reportaºa o izbjeglicama
CRNA GORA I IZBJEGLICE SA KOSOVA
TRI SATA SU NAS TUKLI CIZMAMA
PN: Njih desetak hiljada vec je u Crnoj Gori. Mnogi ne znaju gdje su im najblizi. Pobjegli su od novog kruga pakla koji Milosevic iscrtava oko Peci, Decana, Djakovice
TXT:
Crnu Goru opet preplavljuju rijeke izbjeglica. Ovoga puta - sa Kosova. Nezvanicni podaci govore da ih ima izmedju sedam i deset hiljada. U Rozajama i Plavu vlada pravo vanredno stanje. Svi su mobilisani na prihvatu ovih nesrecnika, koji iz casa u cas pristizu, autobusima ili preko planinskih prevoja, pjeske. Iscrpljeni su, namuceni, puni straha... Pretezno Muslimani i Albanci, mada ima i Crnogoraca i Srba. Uglavnom su iz Decana ili Peci gdje po njihovim svjedocenjima, vec mjesec dana bukti pravi rat. "Decani su drugi Vukovar", kazu. Okolna sela su popaljena, gradovi granatirani, a svi vitalni putevi blokirani. Mrtvima i ranjenima niko broja ne zna. U stanovnistvo se uvukla panika i neizvjesnost - bijeg u Crnu Goru postao je mnogima jedini spas za sopstveni i zivot porodice.
Izbjeglice koje uhvate neki od rijetkih autobusa, ulaze u one koji idu za Beograd, ali izlaze u Rozajama. Vozaci i kondukteri na linijama prema Crnoj Gori nerado ih primaju, buduci da su izlozeni jakim kontrolama vojske i srpske policije, pogotovu ako medju putnicima ima djece ili mladica. Nevoljnici sa sobom ne nose nista. Bjeze u onome u cemu su se zatekli. Prilikom kontrola, ako ih ne vrate nazad, kombinovane policijsko-vojne srpske straze uzimaju im dvjesta maraka po osobi za prelazak granice prema Crnoj Gori.
Najveci dio, medjutim, odlucuje se za neizvjesno i tesko, visednevno putovanje pjeske, u neizvjesnost, preko planinskih lanaca. A od Peci do Plava, najkracim putem, preko Cakora, ima 40 kilometara. Prva stanica na crnogorskoj teritoriji je prevoj Babino Polje, 12 km od Plava. To je danas jedno od prometnijih mjesta u Crnoj Gori. Za one koji su se uputili prema Rozajama, i koji uspiju da predju policijsko-vojnu kontrolu na Savinim vodama, prvo crnogorsko selo je Giljevo polje, desetak kilometara od Rozaja.
Bez hrane i vode, iscrpljeni i blatnjavi, putuju malo poznatim koridorima, kojima ih vodi neko ko poznaje teren. Katunjani, koji su vec izdigli stoku po planinskim visovima iznad Rozaja i Plava, prvi su koji im daju obrok i siguran odmor nakon nekoliko dana pjesacenja.
Bez obzira na visegodisnje iskustvo sa izbjeglicama, ovaj talas Crnu Goru je zatekao nepripremljenu. U Plavu i Rozajama postoje izgra|eni namjenski objekti, koji su, medjutim, ili vec naseljeni izbjeglicama iz Bosne, ili su ih ilegalno zauzeli razni "socijalni slucajevi". U izbjeglickom naselju Vruja kod Plava, vise od dvadeset cetvorokrevetnih soba je uzurpirano, i bez policijske intervencije nemoguce ih je osloboditi. Hotel "Plavsko jezero" vec godinama ne sluzi svojoj namjeni. Sada se stotini Bosanaca pridruzilo vise od dvjesta izbjeglica iz juzne srpske pokrajine. Na Bandzovom brdu, izbjeglickom naselju kod Rozaja, u 72 stana uselili su se, takodje, samoproglaseni socijalni nslucajevi koje je sada tesko iseliti. Ni u Petnjici mjesta nema. Izbjeglice sa Kosova cesto se zbog ovakvih uslova odlucuju da nastave put prema Podgorici ili, cesce, prema Ulcinju. U Rozajama su bili prisiljeni da za njihov prihvat otvore napustene hale fabrike svesaka "Dekor", gdje su uslovi za zivot prakticno nemoguci. Duseci od sundjera po prljavim betonskim podovima u vlaznim prostorijama. Prije nekoliko dana, kada smo ih posjetili, nije bilo ni vode, sto znaci da su sanitarne prostorije bile neupotrebljive. A medju clanovima tek pristigle osmoclane porodice iz Vitomirice, bila je i beba od godinu i dva mjeseca.
Za sve pristigle valja obezbijediti i hranu. Dok ne reaguju opstinske vlasti i humanitarne organizacije, u akciju je stupilo lokalno stanovnistvo, za koje svi imaju samo rijeci odusevljenja. U Plavu je i lokalni radio "Glas Plava" odigrao znacajnu ulogu u mobilisanju gradjana na njihovom prihvatu. Poseban problem je sto su mnoge izbjeglice prepune straha i nepovjerenja, pa se i ne prijavljuju lokalnim organizacijama Crvenog krsta. (U Ulcinju su se prijavile svega 22 osobe, dok ih je, prema policijskim saznanjima, do nedjelje bilo oko 650.)
Kosovske izbjeglice nerado razgovaraju sa novinarima. Ako i pristanu ne zele da otkriju svoj identitet.
STARICA IZ DECANA: Sreli smo je pred vratima rozajskog Crvenog krsta. Udovica je. U Crnu Goru stigla je sa snahom i unucima. Sin joj je ostao u Decanima. O njemu ne zna nista.
"Dosli smo pjeske i danima nista nijesmo jeli. U Decanima imam kucu i nesto zemlje. Kucu su mi granatirali i vojska i policija. Tamo je strasno. Stalno im pristize pojacanje preko Crne Gore. Stizu sa tenkovima, minobacacima i haubicama. Putevi Mitrovica - Pec i Pristina-Pec su blokirani. U Decanima ne smijemo iz kuce izaci ni vodu da uzmemo. Platili smo jednom Srbinu da nas izvuce iz grada, po njemu poznatom koridoru, do planine. Za nas sedmoro platili smo petsto maraka, i dobro smo prosli. Ostali placaju mnogo vise. Redovnim putem prolaz naplacuje i policija, 200-300 maraka po osobi. Tri dana smo putovali. Cilj nam je bila Crna Gora, ma gdje tamo. U Decanima su nam govorili da se ne plasimo, da sjedimo po kucama, a granatiraju nas sa okolnih brda. Stanje se naglo pogorsalo otkad je poceo rat u Drenici. Kolju...Oni manje idu da ratuju sa kosovskom vojskom. Ubijaju civile."
DECANI - PUSTO MJESTO: Zenu, ocigledno vise izmucenu nego staru, udovicu iz Peci, nasli smo u montaznoj kucici odmah pored rozajskog Crvenog krsta, gdje se smjestila sa jos nekoliko clanova porodice - mladim majkama sa malom djecom. Radila je u Decanima, u fabrici "4. novembar", dok prije nekoliko godina nije izvrseno "ciscenje" Muslimana i Albanaca.
"Sve sto kazem je suvisno. Svako jutro kad ustanes, cujes da je neko ili zaklan ili ubijen. Strasno je u Prizrenu, Djakovici, Peci, Drenici, Decanima... Izmedju Djakovice i Peci ne moze da se prodje. Svuda samo policija. Uvece prolaze tenkovima i kamionima, pustaju muziku sa pjesmama o boju na Kosovu. A mi se samo tresemo. Djakovica je blokirana, na svakom koraku je policija, izvlace mladice iz autobusa, maltretiraju... Prijete zenama, ispituju gdje su im muzevi, maltretiraju mlade ljude. Ali, najopasnije je u Drenici, okolini Djakovice, pogotovu u selima i oko Peci. Vojska izlazi iz kasarni i "obilazi" okolna sela. Nasi mladici ne smiju nigdje da se krecu. Po Decanima vec u cetiri sata poslije podne nema zive duse. Mom komsiji, od preko 50 godina, glavu su otkinuli, kao kokoski.
Nas je desetoro u kuci. Secer, zejtin, to za nas Muslimane i Albance ne postoji. Mozete da provjerite, po prodavnicama u Peci stoje spiskovi srpskih porodica koje mogu da kupuju. Ako si Musliman ili Albanac, ne moze. To traje vec vise od mjesec dana. Kako se prema nama ponasaju komsije? Nikako. Evo jedan primjer. Najbolja mi drugarica, Srpkinja, poce jednom o politici. Ja cu njoj - ajde boga ti, ima ko je placen za to.'Necu biti ziva dok te policija ne potpali', kaze ona meni, a nerazdvojne smo bile.
Jednom tako, bile smo same snaha i ja sa troje djece, kad neko poce da lupa na vrata. Covjek, ne poznajem ga, poce da vice: 'Ne plasite se, ne plasite se, ja sam taj i taj.' Policajac u civilu. Tri i po sata je sjedio sa nama, nije nam prijetio, ali nam je pricao sta ce da bude, kako ce da kolju Albance po selima, kako ce nam zabraniti i vodu iz Bistrice da pijemo. Kaze - imate pune podrume brasna, ali vi ga necete pojesti.
Prije desetak dana, cudo se stvorilo. Vojska crnogorska iz kasarne pobjegla, bacila oruzje, takva se uzbuna napravila, mislili smo - zapalila se Pec. Ovi juris za bjeguncima. Poslije su ulazili po kucama, nista nijesu dirali, ali su namirnice opustosili. Centar Peci ne granatiraju, ali okolo, da.
Mojoj je porodici ovo drugi pokusaj prelaska u Crnu Goru. Dosli smo beranskim autobusom. Mozes da prodjes samo ako imas srece, pogotovu ako si sa djecom. Sofer nas je upozorio da nam nista ne garantuje. Srpska policija pogotovu djecu ne pusta. Srecom, u autobusu je bilo samo ovo troje nase, i jos dvoje. Sa stvarima ne pustaju. U Peci nam je ostalo sve. Jedan komsija mi je rekao: "Kupi tu djecu, bjezi, i nemoj nista da me pitas."
Sela u plamenu Pedijatar iz Decana, smjesten u hotelu "Plavsko jezero", prica: "Tamo je strasno. Situacija je napeta. Grad Decane je skoro srusen. Granatirane su skole i dzamije. Gadjaju iz ukopanih topova, velikih kalibara, iz minobacaca i raketnih bacaca. Po Decanama ima kidnapovanih ljudi, grad je opustio. Telefoni ne rade, o mnogima ne znamo nista. Ostao je poneko, po stanovima u gradu. Okolo, po selima, nema nikoga. Crnogorce i Srbe su odavno povukli. Sve je opljackano a potom poruseno i spaljeno. Vojnici i policajci su stacionirani kod Kule, kod Doma zdravlja, kod manastira i pored kasarni. Tamo ima ljudi koji mijenjaju policijsku i vojnu uniformu, po potrebi.
Granatiranje pocne iz cista mira i traje po nekoliko sati, neprekidno. Dom zdravlja u Decanima je zauzela vojska, pa i odatle granatiraju. Sa visih zgrada pucaju snajperima. Na moju kucu je palo nekoliko granata. Tamo vise nema Albanaca, osim onih koje drze kao taoce. Ne daju nam ni da ukopamo mrtve. Sahranjivali smo po dvoristima, nocu. Od osnovne skole u Decanima nije ostao ni kamen na kamenu. U Domu zdravlja je bilo oko 40 ljekara. Direktor, Srbin, rekao nam je da iz bezbjednosnih razloga vise ne dolazimo na posao. Ne radim vec mjesec dana, ali sam svakodnevno pomagao ranjenima. Lijekova nema. Nesto je jednom donijela zena iz Crvenog krsta iz @eneve. Nema hrane, ni za djecu ni za odrasle. Nista od robe ne moze da udje u Decane. Tamo je najgore. I po pedesetoro ljudi mozes da nadjes u jednoj kuci.
Imam troje djece i zenu. Jedno je sa mnom, a za drugo dvoje i zenu ne znam nista. Ovdje su sve porodice odvojene i ne znaju nista jedni o drugima. Dosao sam pjeske, preko planine, sa jos 48 osoba. Isli smo dva dana i dvije noci. Medju nama je bilo i staraca, i beba od deset mjeseci. Nismo imali hljeba. Iz grada smo izasli preko koridora, sa ljudima koji su nas stitili. U Zavoju smo naisli na vojsku koja je kontrolisala ljude i maltretirala. Onda je, na poziv katunjana, dosla crnogorska policija koja nas je spasila."
VOJNA "DOBRODOSLICA": Novinar iz Decana. Ima zenu i cetvoro djece, za koje ne zna gdje su. Iz iste je grupe sa kojom je dosao i pedijatar. On, medjutim, prica detaljnije o "dobrodoslici" kojom ih je sacekala vojna patrola, posto su usli u Crnu Goru:
"Kada smo dosli do Babinog Polja, naisli smo na jednog cobanina koga smo pitali za put do Plava. Kada smo se spustili na glavni put, naisla je kampanjola sa desetak vojnika. Zaustavili su nas, poceli da ispituju i optuzili da smo isli u Albaniju po oruzje. Poveli su nas u kasarnu. Oko tri sata su nas maltretirali, tukli cizmama. Bilo ih je oko 20, svi stariji od 30 godina, rezervisti. Prijetili su nam Seseljom i Arkanom. Jedan je zbog posljedica od batina smjesten u bolnicu, polomljenih rebara i sa napuklom plucnom maramicom. Najvise su tukli momke od 15-16 godina. To je trajalo dok nije dosla crnogorska policija, koja nas je povela u plavsku policijsku stanicu. Ujutru oko deset smo dali izjavu, nakon cega su nas pustili da idemo gdje hocemo."
Ovo je samo dio price onih koji su pobjegli od novog kruga pakla koji Milosevic iscrtava po Kosovu. Ako ga Amerika i EU ne zaustave, ovakvih prica ce, na zalost, biti jos.
Gordana BOROVIC AIM Podgorica