WASHINGTON ILI NE, PITANJE JE SAD

AIM, ZAGREB, 30.5.1998. Hrvatska oporba jos se jednom smrtno uplasila da bi mogla doci na vlast. Poziv americke vlade celnicima opozicije u Hrvatskoj da posjete Sjedinjene Drzave i ondje razgovaraju s visokim duznosnicima americke administracije, ocito je - u najvecem dijelu oporbe - prouzrokovao panican strah, kao da ce odmah nakon povratka iz Washingtona ovladati Pantovcakom, Markovim trgom i Banskim dvorima. Drazen Budisa, "izvorni liberal" odmah je u novinama obznanio kako ne kani u Washington, nazvavsi samu ideju "presedanom". Tako je, zapravo, dao slagvort vladajucoj stranci, Hrvatskoj demokratskoj zajednici koja se odmah uhvatila za "presdan", pa je glasnogovrnik Drago Krpina hitro napisao pismo veleposlaniku SAD u Zagrebu Williamu Montgomeryiju.

"Mozete li zamisliti da Vlada SAD ili Velike Britanije pozove skupno na politicke razgovore oporbene lidere primjerice Njemacke, Francuske ili Italije?", zapitao je Krpina Montgomeryija, ustrvdivsi kako mu nije poznato "da se nesto slicno ikada dogodilo ili da bi se moglo dogoditi". Drzavni mediji, a posebno zapazeno Hrvatska televizija, i prije nego sto se Krpina oglasio svojim pismom Montgomeryju, sasjekli su americku inicijativu zestokom paljbom u kojoj se nisu birale rijeci. Sve se zgodno uklopilo u kontekst Tudjmanovog govora u Lici, nekoliko dana ranije, kada je otvarajuci obnovljenu kucu "oca nacije", Ante Starcevica, jasno porucio medjunarodnoj zajednici kako ce Hrvatska radije prihvatiti sankcije nego izgubiti svoj nacionalnui ponos. Ta modificirana recenica o narodu koji ce radije jesti korijenje nego se pokloniti stranom diktatu, bila je razradjivana i reciklirana u brojnim medijskim komentarima i istupima HDZ-ovih celnika.

Antiamericka histerija dobila je takve razmjere da je Americko velepslanstvo u Zagrebu bilo prisiljeno izaci s priopcenjem i izraziti svoje "razocaranje senzacionalistickim spekulacijama oko moguce posjete predstavnika hrvatske demokratske oporbe Sjedinjenim Drzavama". Amerikanci su, u prilicno deprimirajucem tonu objasnili kako se ne radi ni o cemu spektakularnom, jos manje neuobicajenom. Rijec je o Medjunarodnom programu posjeta (IVP - Interantional Visitors Program), kojeg organizira USIS - Informacijska sluzba SAD-a - i u okviru kojeg se odvijaju uobicajeni i redovni posjeti drzavnih duznosnika, stranackih funkcionera i predstavnika nevladinih organizacija Sjedinjenim Drzavama. Od uspostave hrvatske nezavisnosti (1991.), objavila je Ambasada SAD u Zagrebu, gotovo stotinu hrvatskih gradjana u okviru tog programa posjetilo je SAD. Ne bez cinizma, priopcenje je zavrsilo informacijom kako "se sa zadovoljstvom konstatira da je HDZ-ov glasnogovornik, gospodin Drago Krpina, osobno prihvatio poziv da u organizacija IVP-a, u sljedecih nekoliko tjedana posjeti SAD".

No, ni razlozno objasnjenje americkog veleposlanstva u Hrvatskoj nije stisalo buru, pa je za ponedjeljak, 3. lipnja, nakon proslave hrvatskog Dana drzavnosti, americki ambasador najavio u Zagrebu press konferenciju da bi, kako je naznaceno, govorio "o posjetima predstavnika oporbenih stranaka Sjedinjenim Drzavama, kao i o ostalim pitanjima vezanim uz hrvatsko- americke odnose". U medjuvremenu, tjednik "Nacional", u broju od

1. svibnja razvukao je preko cijele naslovne stranice spektakularni naslov "SAD zeli svrgnuti HDZ po modelu koji je Montgomery proveo u Bugarskoj". Ta nategnuta teza zagrebackog tjednika, koja se poziva na izvjesce neprofitne organizacije International Republican Institute (IRE), tvrdi kako je upravo IRE odigrala kljucnu ulogu u povezivanju bugarske oporbe i tako omogucila njenu pobjedu na izborima u toj zemlji 1996, kada je s vlasti otisao nedemokratski rezim predsjednika Zelu Zeleva. Sada je, tvrdi "Nacional" na djelu isti plan za Hrvatsku, gdje su predstavnici IRE-ja - u kontekstu poziva opoziciji da posjeti SAD - vec preliminarno razgovarali s celnicima opozicije u Hrvatskoj.

Tako je, zahvaljujuci "Nacionalu" cijeli slucaj s washingtonskim pozivom opoziciji dobio razmjere medjunarodne zavjere, u koje su upletene kojekakve sumnjive organizacije i druge neciste sile. Naravno, nejedinstvena i neodlucna kakva vec jest, hrvatska se oporba na smrt preplasila ne samo poziva vec i burnih reakcija vlasti koje su uslijedile pa se osim Vlade Gotovca (Liberlana stranka - LS), Radimira Cacica (Hrvatska narodna stranka - HNS) i Ivana Jakovcica (Istarski demokratski sabor - IDS) nitko drugi jasno nije usudio reci kako taj poziv prihvaca. Ivica Racan, predsjednik najjace oporbene stranke Socijaldemokratske partije (SDP), koja - bar sto se novinskih anketa tice - jedina moze ugroziti vlast HDZ-a, kupio je nesto vremena izjavom kako ce se javno izjasniti tek kada dobije sluzbeni poziv, procjenjujuci, ocito, moze li mu - s obzirom na stvorenu histeriju - put u SAD vise stetiti ili koristiti. Gotovac je bio najjasniji posve logicnom izjavom kako je normalno da se opozicija bori za vlast, a jednako je tako normalno da onaj tko tu vlast kani i osvojiti razgovara s jednom tako znacajnom silom kakve su SAD.

No, silna halabuka koja se podigla u Hrvatskoj oko poziva predstavnicima njene legalne, parlamentarne opozicije da posjeti SAD, lezi u istinskom strahu vladajuce stranke da bi svoju vlast na sljedecim izborima mogla izgubiti. Kada taj strah ne bi postojao i kada ne bi bio opravdan, razmjeri zestine i istinske histerije s kojom je docekana americka inicijativa, bili bi neuporedivo blazi, sporadicni ili bi posve izostali. Hrvatski politicki vrh duboko je svjestan koliko je sluzbena Amerika nezadovoljna hrvatskom politikom. Prije svega ondje gdje je to Washingtonu ponajvise stalo i gdje je s americke strane najvise i ulozeno - u Bosni i Hercegovini. Opstrukcija Daytonskih sporazuma i zelja da se po svaku cijenu zadrzi kakvo-takvo funkcioniranje Herceg-Bosne, do te su mjere razestili Amerikance da oni ne samo sto to sve vise shvacaju, vec to sve otvorenije i izjavljuju, kako s postojecom vlascu nije moguce ocekivati neke pomake nabolje.

Uostalom, upravo je i veleposlanik Montgomery, govoreci neki dan na Zagrebackom sveucilistu jasno naznacio sto bi sve Hrvatska trebala uraditi ako zeli poboljsanje svojih odnosa sa SAD. To je, suradnja na sprovodjenju apsolutnog americkog vanjskopolitickog prioriteta u Europi - Daytonskom sporazumu; potom povratak srpskih izbjeglica, te na kraju demokratizacija zemlje, prije svega elektronskih i pisanih medija. Udovolji li se tim uvjetima, rekao je Montgomery, SAD su spremne "vec do kraja ove godine" poduprijeti ulazak Hravatske u Partnerstvo za mir, dakle, predvorje NATO saveza.

Dio hrvatske politike - tocnije desni, radikalni dio stranke na vlasti, koja bez obzira sto je izgubila svog neprikosnovenog vodju u liku preminulog ministra obrane Gojka Suska, jos uvijek igra znacajnu ulogu - formulirao je parolu, koju je nedavno lansirao i predsjednik Tudjman: bolje medjunarodne sankcije, nego gubljenje nacionalnog ponosa. Radi se naime o tome da je vlast HDZ-a dovela zemlju u takve prilike u kojoj je - koliko god to paradoksalno zvucalo - jedino mogu spasiti sankcije medjunarodne zajednice. Iskustvo Srbije (SR Jugoslavije) u tome je dragocjeno i kako izgleda, dio struje unutar stranke na vlasti, ni malo se ne libi primjeniti ga. Nakon okoncanja rata i zavrsetka mandata UNTAES-a, cime je reintegriran citav drzavni teritorij, HDZ vise nema dvije bitne karte kojima je mogao homogenizirati javnost: ratnu opasnost i potrebu ujedinjenja zemlje. Price o "komunistickom nasljedju" kao "uzroku svih zala" u tolikoj su mjeri ne samo potrosene, vec i s danasnjeg stajalista posve neuvjerljive. U komunizmu se naime, smatra vecina gradjana, mozda nije zivjelo slobodnije, ali zacijelo ekonomski sigurnije i bolje.

Sankcije medjunarodne zajenice stoga bi bile spas sadasnjem rezimu jer bi tada imao u koga upirati prstom. Za jad i cemer koji je snasao Hrvatsku, gdje je ogroman dio stanovnistva doveden do ruba egzistencije, gospodarstvo upropasteno i gdje je stvorena dramaticna socijalna slika, mogla bi se optuziti medjunarodna zajednica, koja eto, iz nekih svojih interesa zeli slomiti jedan mali i ponosni narod. Vladajuci medijima, narocito televizijom, stranka na vlasti, uvedu li se sankcije Hrvatskoj, neumoljivo bi manipulirala tom cinjenicom, optuzujuci usput oporbu da je suradjivala s onima koji su zemlju gurnuli u izolaciju i gospodarski kolaps. Oporba bi, da ima snage, samopouzdanja i elementarnog osjecanja za odgovornost, prihvatila americki poziv s jasnim istupom pred hrvatskom javnoscu kako u Washington putuje s namjerom da razuvjeri svoje sugovornike o stetnosti sankcija za demokraciju u Hrvatskoj. Sve drugo za nju ce biti promasaj. Zbog toga se parafraza jedne Titove misli namece kao nuzan zakljucak oporbenog djelovanja u Hrvatskoj: stranka na vlasti koja ima oporbu poput hrvatske, ne mora brinuti za svoju buducnost.

DRAGO HEDL