ZABRANOM PROTIV ISTINE O SUDOVIMA

AIM, ZAGREB, 14.6.1998. Stalni kolumnist Feral tribunea, ugledni pravnik i donedavni saborski zastupnik, Vladimir Primorac napisao je zanimljiv tekst o jos zanimljivijem hrvatskom specijalitetu - sprezi organiziranog kriminala, politike i sudstva. Primorcev je tekst potaknut interviewom koji je zadarskom "Narodnom listu" dao nacelnik tamosnje policijske uprave Svemir Vrsaljko, a Vrsaljka je, pak, na razgovor natjerala cinjenica da su u Zadru, u samo cetiri dana vremenske distance, ubijeni otac i sin, Davor i Senko Perak. Ovog potonjeg likvidirali su policijski specijalci, jer je, navodno, pruzio oruzani otpor pri pokusaju pretresa njegove kuce, a nakon ubojstva policijski su duznosnici kazali da je Senko Perak bio jedan od glavnih dalmatinskih narkodilera.

"Nase iskustvo pokazuje da postoje elementi sprege izmedju pojedinih djelatnika pravosudja i policije koji omogucuju da se krivci lakse izvlace od kaznenih prijava ili da se ne privode kada trebaju!?", smatra nacelnik Vrsaljko, a Primorac tim rijecima domece svoje misljenje da je "sprega organizirani kriminal-politika-pravosudje najgore sto se Hrvatskoj moglo dogoditi". Bivsi liberalni saborski zastupnik, takodjer, pise o eroziji morala u sudackim redovima, te iznosi ozbiljnu sumnju po kojoj mnogi suci u ovoj zemlji primaju mito. Reakciju na clanak Vladimira Primorca nije trebalo dugo cekati - ubrzo se, naime, oglasio predsjednik Udruge hrvatskih sudaca Vladimir Gredelj porucivsi da je "sucima dosta Primorca", te da ce se o njegovim javnim istupima raspravljati na sastanku upravnog odbora recene udruge zakazanom za 25. lipnja.

Reakciju Gredeljeve sudacke asocijacije na jedan drugi (polu)javni istup, bez ikakve sumnje, trebat ce cekati puno duze od 25. lipnja ove godine. Zapravo, malo je vjerojatno da ce reakcija ikad i uslijeditit, jer je glavni akter drugoga slucaja predsjednik hrvatskog Vrhovnog suda Milan Vukovic. Spomenuti je gospodin, naime, u cetvrtak, 28. svibnja 1998. godine, u svojoj radnoj sobi na zagrebackom Zrinjevcu ispisao najnoviji prilog mracnoj kronici profesionalnog strmoglava hrvatskog pravosudja. Par dana kasnije Vukovicev je polupismeni epistolarni prinos cipelarenju sudske samostalnosti, osvanuo na stolu predsjednika Visokog prekrsajnog suda Ante Lovrica, predsjednika Visokog trgovackog suda Nenada Sepica, te na stolovima svih predsjednika zupanijskih sudova. Cetrdesetak redaka koji slijede mozda su nista u usporedbi s cinjenicom da se vise od sedam stotina teskih kriminalaca slobodno sece hrvatskim ulicama, no oni, ti redovi, sasvim pouzdano svjedoce o strasnoj paranoji koja vlada Tudjmanovim rezimom.

Milan Vukovic svoje pismo zapocinje opaskom da razne medjunarodne organizacije svoje postupanje prema statusu hrvatskog sudstva svode na cudna shvacanja i u cudne okvire. Uporno inzistiraju, kaze on, na trazenju posjeta sudovima i trazenju podataka o organizaciji sudstva, broju sudaca i pomocnog osoblja u sudu, potom kako se moze dobiti pravni savjet, koji su prosjecni troskovi jednog procesa, broju parnica na sudu i prosjecnom trajanju parnica, nacinu suradnje s policijom i tome slicno.

"Vec nekoliko puta sam upozoravao na te cinjenice koje su u suprotnosti sa zakonom", pise Vukovic, pa nastavlja: "Takvo inzistiranje na nezakonitom postupanju tih organizacija mora izazvati odgovor hrvatskog sudstva prema nasrtajima na njegovu samostalnost i njegov nezavisni polozaj u sustavu drzavne vlasti. Takvo postupanje ukazuje na antidemokratski odnos prema nasem sudstvu, jer djeluje ponizavajuce kad se zna da te organizacije nesto slicno u svojim zemljama nikada ne bi mogle niti pomisliti uciniti.

Kolega predsjednice, mi jesmo malena zemlja po broju stanovnika, ali smo u svemu drugome na visokoj razini drzava koje imaju bogatu povijest, bogatu tradiciju civilizacije i kulture u svim institucijama koje su na raspolaganju covjeku i obrani njegovih prava i sloboda. Sudstvo je tu na zavidnoj razini. Zato je nemoguce dozvoliti da se ovakav odnos prema nasem sudstvu prakticira. U vise navrata sam pisao o ovoj pojavi, a u Splitu

1. travnja, na sastanku s predsjednicima Zupanijskih sudova Splita, Dubrovnika, Sibenika i Zadra, te predsjednika Opcinskih sudova s tog podrucja, na osobiti nacin ilustrirao sve te slucajeve. Medjutim, vidim da se i poslije mog razgovora s predstvanicima OSCE-a u Vrhovnom sudu, ta praksa pokusava nastaviti, osobito na prostoru Zupanijskog suda u Karlovcu. Nepotrebno je isticati, ne znam koji put, da mi jesmo za suradnju, ali temeljem Zakona o sudovima. Sve ono sto bude od sudova trazilo Ministarstvo pravosudja, koje je jedino i ovlasteno to ciniti, sudovi ce, u granicama svojih mogucnosti, na najbolji nacin, uciniti. Dakle, takva suradnja treba biti prakticirana prema sudstvu. Nikakva druga. Postovani predsjednice, zato vas molim i zaduzujem da sve nize sudove, putem njihovih predsjednika, upoznate s ovim stajalistem i otvoreno zatrazite od predsjednika da postuju zakonske propise u odnosu na ovakva trazenja, da se suzdrze od konverzacije o bitnim pitanjima postivanjem zakona u obnasanju svoje duznosti."

U finalnoj fazi svoje epistole Vukovic izrazaa zelju da se "jednom shvati kako smo mi sami odgovorni za porast povjerenja u nase sudove, za rast postovanja sudstva, za gradjenje digniteta, znacaja, odgovornosti i snage odlucivanja u nasem sudstvu". Takodjer, njegova je zelja da ga predsjednici sudova "povratnom informacijom izvjeste o pristupu ovom problemmu i reakcijama na ovakve pojave".

"Povratnu informaciju", naravno, nije trebalo dugo iscekivati. Tako je vec 2. lipnja predsjednik Visokog prekrsajnog suda Anto Lovric svojim sucima uputio pismo u kojem ih obavjestava o Vukovicevu upozoravajucem dopisu. No, Lovric u prvoj recenici otkriva da ovo nije prvi pokusaj Milana Vukovica da usutka suce - prvi hrvatski vrhovni sudac jos je polovicom svibnja na iste adrese uputio pismo u kojemu je "upozorio na protuzakonito i nedopusteno postupanje pojedinih predstavnika medjunarodnih organizacija i OESS-a kojim traze posjetu sudovima, prisustvovanje raspravama, te podatke o broju predmeta i dr." Buduci da to pismo, ocito, nije polucilo zeljeni ucinak, a buduci da je partijski nalog bio jasan, Vukovic se desetak dana kasnije ponovno morao poduhvatiti neartikuluranog prebiranja po kompjuterskoj tastaturi. "... skrece nam se paznja", pise Anto Lovric, "da se drzimo uputstva Vrhovnog suda u svemu i da nikakve podatke bez odobrenja ovog suda i Ministarstva pravosudja ne dajemo i ne dopustamo zadiranje u samostalnost suda i njegov rad. (...) Molimo vas da se u svemu pridrzavate navedenog, te nas obavijestit o bilo kakvom pokusaju bilo kakve organzacije i pojedinca o trazenju bilo kakve informacije. (...) Ocekujemo od vas da se pridrzavate svih uputstava, te da zaista nikom ne dopustite davanje nikakvih podataka o broju predmeta, nacionalni sastav suda, prisustvovanje raspravama i dr.".

Prica je, dakle, vrlo jasna - premda se u Zakonu o sudovima, na koji se Vukovic jedanput poziva, niti jednom rijecju ne spominje da je predsjednicima sudova i sucima zabranjeno komunicirati s bilo kime (a u pravu je dopusteno sve ono sto nije izrijekom zabranjeno) - predsjednik Vrhovnog suda odlucio je zakon podrediti interesima vladajuce partije, a sve s ciljem da se sucima zacepe usta i da apsolutno nitko ne bude prisutan definitivnom porazu prava pred naletom jednog totalitarnog rezima. O gustoci hrvatskog pravosudnog mraka ponajbolje govori podatak da se u ovoj zemlji trenutacno vode stotine sudskih procesa protiv novina i novinara, dok s druge strane, primjerice, jedan od ubojica obitelji Zec sasvim slobodno seta ulicom s Tudjmanovim ordenjem na "junackim" prsima. Pred svima koji kvare tu idilicnu sliku ovdasnjega pravosudja - sliku po kojoj su nezavisni novinari kriminalci, dok su istinski kriminalci nacionalni junaci - moraju, u skladu s najnovijom Vukovicevom naredbom, drzati zatvorena vrata i zacepljene gubice.

IVICA DjIKIC