PRECIJENJENE RAZVOJNE MOGUCNOSTI

Ekonomski trendovi

* Planeri su predvidjeli da ove godine privreda u Federaciji BiH ostvari rast 30 odsto, ali prvi mjeseci ukazuju da ovaj cilj nece biti realizovan x Znatno brze zaposljavanje u administraciji nego u privredi x Kako razrijesiti gordijev cvor nelikvidnosti?

AIM, SARAJEVO, 23.05.98. Hoce li privreda Federacije BiH ove godine ostvariti projektivani rast 30 odsto? Sudeci prema rezultatima iz prva cetiri mjeseca, odgovor je negativan. Zaostajanja u predvidjanju rasta industrijske proizvodnje u prvoj trecini 1998. suvise su velika da bi se u finisu mogao nadoknaditi los start. Zapravo, prosjecni mjesecni rast industrijske proizvodnje od oko 8,5 odsto nedovoljan je da bi se u narednih osam mjeseci mogao popraviti zaostatak, pogotovo ako se imaju na umu specificnosti i sve nedace u privredjivanju u postratnom razdoblju.

Saopstavajuci cetvoromjesecni bilans produkcije u preduzecima Federacije BiH, Hasan Zolic, direktor Federalnog zavoda za statistiku, ukazao je na aprilski rast industrije za nesto vise od cetiri odsto u odnosu na mart ove godine, sto je ipak skroman saldo, pogotovo kad se zna da je martovski ucinak po obimu nizak. Mada je u razlozima povecanja produkcije istaknuto pokretanje proizvodnje u devet preduzeca, ipak nekog ohrabrenja u dostizanju ovogodisnjih planova nema, tim prije kad se zna da je samo u 18 preduzeca u Federaciji ostvaren veci obim nego u prethodnom periodu. Da stanje u oblasti industrijske proizvodnje nije nimalo ruzicasto, ilustruje i sljedece kompariranje: U prva cetiri mjeseca 1998. obim proizvodnje (sa rastom od gotovo 18 odsto u odnosu na isti proslogodisnji period) zapravo je tek oko 15 procenata od onoga iz 1991. godine.

Ne ilustruje li najbolje ovaj uporedni pokazatelj gdje je u ovom trenutku privreda Federacije?

Jedan drugi pokazatelj, medjutim, jos plasticnije odrazava tendencije u nasoj ekonomiji: Broj zaposlenih u martu 1998. u odnosu na 1991. godinu pomni analiticari ocjenjuju zabrinjavajucim. Naime, dok je obim produkcije u ovoj godini oko 15 procenata onog iz 1991, dotle je broj zaposlenih (sada oko 352.200) oko 33 procenta iz posljednje mirnodopske godine. Kada se komparirana zaposlenost stavi u odnos sa obimom produkcije, dolazi se do zakljucka da je u 1998. duplo brze rasla zaposlenost nego obim proizvodnje. Ocito, duplo veci broj radnika dao je manju produkciju dobara nego je to bilo u predratnim godinama. Poraznu ekonomicnost proizvodnje potvrdila je i statistika saopstenjem podatka da od ukupnog broja radnika u martu 1998. njih 82.000 je bilo na cekanju, dakle nije radilo nista.

Jos jedna tendencija u privredi je porazavajuca: Odnos zaposlenih u postratnoj privredi i vanprivredi ukazuje na daleko brzi rast administrativnog osoblja nego proizvodnih radnika. U martu 1998. u privredi je radilo 264.224 a u vanprivredi 88.119 radnika. Tako na gotovo tri proizvodna radnika dolazi jedan administrativni. Jasno je da ovakav odnos proizvodnih i administrativnih radnika ne mogu podnijeti ni daleko razvijene drzave od nase. A da ne govorimo o vecim placama administracije od proizvodjaca.

Nije samo industrijska proizvodnja (i ukupni odnosi u i oko nje) neuralgicna tacka federalne privrede. Mnogo je i drugih problema u nasoj ekonomiji. Najtezi je - cini se - nelikvidnost. Sve pocinje i sve se zavrsava na njoj. Da bi obuzdali inflaciju i ono malo privrede (p)ostalo zdravo, drzava je na prijedlog medjunarodne zajednice ogranicila obim novca u opticaju. To je, istina, ojacalo kurs dinara, pa vec nekoliko godina on se uspjesno nosi sa njemackom markom. To novca, medjutim, sto kola finansijskim tokovima, izgleda nije dovoljno ni za plate, penzije i socijalna davanja, jer su sve cesca kasnjenja u njihovoj isplati. Drugi aspekt restriktivne monetarne politike valja gledati iz ugla ucestalih strajkova kao pritiska za isplatu male i zakasnjele plate, sto je posebna tema.

U sve izrazenijoj besparici privreda za svoje brze ozivljavanje ocekuje svjez kapital iz inostranstva, ali on - uz ostalo - kasni i zbog usporenog procesa privatizacije u nasoj drzavi. Novca za obrtna sredstva sve je manje. U takvim okolnostima bolje prolaze one firme koje izvoze, jer sa svjetskog trzista najcesce kompenzacijom obezbjedjuju nabavku sirovina, rezervnih dijelova i repromaterijala za svakodnevne potrebe. Ona preduzeca koja su razvila vece poslove mogu se nadati i inostranim ulaganjima u prosirenje kapaciteta i proizvodnje.

Izvoz kao stratesko opredjeljenje perspektivnih firmi jeste sansa, ali do strane pijace se moze doci samo kvalitetnom robom i konkurentnim cijenama. Zato izvoznu sansu mogu imati samo velika i na svjetskoj pijaci potvrdjena preduzeca, poput sarajevskog "Energoinvesta" (koji je prosle godine na stranoj pijaci zaradio vise od 72 miliona maraka), zavidovicke "Krivaja" (sa oko 20 miliona maraka izvoza), gradjevinske sarajevske firme ili tesanjska preduzeca "Pobjeda", "Enker" i "Uniko filteri". Vecina ostalih izvoznika - sa nekoliko izuzetaka - u ogranicenim i suzenim mogucnostima domaceg trzista zadovoljavaju se sa nekoliko miliona maraka izvoza, sto u ukupnom izvoznom saldu nase privrede i nije neki spektakularniji procenat. Ostala preduzeca, dakle, ona koja su upucena na domace trziste, tesko odrzavaju proizvodni ciklus iz vise razloga. Prvo, sto mukotrpno obezbjedjuju obrtni kapital, a drugo sto i kad proizvedu za svoju robu tesko mogu naci kupca zbog velike konkurencije. I ono trece sto zatvara zacarani krug nelikvidnosti jeste neplativost. Zapravo, pravo umijece ce u poremecenim finansijskim tokovima naplatiti prodatu robu ili usluge.

Ekonomisti tvrde da su potrazivanja i dugovanja preduzeca kamen spoticanja bosanskohercegovacke privrede. Kako Zavod za platni promet zakonski vise nije u obavezi da objavljuje ukupno stanje dugovanja preduzeca, vec samo pojedinacno vodi ovu evidenciju za svaku firmu, u javnosti se ne barata ni pribliznom sumom potrazivanja i dugovanja. Pouzdano se, medjutim, zna da su sudovi prosto zatrpani privrednim sporovima upravo oko izmirivanja dugovanja. U ovakvom trzisnom ambijentu logicki se postavlja pitanje: moze li vecina preduzeca i izmiriti svoje trenutne dugove, jer su nesolventna. Morali su u jednom momentu kupovati da bi proizvodili - cak i po cijenu prezaduzenosti i dizanja kratkorocnih kredita sa velikim kamatama koja sada (sa ostalim dugovima) ne mogu otplacivati.

Interesantno bi bilo kad bi Zavod za platni promet bar objelodanio podatak koliko je preduzeca blokirano zbog nelikvidnosti. To ne bi mnogo pomoglo u razrjesavanju ovih gorucih problema, ali bi pojasnilo stanje u krahiranoj privredi.

Uocavajuci jos krajem prosle godine problem nelikvidnosti Parlament Federacije BiH je pokrenuo inicijativu za donosenje zakona o stecaju i likvidaciji, ali kad bi se on danas poceo primjenjivati - tvrde finansijski eksperti - mnogo bi preduzeca otislo pod led preko noci, jer ne mogu izmirivati svoje preuzete obaveze ni na rok duzi od 30 dana, a kamoli u ovom roku (kako predlozene odredbe pomenutog zakona predvidjaju).

U ovakvom ukupnom ambijentu ne moze se ocekivati da ekonomija dostigne predvidjeni rast. Zato i odgovor na postavljeno pitanje na pocetku teksta je negativan, iako jos nije istekla ni prva polovina godine. Zna li se ovo, onda slijedi logicno pitanje: nisu li planeri bili suvise optimisti kad su utvrdjivali parametre ekonomskog razvoja Federacije BiH?

Raif CEHAJIC (AIM, Sarajevo)