PRESUDA PROTIV TRAJNE PLJACKE UMIROVLJENIKA

AIM, ZAGREB, 26.5.1998. U igri nije samo ogroman novac. Ono sto je posljednjih dana najvise pogodilo vrh vladajuce Hrvatske demokratske zajednice (HDZ-a), jeste spoznaja da njena vlast ipak nije apsolutna. To je sustina poruke, koju joj je uputio Ustavni sud Hrvatske, ponistavajuci zakon cija je svrha bila da privremeno zakidanje penzionera pretvori u trajno. Predsjednik suda, Jadranko Crnic, odmah je proglasen drzavnim neprijateljem broj jedan. Odlukom Ustavnog suda, ugrozena je nacionalna sigurnost i stabilnost drzave, izjavio je premijer Zlatko Matesa. A lider HDZ-ove vecine u Saboru, Vladimir Seks, najavio je u ime svoje stranke inicijativu za promjenu ustava, kojom bi se, kako je rekao, onemogucilo da Ustavni sud odlucuje umjesto organa vlasti.

Tuzbu umirovljenika Ustavnom sudu podnijelo je nekoliko njihovih organizacija jos pocetkom decembra 1993., dakle prije cetiri i pol godine. Tada je zaustavljena hiperinflacija, za sto je racun odmah ispostavljen penzionerima. U tom trenutku njihove su mirovine trebale biti uskladjene s placama, koje su u dva prethodna (jos uvijek inflacijska) mjeseca povecane za 29 i 34 posto. To nije ucinjeno, a istovremeno je jednom Vladinom uredbom ukinuto i svako daljnje uskladjivanje.

Udar na umirovljenicke dzepove nije, medjutim, poceo tek tada. Cim je polovicom godine 1990. preuzeo vlast, HDZ je zavukao ruku u umirovljenicki fond, kao i u sve druge blagajne u kojima je bilo novaca. Cuveni tajkun Miroslav Kutle nasao je, naprimjer, svoj pocetni kapital u fondu za pomoc socijalno ugrozenim osobama! Po principu da je onome tko ima vlast dozvoljeno sve, u samo sest mjeseci nestao je iznos jedne cijele mjesecne penzije, koliko je iznosila rezerva Mirovinskog fonda. Istovremeno je upuceno u prijevremenu ili invalidsku mirovinu oko 100.000 ljudi; najvecim dijelom politicki ili nacionalno nepodobnih, kao i onih u koje nova vlast nije imala povjerenje.

Ta je praksa nastavljena i narednih godina, u kojima su nepodobne zamijenili oni koji su gubili posao u procesu tzv. pretvorbe i privatizacije. Predstavnici umirovljenickih organizacija sada tvrde, da je prijevremeno penzionirano oko 300.000 ljudi, koji su zapravo trebali biti na burzi rada. Umjesto da o njima, kao nezaposlenima, brine drzava, oni su tako prebaceni na izdrzavanje Mirovinskom fondu. Kako se zaposlenost smanjivala, sve je manje ljudi uplacivalo u fond, a sve ih je vise primalo mirovine.

Istovremeno su novopeceni bogatasi - koji su to postajali po volji i milosti vlasti - i direktno uzimali umirovljenicki novac. Oni su u Mirovinskom fondu, u potaji, dobivali menagerske kredite, kao i dionice poduzeca, cije su dividende trebale dodatno financirati penzije. Tako je zatvoren puni dijabolicni krug. Tajkuni su prvo novcem umirovljenika postajali vlasnici poduzeca; zatim bi obustavljali proizvodnju, rasprodavali imovinu i izvlacili gotovinu (nista nije sladje, nego prodavati ono sto nisi kupio vlastitim novcem); i konacno su radnike slali u invalidsku mirovinu, na izdrzavanje tim istim penzionerima, preko cijih su ledja "kupili" poduzeca. Invalidske komisije su bile potpuno u njihovoj sluzbi. Plakatima, na oglasnim plocama, pozivalo se radnike koji zele invalidsku mirovinu da se jave..., itd.

Rezultat je ogroman broj umirovljenika. U Hrvatskoj danas dolaze dvojica na svake tri zaposlene osobe, dok se smatra da je krajnji, jos podnosljiv omjer, jedan prema tri. Rezultat su naravno, i vrlo male mirovine. Mozda ne preracunato u njemacke marke (ako se promatra iz nekih drugih drzava nastalih raspadom bivse Jugoslavije), ali svakako po kupovnoj moci. U Hrvatskoj je, naime, sve preskupo - osim deviza. Prosjecna penzija samo je za tridesetak maraka visa od takozvane zastitne, koju dobivaju svi, bez obzira na godine radnog staza. A to je premalo za zivot, a previse za umiranje. Tako je kapitalizam na HDZ-ov nacin uveo svojevrsni komunizam medju penzionere. Jednakost u bijedi.

Manjak novca u umirovljenickim dzepovima, vlast je pokusavala nadoknaditi obiljem lijepih rijeci i obecanja, posebno u predizbornim razdobljima. U takvim ljubavnim izjavama posebno je prednjacio predsjednik dr. Franjo Tudjman. Pocetkom 1996., on je polozaj umirovljenika, koji su, kako je rekao, pokazali "snaznu nacionalnu svijest o nuznosti svih oblika zrtve u ostvarivanju nacionalne suverenosti", ocijenio kao najtezi socijalni problem Hrvatske. Zato briga za njih mora biti "jedna od najvaznijih zadaca u ovoj godini i slijedecem razdoblju...". Pocetkom slijedece, 1997., (uoci predsjednickih izbora) najavio je da ce mirovine rasti brze od placa i da ce se do kraja godine povecati "barem za 25 posto". Pocetkom 1998., da treba progresivno oporezovati bogate, kako bi se osigurao "sto povoljniji zivot hrvatskim umirovljenicima"...

Umjesto svega toga, u zivotu je djelovala Vladina Uredba, kojom su mirovine prakticno zamrznute jos u oktobru godine 1993. Do decembra prosle, 1997 godine, one su smanjene na polovicu iznosa koji bi imale da se postovao zakon i da su se redovito uskladjivale s rastom placa. Do tada, donesen je i novi zakon, kojim je uvedeno uskladjivanje s rastom cijena, umjesto s placama. Umirovljenici su shvatili, da su prvo osiromaseni, a da je time njihovo siromastvo betonirano zauvijek.

Tokom svih tih godina, njihova je tuzba skupljala prasinu u ladicama Ustavnog suda. Njegov predsjednik, Jadranko Crnic, izjavio je jednom prilikom, kako je u razgovoru s nekim americkim kolegom dosao do zakljucka da su najbolje one presude koje nisu ni donesene. A u intervjuu ("Slobodnoj Dalmaciji"), prije dvije i pol godine, da "...ustavni sudac nosi tezak teret, kad zna koliko umirovljenika zivi tesko, ali istovremeno mora voditi racuna o nasem trenutku i o problemima drzavnog proracuna".

Kako se sada pokazalo, tu se izjavu - koja je izazvala razumljiv bijes umirovljenika - moglo citati na dva nacina. Da sud prvenstveno vodi racuna o problemima budzeta, ali i da to cini samo u tom trenutku. Ni vlast nije uocila tu pitijsku nijansu. Zato ju je sada toliko sokirala presuda, prema kojoj bi ipak morala uskladiti mirovine i vratiti penzionerima sve sto im je dosad zakinula. Za nju je tako nesto nezamislivo. Opozicija trazi prijevremene parlamentarne izbore, racunajuci na nagli pad popularnosti HDZ-a, izazvan korupcionaskim aferama, posebno onom s Dubrovackom bankom. Izbori se, inace, moraju odrzati slijedece godine, pa je predizborna kampanja prakticki vec zapocela. To znaci da vlast sada treba sav novac koji moze prikupiti.

Ona do izbora mora sanirati niz otvorenih zarista u drustvu. Bune se, strajkaju ili najavljuju strajk profesori i ucitelji, radnici elektroprivrede, zeljeznice, poste, nezadovoljni su i drzavni sluzbenici... Iz Budzeta se moraju pokrivati gubici javnih poduzeca i sanirati ozbiljno narusen bankarski sistem. I sto je najvaznije, mora ostati dovoljno novca za financiranje Tudjmanove politike regionalne sile, Herceg-Bosne i za sav luksuz nacionalne drzave.

Pred izbore, nesto bi dobili i umirovljenici, ali kao i dosad, samo na kapaljku. Tek toliko da se malo odobrovolji to uplaseno i zato najvjernije glasacko tijelo svake vlasti. Ali sada Ustavni sud trazi puni iznos i to vidljivo protiv volje HDZ-a. Njegovi predstavnici zato sada dokazuju da je rijec o iznosima, kakve se ni uz najbolju volju ne moze pronaci i da taj zahtjev ugrozava nacionalnu sigurnost. Predstavnici penzionerskih organizacija, medjutim, odgovaraju da za vracanje duga ima vremena, ali da se mirovine moraju odmah uskladiti sa zakonom. Prema njihovoj racunici, za to treba 500 do 600 milijuna kuna mjesecno. (Oko 140 do 170 milijuna maraka). Je li to zaista nedostizan iznos.

U godini 1997., Ministarstvo obrane potrosilo je preko 9 milijardi kuna. Samo szvodjenje tog izdatka na 3 posto bruto narodnog dohotka, sto predlaze Svjetska banka, smanjilo bi taj izdatak za 5,5 milijardi kuna. Skoro sasvim dovoljno da se mirovine usklade sa zakonom. Naravno, pod pretpostavkom, da je u Hrvatskoj zakon zaista postao jaci od vlasti.

MILAN GAVROVIC