UBIJANJE SKOLSTVA

AIM, ZAGREB, 13.6.1998. Umjesto normalnog zavrsetka skolske godine, u hrvatskim skolama zavladao je sveopci kaos. Naglom odlukom Vlade Republike Hrvatske, skolska godina zavrsila je tjedan dana ranije no sto je programom bilo planirano. Odluku o zavrsetku skolske godine Vlada je donijela na svojoj zatvorenoj sjednici u cetvrtak, 11 lipnja, pa je krajem skolske godine umjesto 19. proglasen 12. lipnja. Razloge o takvoj odluci Vladini su celnici pronasli u strajku koji su organizirali skolski sindikati, trazeci povecanje placa nastavnika, ciji je materijalni status moguce usporediti samo s onim umirovljenickim. Nastavnicka primanja sustavno su zanemarivana svih ratnih godina, a takav je proces uporno opravdavan onom stalnom Vladinom izlikom - rat je, ne moze se... Tri godine nakon zavrsetka rata, Vlada nije nista ucinila na poboljsanju nastavnickog statusa, i pri tome je uporno izbjegavala i otezala pregovore o placama, a ako bi se nesto i potpisalo, Vlada to uglavnom nije postivala pa sindikatima i nije preostalo nista osim strajka.

Pregovori izmedju Vlade i sest skolskih sindikata, koliko ih je danas u Hrvatskoj, traju godinama. Javnost je vec oglusila na sve argumente koji su potegnuti u borbi u kojoj nikada nisu bili iskljuceni ni osobni interesi, niti Vladinih duznosnika, niti sindikalnih celnika. Pa ako je od Vlade i bilo za ocekivati da se u tim pregovorima sluzi najprljavijim podvalama ne bi li posvadjala sindikalne celnike te unijela razdor i medju same nastavnike, ipak je bilo tuzno gledati kako si sami sindikalni celnici dopustaju takav tretman, jos dodatno dolijevajuci ulje na vatru koje je Vlada tako revno potpaljivala. Optuzbe o koaliranju i paktiranju s Vladom medjusono su si upucivali svi sindikalni celnici, a Vlada je pak zadovoljno trljala rukama, sretna sto ne mora udovoljiti ni jednom od njihovih zahtjeva.

Kad su sindikati napokon postigli minimum sporazuma oko zahtjeva s kojima su nastupili pred Vladu, dogodilo se ono sto povjest suvremenog skolstva vjerojatno ne biljezi niti u najtotalitarnijim rezimima. Umjesto da se rijese, ili barem pocnu rjesavati nagomilani problemi hrvatskog skolstva, Vlada je naprasno odlucila zavrsiti skolsku godinu, a sindikate proglasiti unistavacima skolstva, crvenim revolucionarima, protivnicima drzave koji su demokraciju shvatili kao anarhiju. Ali ma kolikogod svi zaposlenici bili nezadovoljni sindikatima, i kolikogod se zamjerki moze uputiti na njihov rad, ovaj su put imali itekako dobre argumente. Pogleda li se stanje hrvatskog skolstva Vladina odluka o zavrsetku skolske godine u kontekstu najnovijih Vladinih poteza vezanih uz neke aktualne skandale, sindikalna odluka o strajku, cak i pred sam kraj skolske godine, dodatno dobiva na svojoj utemeljenosti.

Predsjednici dvaju najbrojnijih skolskih sindikata Vesna Kanizaj i Dalimir Kuba, ali i ostali sindikalni celnici, trazeci povecanje placa za nastavnike i isplatu regresa, imali su cime potkrijepiti takve zahtjeve. Isticali su kako je uvodjenjem poreza na dodanu vrijednost u drzavni budzet usla neplanirano velika kolicina novca, pa je punjenje istoga islo mnogo brze i obimnije no sto je iz budzeta novac odlazio. Dakle, novca je bilo, sto je i sam ministar financija Borislav Skegro nekoliko puta javno potvrdio. Potom, Ustavni sud donio je odluku po kojoj bi umirovljenicima trebalo vratiti mirovine pokradene neustavnim Vladinim odlukama jos iz 1993. godine. Vlada se uporno pokusava oglusiti na tu odluku, a jos ni do danas nije receno kad ce se mirovine uskladiti s rastom placa, niti hoce li i na koji nacin umirovljenicima biti vracen dug (radi se o oko 40 mjesecnih mirovina za svakoga penzionera).

Istovremeno, mirovinski fondovi u bescjenje rasprodaju svoju imovinu, olicenu uglavnom u dionicama privatiziranih tvrtki. Nadalje, napominjali su sindikalni celnici, Vlada je svojom odlukom o sanaciji Dubrovacke banke u vjetar bacila vise od milijardu kuna (oko 350 milijuna maraka), sanirajuci ne banku, vec iz drzavnog proracuna pokrivajuci dugove koje su proizveli lokalni dubrovacki mocnici i jedan od najgorih medju hrvatskim tajkunima, Miroslav Kutle. Zahtjevi skolskih sindikata, kada bi im bilo udovoljeno, odnijeli bi tek trecinu svote koju je ta ista Vlada izdvojila za Dubrovacku banku. Ali sve to za Vladi nisu bili nikakvi argumenti, bas kao ni cinjenica da nastavnici i profesori u osnivnim i srednjim skolama u Hrvatskoj zive na rubu egzistencije.

Skolski sindikati stvarno nemaju srece ni sa skolskim ministrima. U vrijeme dok je Vesna Girardi Jurkic bila ministrica prosvjete, kulture i sporta, svi su sindikalni zahtjevi bili redom odbijani, dok se budzetski novac odlijevao na sve strane - za preskupu vojsku, jos skuplju policiju i Hrvatskoj potpuno nepotrebnu "Herceg Bosnu". Dolaskom Ljilje Vokic na poziciju ministrice skolstva rodile su se nove nade da ce skolstvo napokon dozivjeti bolje dane, jer i sama je Vokicka bivsa profesorica. No, Vokicka je vise paznje posvecivala hercegovackim tradicijama, poput "zena mora ustati kad u prostoriju udje muskarac", nego sto se bavila skolstvom. Ipak, Vokicka je nasla dovoljna razuma da potpise neke od temeljnih ugovora sa sindikatima, ali novac je radije davala za besplatne udzbenike, pogotovo one koji su isli, opet, u "Herceg Bosnu", dok su nastavnici ostali gdje su bili i prije - na dnu ministricinog interesa, postavsi gotovo socijalni slucajevi.

Ni dolazak Bozidara Pugelnika na mjesto ministra provjete nista nije promijenilo u polozaju nastavnika, mada je i on potekao "iz baze" - bio je nastavnik, a potom ravnatelj skole u Novskoj. Znalo se da je Pugelnik pripadnik tzv. drzavotvornih struktura, i da pogotovo ne voli strajkove. Tijekom njegovog upravljanja novljanskom skolom nije odrzan ni jedan strajk, iako je predsjednik tamosnjeg sindikata tvrdio da "za strajk nije bilo razloga", pogotovo "ne u vrijeme rata u Hrvatskoj". Ali nitko se nije nadao niti pomisljao da bi Pugelnik strajk nastavnika mogao okoncati ukidanjem nastave, tako naglim kako to samo on i hrvatska Vlada znaju napraviti. Ipak, mozda su i sindikati trebali na takvo sto racunati. Ova Vlada odavno je sklona taktici "ne rjesavati, vec ukinuti probleme". Pa ako je skolstvo problem, zakljucimo skolsku godinu - i to je ovoj Vladi kraj svakog razgovora. Da je to moguce, Vlada se vjerojatno ne bi dvoumila ukinuti i kompletno skolstvo.

Naravno, Vladinom odlukom najvise su pogodjeni sami ucenici. U vrijeme kada je trebalo ispravljati ocjene i zakljucivati ih, Vlada je prekinula skolu, pa je posljednji dan nastave - onaj prema Vladinoj odluci - protekao u opcoj panici u svim skolama. Ucenici su odmah u cetvrtak, nakon objave Vladine odluke, napustili nastavu i krenuli trcati za nastavnicima ne bi li dobili neku ocjenu, ne znajuci jesu li im profesori u strajku ili ne, niti tko je taj tko bi im trebao zakljuciti ocjene. Istina, to ne zna ni sama Vlada, niti ministar prosvjete ima ideju kako ce to napraviti. Sto se pak profesora tice, oni su se nasli pred dvostrukom dubiozom - djeci je trebalo naglo zakljuciti ocjene (mada je Vlada ostavila mogucnost da se to ucini u slijedecih tjedan dana), a to je znacilo udovoljavanje Pugelnikovom naputku po kojem ce se profesorima koji rade platiti prekovremeni sati, dok onima koji su u strajku nece biti placeno bas nista. Dakle, kad vec nije uspio posvaditi sindikate, Pugelnik je pokusao pronaci dovoljan broj dobrovoljaca-strajkbrehera, a kako bi nastavak lomova u ionako slomljenom skolstvu bio uspjesan.

Iako je prijedlog ovakvih odluka izradio sam ministar Pugelnik, uz to prijeteci da ce strajkasi dobiti otkaze, odluku je, kako rekosmo, donijela cijela Vlada, jednodusno podrzavsi i Pugelnika i njegovu novu koncepciju ophodjenja sa sindikatima. Uz to, Vlada je stala i iza Pugelnikove najave sudskih zabrana strajkova, a svakako aktualnoga, potom pokretanja prekrsajnih prijava protiv organizatora strajka te njihove obaveze da nadoknade stetu nastalu strajkom. Ministar tako nije morao podnijeti ostavku koju je najavio ukoliko odluke ne budu usvojene, a Vlada ovim ne samo da je pokazala da je ne zanima skolstvo niti ulaganje u kadrove, vec se isti dan, na istoj toj zatvorenoj sjednici, pozabavila i rebalansom drzavnog proracuna, iz kojeg ce dodatni milijuni kuna otici u zasad nepoznatim smjerovima.

Razlog tome zasto je Vlada ostala tako tvrdo nepopustljiva prema zahtjevima skolskih sindikata moze se naci jedino u cinjenici da HDZ-ova vlast u Hrvatskoj, a bez obzira na to kakav je sastav Vlade, sustavno ne podnosi obrazovane ljude i uporno provodi svoju antiskolsku i antiintelektualnu politiku. Rezulatati se vide vec sada, a posljedice ce, prema rijecima strucnjaka, biti takve da ce se plakati i za Suvarom. Mada bi se moglo plakati vec danas.

MILIVOJ DjILAS