste istorije. BiH u Evropu ne moze sa tri nacionalne stranke koje se ne mogu dogovoriti ni oko cega", misli Kapor i poziva gradjane da, ne samo izadju na izbore, nego da glasaju za socijalmdeokrate. Kako je Kapor predsjenik UO novootvorenog RadoDISS-a pitali smo ga hoce li svoj polozaj koristiti da nametne tu politicku orijentaciju i urednistvu radija: "Nastojacu da je ne propagiram, ali vjerujem da ljudi koji budu slusali taj radio nece glasati za nacionalne stranke".

Rubina CENGIC (AIM Sarajevo)