PROGON ANTIFASISTA U HRVATSKOJ

AIM, ZAGREB, 1.6.1998. Grupa hrvatskih domobrana podnosi kaznenu prijavu protiv cetvero partizana jer su ovi, navodno, izvrsili ratni zlocin usmrtivsi oko 200 ustasa i domobrana kod Krasica, na Zumberku. Domobrani traze da se partizani uhapse i u pritvoru zadrze do sudjenja zato sto postoji velika opasnost od njihova bijega; partizani, medjutim, tvrde da nece bjezati nigdje i da ce sudjenje, dodje li do njega, docekati. Kazna za ratni zlocin je do 20 godina zatvora.

Ovo nije los i neuvjerljiv scenarij za neki film iz Drugoga svjetskog rata, zato sto se filmovi te vrste u Hrvatskoj vise ne snimaju. Ova prica opisuje danasnju stvarnost. Udruga "Hrvatski domobran" doista je, naime, osmoga svibnja uputila kaznenu prijavu recenog sadrzaja, i to protiv narodnih heroja Rade Bulata i Milke Kufrin, te Marka Belinica i Lutve Ahmetovica. U njihovoj kaznenoj prijavi tvrdi se da je umirovljeni partizanski general Bulat, kao ratni zapovjednik 13. udarne brigade NOV, drugoga sijecnja 1943. godine u Krasicu strijeljao vise od 200 pripadnika Hrvatskih oruzanih snaga, ustasa i domobrana, i to "bez ikakva suda" iako su se oni predali prema Zenevskim konvencijama. Domobrani, nadalje, tvrde da Bulat nije sprijecio da njegov zamjenik, Milan Zezelj - kasnije komadant Titove garde - na krasickom trgu zakolje deset ratnih zarobljenika. Bulata se, zajedno s Milkom Kufrin, tereti i da je 29. kolovoza 1942. zarobio i ubio postara Dragutina Oslakovica. Milku Kufrin takodjer se tereti za organiziranje likvidacije zarobljenika. Marka Belinica, politickog sekretara Druge operativne zone i Lutvu Ahmetovica, sekretara Okruznog komiteta Partije za Zumberak i Pokuplje, domobrani optuzuju da su sudjelovali u donosenju odluke o smaknucu ratnih zarobljenika, odnosno da nisu sprijecili njenu realizaciju.

Prijavu za istu stvar - ovaj puta broj zrtava uvecan je na 500, a krimen ojacan tvrdnjom da su se ustase i domobrani predali bez borbe - protiv Marka Belinica i Rade Bulata, nepuna dva tjedna kasnije podnijela je i Hrvatska krscanska demokratska unija na cijem je celu "hrvatski Mandela", bivsi komunista dr. Marko Veselica. Kaznena je prijava objavljena na HTV-u i ilustrirana fotografijama cetvero prozvanih partizana, uz prizore Bleiburga, dok su "Motrista" - jurisna dnevna emisija Hrvatske televizije - objavila kako je Ministarstvo pravosudja prihvatilo zahtjev HKDU, te odlucilo provesti istragu protiv Bulata i Belinica. Ta je vijest kasnije indirektno demantirana jer su predstavnici Ministarstva izjavili kako "ministarstvo nije nadlezno voditi nikakve istrage", ali je "proslijedilo prijedlog HKDU-a Drzavnom odvjetnistvu, kao sto i inace cini u takvim slucajevima. Signali su, medjutim, bili dovoljno jasni: juris na bivse partizane vlast podrzava iako nije izravni zacetnik kaznene prijave.

Prozvani partizani zapanjeni su povrsnoscu s kojom su sastavljene optuznice, iako ih one nisu previse iznenadile obzirom na politicke trendove u Hrvatskoj. "Borba kod Krasica zapocela je u 19 sati navecer, prvoga sijecnja, a zavrsila je drugoga u 16 sati" kaze Rade Bulat, koji je vodio 13 udarnu brigadu koja je zauzimala Krasic. "Dakle, gola je laz da su se oni odmah predali, kako se tvrdi u prijavi. Otkuda bi mi inace imali 41 mrtvog i 60 ranjenih u borbi za Krasic? Drugo, ja sam njihovu zapovjedniku ponudio odmah predaju, ali on na nju nije pristao. Oni, nadalje, tvrde da je Milan Zezelj, kao zamjenik komandanta brigade, klao na krasickom trgu sto je notorna laz. Zezelj je za vrijeme borbi bio ranjen i u toku noci otpremljen u Sosice, tako da cak ni fizicki nije bio prisutan tamo". Ustase su, prema Bulatovim podacima, u toj bici imale ukupno 372 mrtva, i to 180 poginulih u borbi i 192 covjeka u osiguranjima. Bio je to njihov najveci poraz u tom dijelu NOB, jer su razbijene dvije brigade. "Nakon predaje, koja je uslijedila poslije dugotrajne borbe, zarobljene su 223 ustase i 87 domobrana. Od toga, u partizanima je dobrovoljno ostalo 58 domobrana. Neki domobrani i ustase pusteni su kucama, a 218 ustasa Sud komande podrucja osudio je na smrt. "Sudjeno im je, kaze Bulat, zbog zlocina koje su pocinili tokom dviju ustaskih ofenziva na to podrucje, nakon kojih su tekle rijeke krvi i gdje su stradali seljaci s tog podrucja optuzeni za suradnju s partizanima. On kaze da s tim sudom nije imao ikakve veze.

Milka Kufrin, skojevka, rodom Hrvatica sa Zumberka, vec godinama je s Radom Bulatom, svojim suprugom, izlozena pravoj hajci "drzavotvornih" medija: "Gospoda s televizije, godpodin Mudrinic i svi oni koji su pokazivali slike nas cetvero uz prizore Bleiburga su monstrumi! To je zlocin, to je otvoreno pozivanje na ubojstvo. Neki moji susjedi kazu mi kako ih pojedini u birtijama zapitkuju: 'Gdje je vasa Milka, javite nam kad je u vasem kraju, telefonirajte nam kad ona dodje da je mi ubijemo kad vi necete. Zasto joj vec niste minirali kucu?'".

U vrijeme kada je, kako stoji u prijavi, ubijen postar Dragutin Oslakovic, Bulat i Milka Kufrin nisu ni bili na tom podrucju. "Ja sam prvi put na Zumberak dosao 15/16. studenog 1942 sa 13. brigadom, dok je Oslakovic navodno ubijen 29. kolovoza 1942. godine" kaze Bulat. Milka Kufrin bila je na Kordunu. Bulatovoj brigadi na dusu se stavlja i to da je u Klinca Selu drugom polovicom svibnja 1945. strijeljala 1400 hrvatskih vojnika i civila, iako je ta brigada u to vrijeme bila u Ajdovscini, a Rade Bulat u Sovjetskom savezu, na skolovanju. Odluku o tome urucio mu je nitko drugi nego generalstapski oficir tadasnje JA Franjo Tudjman! "Iz Rusije sam se vratio tek 20. travnja 1946.", kaze Bulat.

Lutvo Ahmetovic, treci pojedinac protiv kojega je podnesena kaznena prijava, tvrdi da u to vrijeme uopce nije bio clan Suda komande podrucja, niti je na bilo koji drugi nacin mogao imati utjecaja na njegov rad. "Optuznica je suplja i puna lazi", kaze Ahmetovic. "U vrijeme krasicke bitke otisao sam u Pokuplje kod Petra Frolica, uglednog haesesovca, kako bih ga nagovorio da se kandidira za predsjednika okruznog NOO, sto se i dogodilo". Optuznica je, po njemu, pokusaj sudjenja narodnooslobodilackoj borbi. Po Ahmetovicevu misljenju, u Hrvatskom domobranu prevagu danas zapravo ima ustaska frakcija, koja se ne smije otvoreno eksponirati ali djeluje na ovaj nacin, pa je povijesni paradoks jos veci: partizanima, 53 godine nakon svoga privremenog poraza, zele suditi ustase.

Kontekst ovoga dogadjaja nuzno upucuje na takvu interpretaciju. Hrvatku uskoro ceka sudjenje Dinku Sakicu, sudjenje koje bi njena vlast najradije izbjegla ali za to nema nikakvih mogucnosti jer bi se time izlozila strahovitim osudama demokratskog svijeta. S druge strane, veci dio HDZ-a bi najradije u potpunosti rehabilitirao ustaski pokret, ali to iz istih razloga ne mogu uciniti. Stoga se ustastvo, na visokim nivoima politike (jer je u svakodnevnom zivotu taj pokret danas manje vise priznat kao narodno-oslobodilacki, dok se partizani tretiraju gotovo kao okupatorska vojska) u Hrvatskoj rehabilitira neizravno, a jedna od metoda je i optuzivanje partizana za ratne zlocine.

S druge strane, zanimljive su biografije optuzenih. Prozvan je Marko Belinic - koji se nije javno oglasavao u vezi ovog slucaja

• nekoc bliski Tudjmanov prijetelj i mentor; prozvana je i Milka Kufrin, Hrvatica, partizanka, takodjer Tudjmanova poznanica; potom Rade Bulat, njegov ratni zapovjednik i recezent prve Tudjmanove knjige, te Lutvo Ahmetovic, komesar podrucja. Zele li domobrani i demokrscani time reci da vrijeme partizana u Hrvatskoj - pa cak i onih donekle bliskih Tudjmanu - definitivno istjece? Trasira li se za posttudjmansku Hrvatsku put prema vlasti zagovornicima ustaskih opcija?

Cini se da je to najozbiljnija politicka poruka ove pravosudne lakrdije, koja bi Hrvatsku mogla stajati strahovito mnogo jer nigdje u civiliziranom svijetu bivsi nacisti vise ne mogu, cak ni revidirati povijest, a kamoli priredjivati sudjenja antifasistickom pokretu i njegovim pripadnicima. Kazu da se povijest ponavlja. U ovom slucaju to je, na srecu, tek do pola istina. Da se naime hrvatska povijest doslovce ponovila, nasih cetvero partizana vec bi krasili elektricne bandere po zagrebackim predgradjima da sluze kao opomena drugim protudrzavnim elementima. No, to ne znaci da do toga necemo doci, jer zadnjih osam godina hrvatsko drustvo ide uglavnom prema unatrag.

BORIS RASETA