VITALNI AMATERIZAM

Makedonija ima izvanredno povoljan geostrateski polozaj na putu droge od produktivnog Istoka do nezajazljivog Zapada, pa je postala idealan prostor za djelovanje dviju najvecih evropskih narko-mafija, turske i albanske

AIM Skopje, 12.06.1998

Pocetkom juna u velikoj raciji makedonska policija privela je vise od stotinu dilera opojnim sredstvima. Nekako u isto vrijeme, Apelacioni sud u Skopju odredio je trinaestogodisnju zatvorsku kaznu za izvjesnog B. S. zbog trgovine drogom. I jedna i druga informacija sugerisu kako se u Makedoniji konacno pocinju prakticirati sistematicne operacije i izricati drasticne kaznene mjere u cilju suzbijanja prave posasti sto se nadvila nad ovu malu i siromasnu zemlju. Medjutim, cinjenica da se vecina privedenih odmah vratilo na ulicu ili ce tamo uskoro biti, s jedne strane, te neke pravne nedosljednosti u rocesiranju B.S.-a, koji je kaznu zasluzio za biznis u SAD, sa druge, upucuju na zakljucak kako ce rezultati ove mini-kampanje imati domete koje su ostvarile i neke prethodne. Ovdje se, takodje, sumnja da ce na makedonske mogucnosti i sposobnosti da se bori protiv droge, u znacajnijoj mjeri, uticati i to sto se aktualni ministar za unutrasnje poslove Tomislav Cokrevski uputio u Njujork da prisustvuje svojevrsnom svjetskom antinarkotickom samitu sto su ga organizovale Ujedinjene nacije.

Makedonija se, i pored povremenih, naizgled i odlucnih, poteza nadleznih organa doima prilicito nemocnom da odgovori izazovima koje pred nju stavlja jedan od najorganizovanijih i najprofitabilnijih svjetskih biznisa. Prije dvije-tri godine ovdje je, uz poprilicnu pompu, formirana Drzavna komisija za suzbijanje narkomanije, ali su rezultati djelovanja ovog ekspertskog tima sastavljenog od veoma uticajnih domacih autoriteta iz najrazlicitijih oblasti ostali nevidljivi za siru javnost i, svakako, bez znacajnijeg uticaja na procese zbog kojih je instalirana. Jednostavno, Makedonija je samo dio ogromnog planetarnog lanca narkoticima, jer ju je zapalo da se nadje na jedom od najfrekventnijih koridora za transfer droge, dakle na polovini puta izmedju produktivnih proizvodnih kapaciteta na Istoku i nezajazljivih potrosackih destinacija na Zapadu. Neka istrazivanja medjunarodnih antinarkotickih timova kazu kako bezmalo pa devedeset odsto opojnih sredstava krece u pomenutom smjeru, mada naravno citava ta kolicina ne prelazi preko Makedonije. Ali, krak koji vodi preko ove zemlje smatra se izuzetno znacajnim za kontinuirano snabdjevanje trzista na kome se, prema istim izvorima, dnevno proda oko 25 miliona doza heroina, na primjer.

Iz makedonske pozicije tesko je izracunati o kojoj se novcanoj protivvrijednosti radi, ali neke pretpostavke govore kako je u pitanju cifra koja nadmasa ovdasnji drzavni budjet. Ali to je problem onoga velikog svijeta koji se bavi velikim ciframa. "Mala" racunica koju su izveli ovdasnji mediji, medjutim, cini glavobolnom i procjene o narko-zaradama na domacem trzistu. Polazeci od dnevnih potreba narkomana koji se teturaju po ulicama Skopja, ali i nekih drugih vecih gradova u Makedoniji (procjene govore o oko 20.000 ili jedan odsto ukupne populacije), izracunato je kako se samo u maloprodaji ostvaruje promet izmedju stotinu i stopedeset miliona maraka, a ta cifra premasuje onu koju je makedonska drzava dobila u procesu privatizacije svojih najznacajnijih industrijskih kapaciteta. Ovdje se, dakle, radi samo o milionima koji se "vrte" oko malih pakovanja sto idu od ruke do ruke, a ustvari predstavljaju samo ostatke prasine koja se prosula iza "velikih transporta" heroina, u najvecem broju slucajeva. Dosadasnja saznanja o narko-mafiji na ovim prostorima, naime, sugerisu kako u Makedoniji nema velikih bosova, mada je utemeljivac mocnog kraka koji vodi od Draca u Albaniji do Barija u Italiji, kako pise "Nova Makedonija", bio makedonski gradjanin, izvjesni Daut Kadriovski.

Makedonija ima izvanredan geostrateski polozaj kad je u pitanju transfer narkotika, a proces liberalizacije trgovine i otvorenost granica koje aktualna vlast interpretira, na zalost, nisu bili praceni odgovarajucim zastitnim mehanizmima. Tako je ovaj prostor postao idealan za djelovanje dviju najmocnijih evropskih narko-mafija, turske i albanske. Dobro organizovani karteli, po svemu sudeci, koriste domace snage u transferu droge preko Makedonije i, vjerovatno, za te usluge pristojno placaju "u naturi", ali im ne dozvoljavaju da se emancipiraju i ukljuce u podjelu "velikog kolaca". Na ovakav zakljucak upucuje dojam vecine analiticara kako, i pored razmjerno velikog i razudjenog domaceg trzista, u Makedoniji ne postoji organizovano "dilanje" iz jednog ili dva centra kojima rukovode neuhvatljivi bosovi. Trgovina drogom je, gledano sa stanovista unutarnje organizacije, potpuno slobodna i odvija se po bezbroj neovisnih ilegalnih kanala. Stavise, bezmalo pa svaki diler istovremeno je i ovisnik sto se u dobro organizovanom narko-biznisu ne moze desiti.

Ovaj svojevrsni "amaterizam", cini makedonsko trziste narkoticima izuzetno vitalnim. S jedne strane, policija ne moze nikako da uveze bezbrojne krakove i da uhvati neku krupniju zvijerku, a sa druge, gotovo da je nemoguce izazvati netasice robe i tako bitnije uticati na tokove na trzistu. Tako je cijena "krajnje usluge" ovdje stabilna vec godinama. Velika ponuda ucinila je cijenu heroina, inace najpopularnijeg opijata, vise nego pristupacnom sto djeluje izuzetno stimulativno na sirenje biznisa i povecanje broja ovisnika. Tridesetak maraka za polovku "avganistanca", mada sumnjive kakvoce, potpuno je demokratizirala trziste, pa se medju narkomanima sve cesce srecu i ljudi iz najnizih socijalnih slojeva, tim prije sto poslovicna makedonska inventivnost u trgovini podrzumijeva i mogucnost vannovcanog placanja u najrazlicitijim formama. Karakteristicno je, takodje, a to opet svjedoci kako se velike narko-transakcije samofinansiraju naturalnim placanjima, da je posao sa drogom postao jedna vrsta "kucne radinosti", dakle korisna zabava za citava domacinstva. Na zalost, jednako kao sto participiraju u pakovanju, prometovanju i dilanju, clanovi takvih domacinstava, neovisno od uzrasta i pola ucestvuju i u "trosenju" robe-novca, pa su registrovane obitelji u kojima zive cak tri generacije ovisnika.

Makedonska policija povremeno se "pohvali" pred javnosti svojim uspjesima u "presjecanju" kanala, ali se njihovi rezultati ipak ne pokazuju neke vidnije tragove na stanje na trzistu. Cinjenica da je, na primjer, tamo negdje pocetkom ove decenije za citavu godinu policija zaplijenila samo 76 grama marihuane, a poslednjih dvije godine samo heroin koji je padao u ruke policije tezi je od kvintala, ne moze znaciti kako su mjere zastite postale efikasnije. Na protiv. To svjedoci samo o razmjerno uvecanom transferu droge. Jedan bjelosvjetski "ekspert", inace nase gore list, govoreci nedavno za privatnu skopsku televiziju A1, ustvrdio je kako pravi bosovi zapravo plijen podmecu policiji. Policija tako, lijececi vlastite frustracije, najlakse previdi kako joj ispred nosa prolaze ogromne posiljke. Drugacije, sto god su siri osmjesi samouvjerenih polismena dok pred tv-kamerama pokazuju zaplijenjenu robu, to im se "ostecena" strana vise smije.

AIM Skopje

BUDO VUKOBRAT