Analiza izbora u CG

aim/pod/pubs/zi

**IZBORI '98: TRIJUMF KOALICIJE "DA ZIVIMO BOLJE"

***Tezak poraz Milosevica

TXT: Cak su i lideri koalicije "Da zivimo bolje" bili zateceni u zoru 1. juna. Sigurno je da su ocekivali pobjedu, ali ne i apsolutni trijumf. Ono sto je prije sest mjeseci bila tanka linija postao je pravi jaz - na predsjednickim izborima u oktobru tek je pet hiljada "na misice" skupljenih glasova odlucilo pobjednika, sada se razlika u sukobu dva dominantna bloka u Crnoj Gori mjeri desetinama hiljada (169.674 : 123.552). Za kratko vrijeme dva puta je Crna Gora birala kuda ce ici dalje. U oktobru je stidljivo podigla glavu, sada je vec stvoren siroki front otpora Milocevicu. Brojke ponekad govore vise od rijeci: ako se glasovima koje je osvojila trojna koalicija pridodaju i oni koje su osvojili osvjedoceni neprijatelji velikosrpskog projekta - liberali, kao i neke druge manje stranke - onda je skoro dvije trecine gradjana reklo "ne" politici dedinjskog bracnog para.

Tisina koja je pritiskala sjediste Bulatoviceve partije prvih jutarnjih sati, kada su rezultati vec bili poznati, ubjedljivo je svjedocila o tezini poraza. Gomila ustreptalih pristalica sa razvijenim zastavama SNP uzaludno je, satima, cekala prve zvuke pobjednickih pjesama. Niko od celnih ljudi nije imao snage da im saopsti neprijatne vijesti - ljudi su se polako, spustenih glava povukli kucama.

A u svakoj drugoj prilici Bulatovic bi imao razloga da bude i srecan: osvojio je trecinu birackog tijela i najjaca je opozicija. Problem je sto su on i njegova partija svoju snagu crpli iz Beograda. Finansijski i medijski podrzavani, bili su otpremljeni u boj samo sa jednim zadatkom - da zbrisu Djukanovica i njegove koalicione partnere i da povrate Crnu Goru u okrilje Milosevicevog rezima. U analizama celnika ove partije sve je bilo, naizgled, isprogramirano. Unaprijed su se odrekli glasova manjinskih naroda u Crnoj Gori, jasno ocekujuci ogromnu podrsku onih koji Crnu Goru smatraju srpskom Spartom, kao i onih kojima je zajednistvo sa Srbijom osnovni politicki kredo. To je uvijek do sada nosilo dvadesetak procenata. Racunali su, kada se sve sabere, da imaju vecinu pristalica nekadacnjeg DPS-a, a da ce od ukupnog Djukanovicevog zbira sa predsjednickih izbora otpasti barem dvadesetak procenata pristalica LSCG i partija manjinskih naroda (SDA, DS, DUA).

Racunica se pokazala apsolutno pogresnom. Brojke govore da je Bulatovic izgubio vise od cetrdeset hiljada glasova. Na brojne srpske stranke - koje su nastupile samostalno - otpalo je vise od dvanaest hiljada glasova (tacnije: 12.676), sto znaci da je Bulatovicevu partiju, mimo ovoga, napustilo joc 30 hiljada ljudi.

Moguce je da se agresivnost obila o glavu Bulatovicu. Njihovi "neprijatelji" bili su Albanci, Hrvati, Muslimani, ali i svi oni Crnogorci kojima je blize Cetinje od Beograda. Tako je i postavljenje Bulatovica za saveznog premijera planirano kao zavrsni udarac kojim se uzdize SNP - da se Crnogorcima pokaze ko je vlast i za koga se mora glasati. Sada se cini da je to bila odlucujuca greska koja je do kraja ogolila Bulatovicevu poziciju i ucinila ga, u ocima mnogih njegovih pristalica, onim sto se u Crnoj Gori nikada nije cijenilo - slabicem koji ostavlja svoj narod.

Bulatovic je sada u teskoj poziciji. Njegova partija pocela je, vec prvih dana nakon izbora, da se osipa: mnogi su se, po znanoj crnogorskoj tradiciji, brzo okrenuli pobjedniku. Oni drugi, za koje nece biti mjesta u nomenklaturi, osjetice se izdanim i uplasenim. A i Bulatovic ce ubrzo, na sopstvenoj kozi, da osjeti koliko Beograd cijeni gubitnike. Dva puta mu je data sansa i oba puta je Miloseviceve nade prokockao. Sada ce umjesto vozda za rukav da ga vuku i zadatke dijele brojni Percevici, Dacici, Ristici. Dok bude "uzivao" u funkciji saveznog premijera bice upotrijebljen da naskodi Crnoj Gori, koliko moze.

Ipak, najveci gubitnik majskih izbora nije Bulatovic, vec - Milosevic. Sada je na njemu i najveca odgovornost u pogledu sudbine zajednicke drzave Srbije i Crne Gore. Ukoliko nastavi sa ignorisanjem volje gradjana manje fedralne jedinice, ne smijeni Bulatovica, ne dopsuti promjenu crnogorkse delegacije u Vijecu Republika saveznog parlamenta, onda federalni sef rizikuje da izgubi i posljednju od republika bivse Jugoslavije. Realnije je ocekivati taj kontinuitet Milosevicevog odnosa spram Djukanovica iz prostog razloga sto je on u tom konfrontiranju otisao toliko daleko da sada ima samo teorestke mogucnosti da sve to izglanca i dovede u podnosljivo stanje. S druge strane, Djukanovic iako racionalan politicar, tesko da ce prihvatiti pomirenja sa Milosevicem cak i da mu ovaj to ponudi - ocito je da ce on ici na postepeno ogranicavanje vlasti saveznog predsjednika, zbog cega je vec i zatrazio da Milosevic smijeni Bulatovica sa mjesta premijera SRJ i to mjesto ponudi njegovoj pobjednickoj koaliciji.

Djukanoviceva koalicija "Za bolji zivot" jeste dobila najvise glasova, ali vecina se na ovim izborima nije opredjeljivala za partije, vec protiv beogradskog diktata. U takvom pozicioniranju birackog tijela nije bilo mjesta za "neutralce".

Pogresnu procjenu rukovodstva najskuplje je platio LSCG, stranka bez cijeg angazovanja svih ovih godina ne bi bilo ni Djukanoviceve pobjede na prici o reformama i "uspravljanja Crne Gore". Perovic i ljudi iz vrha ove partije ocito nijesu shvatili, ili nijesu htjeli da shvate, da se u Crnoj Gori prosle godine nije desio samo prosti raspad DPS-a; da je od tada generirana podjela na one koji su za interese Crne Gore i druge koji su za podanistvo Beogradu. Stavljati se u poziciju tasa na vagi, sto je LSCG prizeljkivao, bio je - u tako pocijepanoj Crnoj Gori - rizican potez. Pogotovu sa evidentnim narastanjem tenzija na relaciji Srbija - Crna Gora. Izjednacavanje Djukanovica i Bulatovica, sto je vrh LSCG cinio tokom citave kampanje, izazvalo je konfuziju kod veceg dijela clanstva. Napadi na crnogorskog predsjednika iz dana u dan oduzimali su snagu liberalima, a da toga politicki lider LSCG nije bio svjestan. Podatak da je znatan broj registrovanih clanova LSCG glasao za Koaliciju, a ne maticnu stranku porazan je za Perovica i vrh LSCG. U Djukanovicu, odnosno vlasti koju reprezentuje, mnogi su liberali, ocito, vidjeli najjaci otpor zvanicnom Beogradu. Biracko tijelo Slavka Perovica ocigledno je bilo sklonije makar i neformalnom savezu liberala sa Koalicijom, nego otvorenom konfliktu.

Vjerovatno su, vodjeni istom logikom, pripadnici manjinskih naroda glasali za trojnu koaliciju. Na izborima '92. godine jedinstveni SDA osvojio je vise od deset hiljada glasova, a danas dvije frakcije te stranke zajedno nijesu zadobile povjerenje ni dvije i po hiljade Muslimana. Slicno su rezonovali i crnogorski Albanci, pa su DUA i DS dobili samo dva, od pet predvidjenih, poslanicka mjesta.

Tesko je crnogorski preokret tumaciti parametrima koji vaze u razvijenom svijetu. Na zapadu je prakticno nezamislivo da u roku od pola godine gotovo 15 odsto birackog tijela radikalno promijeni politicki stav i to ne na nekom manje bitnom pitanju - recimo, poreske politike ili socijalnog osiguranja. Ocito, dogodila se radikalna promjena u shvatanju kljucnih drzavnih i nacionalnih interesa, prije svega odnosa Beograda i Podgorice.

Majski izbori bili su svojevrsni referendum za oslobadjanje Crne Gore od stogodisnjih okova Beograda. I rezultati te promjene su uocljiviji kad se porede sa opstim stavom gradjana koju godinu ranije. Prema ispitivanju agencije "Damar", pocetkom '97 (!) broj onih koji su su se opredjeljivali za zajednicku drzavu (ukljucujuci i teznje prema unitarizaciji) prelazio je 65 procenata. A sredinom ove godine - petnaest mjeseci kasnije - broj onih koji smatraju da je SRJ najbolji buduci okvir za Crnu Goru spao je, prvi put od nastanka savezne drzave, ispod pedeset procenata. Zagovornici unitarne drzave svedeni su na nivo statisticke grecke - samo tri odsto. To je manje od zbira glasova Seseljevih radikala, Bojoviceve stranke i drugih manjih srpskih stranaka, ali tu treba, vjerovatno, dodati izvjestan broj onih koji su glasali za SNP.

Zato, sadacnji pobjednici, mimo njihovih partijskih i licnih interesa, moraju pomoci da Crna Gora odgovori sebi - kuda i kako dalje. Kada izadju iz pobjednickog transa, lideri Koalicije morace tek da vide kojim su pravcem krenuli i sa cime raspolazu. "Ovo je nasa pretposljednja pobjeda, posljednja ce biti kada zavlada demokratija u Jugoslaviji", porucio je crnogorski Predsjednik odmah nakon izbornih rezultata. No, prije ideje o demokratizovanju sireg prostora celni ljudi DPS-a morace neke stvari da razrijece u vlastitoj partiji, jer je ta stranka okosnica Koalicije. Za pocetak, da se osvrnu na "reformski potencijal" partijskog aparata, koji prakticno nije mijenjan svih ovih godina. Ljudi koji su do skora zavodili cistke unutar Univerziteta, drzavne administracije i drzavnih preduzeca, tuzili i sudili po partijskom nalogu, prije ce pobjedu shvatiti kao produzenje nekontrolisane vlasti unutar svog malog atara, nego kao iskorak ka reformama. Njihov otpor promjenama bice istinski izazov izbornoj paroli "da zivimo bolje".

Djukanovic nema mnogo vremena. Ako hoce reforme, mora da radi na dva fronta. Sukob sa Beogradom tek je poceo. Ubjedljiv poraz Bulatovicevog SNP onemogucio je saveznog predsjednika u omiljenoj igri nepriznavanja izbornih rezultata koji mu ne odgovaraju. Izgubio je, za pola godine, svu vlast u Crnoj Gori, a njegov kljucni protivnik je ojacao. I sada mu kuca na savezna vrata. Moze se naslutiti prvi potez crnogorskog vrha nakon 15. juna, kada ce biti formiran parlament: promjena delegacije u Vijecu republika, cime bi se, sa pozicije Crne Gore pokusali zastititi republicki interesi u saveznom parlamentu. Milosevic ce, ukoliko zeli pokazati jos zrnce moci nad Crnogorcima, grcevito braniti bastion vlasti u federaciji. Nema dileme: bice pokrenuti svi savezni mehanizmi u disciplinovanju Crne Gore, a vjerovati je da ce prvi u tom pravcu zaigrati Savezni ustavni sud proglasavajuci neustavnim odluke crnogorskog parlamenta.

U stvari, pobjedom Koalicije stvorili su se tek uslovi da Crna Gora sebe zapita: kojim putem dalje? I prije kampanje, Djukanovic je sve upoznao sa idejom da se iz Crne Gore moze demokratizovati Srbija. Mozda je to bio predizborni marketing, a mozda i stvarna zelja prvog covjeka Crne Gore. Sada ce, kada dobije zestoki odgovor Beograda, imati sansu da vidi da li zivi u iluziji ili zbilji. I prvenstveno od odgovora na to pitanje zavisice ne samo sudbina Koalicije, vec i bliska buducnost Crne Gore i SRJ.

Drasko DjURANOVIC