TUDjMANOVA NEUSPJELA POMIRBA

AIM, ZAGREB, 9.6.1998. Dodika ne smatram negativnom osobom u politickom zivotu Bosne i Hercegovine - tako je Kresimir Zubak odgovorio na pitanje boji li se da ce ga prozvati hrvatskim Dodikom. Nista nije pomoglo, ni mirenje kod Tudjmana, bosanskohercegovacki HDZ definitivno je pukao na frakciju koju vodi nedavno izabrani predsjednik stranke Ante Jelavic te frakciju njegovih oponenata, okupljenih oko Zubka, koji su najavili osnivanje svoje stranke. U Hrvatskoj tesko zaracene frakcije vladajuce partije na okupu drzi jedino vlast i Tudjmanova stega, u Bosni i Hercegovini raskol je objektivno dublji, a sanse za njegovo trajno saniranje manje nego u Zagrebu.

Da ce doci do podjele HDZ-a BiH - kuloari su poceli suskati odmah nakon sabora te stranke, koji je prije skoro mjesec dana odrzan u Mostaru. Na tom je burnom skupu, suprotno instrukciji iz Zagreba, za predsjednika stranke izabran federalni ministar obrane Jelavic, eksponent tvrde hercegovacke struje. Otkazivanje poslusnosti uzbudilo je Tudjmana, ali su odnosi zagladjeni nakon sto se Jelavic u Zagrebu zakleo na vjernost, kako je doslovce rekao, "predsjedniku svih Hrvata". Skupina oko Kresimira Zubka, clana bosanskohercegovackog Predsjednistva, koja je na saboru ostala u manjini, najavila je potom formiranje nove stranke sa starim imenom. Zadrzavanje imena objasnili su tvrdnjom da su de facto oni predstavnici izvornih ideja HDZ-a. U tri dana dvije su se strane uspjele maksimalno javno izvrijedjati.

Nakon razgovora na koji ih je Tudjman strogo pozvao, javnosti je saopceno da je stranka iz dva dijela - opet cijela. Tvrdilo se da je raskol prevladan, da je jednodusno podrzan zakljucak o nuznosti ocuvanja jedinstva stranke i jedinstvenog izlaska na rujanske izbore. Zubak je, navodno, odustao od formiranja paralelne stranke, Jelavic je pristao da se dosad uglavnom njemu odano stranacko rukovodstvo prosiri i pripadnicima kontra-frakcije. Zubak nije dobio podrsku kakvoj se nadao, Jelavic je formalno ostao na celu stranke, ali mu je jasno dano do znanja da nece moci voditi samostalnu politiku, kako je pokusao. Obje su strane rjesenjem bile nezadovoljne i tesko su na njega pristale. Njihovi lideri odbili su se nakon sastanka pojaviti pred novinarima, pa su, umjesto njih, Tudjmanovi suradnici objasnjavali kako je sve ponovo dobro zagladjeno.

Odmah se vidjelo da je s pomirbenog sastanka zadovoljan izasao samo Tudjman. On sebi nije mogao dozvoliti jos jedan neuspio pokusaj da vrati kontrolu nad HDZ-om BiH. Svadju u toj stranci iskoristio je da se ponovo nametne kao vrhovni arbitar. U mirenju on se posluzio svim sredstvima, sve do ucjene. Navodno je prijetio da ce Zagreb prestati pomagati one koji ne pristanu na kompromis. Ali Tudjmanove su pomirbe uvijek napravljene na isti nacin, koji im odredjuje i vrlo privremen rok trajanja. On ne rjesava probleme, ne nudi perspektivne koncepte, koji bi djelovali okupljajuce. Vrhunac je njegove taktike da u istom rukovodstvu iskombinira ove i one, sto moze funkcionirati dok postoji netko tko medju njima presudjuje. Njegova pomirba zapravo uvijek podrazumijeva postojanje nad-autoriteta. Ljudi se ne mire oko necega, neke zajednicke politike ili cilja, nego ih mire.

Tako je bilo i ovoga puta. Vec dan-dva nakon sastanka kod Tudjmana dvije su strane pokazale da pomirba nije uspjela. Zubak je izjavio da je u Zagrebu doslo do kompromisa, ali da razlike nisu prevladane, raskol je predubok, rekao je on, da bi se mogao ukloniti razgovorom. Potom je uputio javno pismo predsjedniku Tudjmanu u kojem ga obavjestava da ga je zagrebacki dogovor prestao obavezivati te da ce nastaviti s pripremama za utemeljenje novog bosansko-hercegovackog HDZ-a. Po njemu, razlike unutar stranke postale su neprevladive.

Moguce je razabrati nekoliko razloga pucanja HDZ-a BiH. Cesto se spominje osobno rivalstvo, pa i neprijateljstvo izmedju pojedinih istaknutih clanova te stranke. Slaganje kandidacijskih lista za rujanske izbore svakako je radikaliziralo te medjusobne netrpeljivosti. Zubak je, tvrdi se, krenuo u formiranje nove stranke nakon sto mu je Jelavic signalizirao da nece biti kandidat za hrvatskog clana Predsjednistva BiH na predstojecim izborima. Jelaviceva frakcija za to mjesto sprema Jadranka Prlica.

Takodjer se kao tocka raskola spominje odnos prema kriminalu i korupciji. Jelavic jeste eksponent naglo obogacenih hercegovackih mocnika. Zubak spominje potrebu da stranka raskine svoju povezanost s nelegalno, u ratu, izraslim tajkunima. Ali to ipak nije sukob izmedju postenih i nepostenih. Jer ratnih profitera ima na obje strane. Samo su jedni bogatstvo stekli svercajuci oruzjem ili naftom, drugi lijekovima.

Najdublja je razlika zapravo u objektivno sasvim suprotnim interesima onih koje zastupa Jelavic i onih koje bi trebao predstavljati Zubak. Stranka je pukla po razdjelnici Hercegovci i Bosanci. Za razliku od Hercegovaca, koji ustrajavaju na konceptu Herceg Bosne, sa svim sto to znaci, bosanska je frakcija zainteresirana za jedinstvenu Bosnu i Hercegovinu, konstitutivnost Hrvata na cijelom podrucju drzave i povratak izbjeglica svojim kucama. Zubak u pismu Tudjmanu tvrdi: "Mi potpuno razlicito prosudjujemo sadasnji i buduci nas odnos prema BiH, polozaju hrvatskog naroda u njoj i interese za povratkom prognanih Hrvata". U jednom intervjuu ovih dana on govori o dvije bitne razlike. "Smatram da ce Bosna i Hercegovina opstati kao drzava", kaze on i dodaje da na osnovu toga Hrvati moraju izgraditi svoju politiku prema Bosni. "Jedno od bitnih gledista te politike jest i selidba dijela politicke i gospodarske moci iz Mostara u Sarajevo, sto je za pojedine krugove u Hercegovini neprihvatljivo. Pripadnici Jelaviceve grupacije, pak, smatraju da Bosna moze, ali i ne mora, opstati, a neki od njih bili bi najsretniji podjelom Bosne i Hercegovine." Kao drugo, Zubak navodi da, za razliku od njega, koji tvrdi kako Hrvati trebaju zivjeti s jednakim pravima u svim dijelovima Bosne i Hercegovine, "pripadnici Jelaviceve grupacije smatraju da bi Hrvate trebalo grupirati samo na nekim podrucjima, gdje bi imali prava konstitutivnog naroda".

Istina, taj bosanski integralizam Zubak nije dosad previse vatreno zastupao, dapace, znao je ulaziti u nepotrebna zaostravanja i prema medjunarodnoj zajednici i prema bosnjackoj strani. Ali on se od Jeleviceve struje razlikuje taman toliko koliko se Milorad Dodik razlikuje od radikala u SDS-u. Cini se da ga podrzava Katolicka crkva u Bosni, a kao alternativu izgleda da ga je prepoznala i medjunarodna zajednica.

Sluzbeni Zagreb ova podjela dovodi u vrlo tjeskobnu situaciju. Ne samo zato jer pokazuje da se s Pantovcaka Bosnom, a ni Hercegovinom vise ne da vladati. Mnogo je delikatnija okolnost sto se u novonastaloj situaciji opredjeljivanje tesko moze izbjeci. A kako da se Tudjman izjasni? Jelaviceva tripartitna Bosna, s kompaktnim hrvatskim podrucjem u Hercegovini, uz granicu s Hrvatskom, predstavlja njegovu stvarnu politiku, onu opciju za koju je hrvatski predsjednik srcem i dusom, ali je, zbog medjunarodne zajednice, vise ne smije javno zastupati. Zubakova cjelovita Bosna s difuzno, kao prije rata rasprsenim Hrvatima, na svim podrucjima gdje su i prije zivjeli, predstavlja onu politiku koju Tudjman sada javno deklarira, ali koja mu osobno nije draga i za koju ce uciniti samo ono na sto ga primoraju. Hrvatski je predsjednik de facto verbalno uz Zubka, djelom uz Jelavica. Njihova sukobljenost predstavlja sliku Tudjmanove unutarnje razdrtosti.

JELENA LOVRIC