PRIPRAVNOST ZA SVAKI SLUCAJ

Mobilizacija

AIM, BEOGRAD, 21. 5. 1998

Eskalacijom sukoba na Kosovu, a pogotovo nakon oruzanog angazmana Vojske Jugoslavije (VJ) na jugoslavensko - albanskoj granici, Srbijom su krenule price o mobilizaciji. Taksisti, sverceri, konobari, hakeri i drugi vojni obveznici, medju kojim ne nedostaje ni politicara, razmjenjuju informacije o "dizanju", "kupljenju", "slanju" i, uopce, rasirili su se vicevi u kojim je jedan od obaveznih likova pozivar iz vojnog odsjeka. Kada je crnogorski predsjednik Milo Djukanovic izjavio da ce "onemoguciti mijesanje regruta iz Crne Gore u unutrasnje sukobe u Srbiji", nareceni su bili sigurni da je mobilizacija "spakovana" i da im ne ginu uniforme u dogledno vrijeme - na Kosovu. Medjutim, iznenadno smjenjivanje saveznog premijera Radoja Kontica u maniru drzavnog udara, jasno daje na znanje da je i te kako moguce mijesanje srbijanskih regruta u "unutrasnje sukobe" u Crnoj Gori.

Konticev grijeh i osnovni razlog za smjenu bio je taj sto je nakon nepriznavanja Djukanoviceve pobjede na tamosnjim predsjednickim izborima od Momira Bulatovica i njegovih pristalica, odbio da zavede vanredno stanje. Novi premijer Momir Bulatovic, mjeri predsjednika SR Jugoslavije Slobodana Milosevica, njegove supruge dr Mirjane Markovic i njihovih trabanata, zasigurno se nece kolebati ukoliko njegova partija ponovo izgubi na izborima i odbije da prizna rezultate, te ponovno zapocne se nasilnim demonstracijama. Ukoliko se to dogodi, Vojska ce biti glavni izvodac radova na uspostavi "pravnog poretka, javnog reda i mira" sto se bez mobilizacije nikako ne ide.

Dok se ocekivalo da ce glavna destinacija srbijanskih rezervista biti Kosovo (i dalje se ne iskljucuje), ulje na vatru, dosule su i novine. "Nasa borba" je tako, pozivajuci se na nezvanicne izvore, obnarodovala da se sredinom maja moze ocekivati mobilizacija rezervista koji su vojni rok odsluzili na Kosovu pocetkom osamdesetih. Reakcija VJ na ovaj novinski napis bila je neuobicajeno munjevita: "Redovne i planske aktivnosti vojnoteritorijalnih organa, olako i zlonamerno se podvode pod pojam mobilizacija", stoji u saopcenju Generalstaba. Poznavaoci prilika su davali za pravo demantiju VJ: sto ce kome drugopozivci blizi cetrdesetoj nego tridesetoj, bez fizicke kondicije i cija sjecanja na Kosovo odgovaraju sjecanjima na, recimo, ljetovanje na Mljetu? No, beogradskom tjedniku "Vreme" obratio se citalac sa informacijom da zna za cetvoricu cetrdesetogodisnjaka (on sam i jos trojica) koji su naprasno dobili pozive za vojne vjezbe...

I tako, dok se nagadja i spekulira o bliskoj buducnosti rezervista VJ, gotovo da nema rezerviste MUP Srbije koji bi se mogao pohvaliti da nije dobio poziv za "vjezbu". Prema jednoj vrsti izvora, rezervnim policajcima ne gine "vjezbanje" u Pokrajini; prema drugoj, "dignuti" su da odmjene svoje aktivne kolege po Srbiji - neki ce kontrolirati saobracaj, neki setati pijacom, neki motriti na "protok robe i kapitala" iz Crne Gore u Prijepolju. Prema navodima novinskih izvjestaca, grupe rezervnih policajaca uocene su kako sa "Kalasnjikovima", rucnim bombama i pancir prslucima "vjezbaju" na cestama u Drenici.

Tvrdi se, dalje i da ima vojnih rezervista koji su, preko noci, postali policijski. Kruzi prica da su ti ljudi dobili poziv da se jave u kasarnu, pozivu se uredno odazvali, a onda su jednostavno iz rezerve VJ prekomadovani u rezervu MUP, pa im je urucen novi poziv..

Iz nevladinih humanitarnih organizacija za zastitu ljudskih prava u Beogradu, moze se saznati da nema masovnih poziva na vojne vjezbe koje bi se mogle okarakterizirati kao neka skrivena mobilizacija. Tocnije: da im se nije obratio znacajan broj ljudi da to potvrdi.

Zasto je onda mobilizacija postala najvaznije pitanje medju najrazlicitijim slojevima vojnih obveznika? Tim prije sto je referendum o "stranom mijesanju" zavrsio tako kako je zavrsio: od sedamdeset i pet posto gradana Srbije koji su izisli na referendum, devedeset posto je dalo za pravo rezimu da nastavi sa dosadasnjom politikom. Jasno je da ni u jednom trenutku ne treba zaboraviti da je na rukama Oslobodilacke vojske Kosova i krv obicnih sumara, postara i seljaka obiju nacionalnosti koji su pokusavali ostati van sukoba i gledati svoja posla. No, jasno je i da je dosadasnja krajnje rigidna i neodgovorna praksa rezima u Pokrajini dovela kako do nastanka i jacanja UCK, tako i do situacije u kojoj su "Kalasnjikovi" i mobilizacije postali legitimna sredstva za rjesavanje politickih problema i statusa Kosova. Najnoviji postupci Milosevica i njegovih trabanata, prijete da u isto stanje i poziciju dovedu i Crnu Goru.

Ne bi se bas moglo reci da svi oni koji su izisli na referendum toga nisu svjesni. Medutim, rezimsko raspirivanje novonastale nacionalne homogenizacija odgovara onoj iz doba "Mitinga istine", Gazimestana, "Balvan revolucije" itd. U tom kontekstu gradjani se mogu praviti da vjeruju da predsjednik SR Jugoslavije Slobodan Milosevic "zna sto radi" isto onoliko koliko su vjerovali u "Zajam za Srbiju", "Europolis", "Kinesku cetvrt u Beogradu", "Brze pruge", "Godinu reformi" i sva ostala rezimska cudesa. Ako se vec preko svega toga olako prelazi, tim lakse sto godi nacionalnom samoljublju, jos uvijek se zna cijena sopstvene koze. A kad ona dode na dnevni red, obicno prestaje svako samozavaravnje: zbog bivsih ratova i sjecanja na njih, nikavim se saopcenjima vise ne vjeruje.

Jer, posljednji put kada su vojno sposobne muskarce u Srbiji "dizani" ili "kupljeni" bilo je u ljeto i jesen 1995. Policija je jednostavno hapsila krajiske i bosanske izbjeglice i upucivala ih na razlicita ratista. Vlasti su inace, u to vrijeme, tvrdile da se takvo sto ne dogada, vec da je posrijedi najobicnija kontrola lica. Sto su pojedina "lica" izgubila zivote, ostala sakata i prosla golgote zarobljenickih logora, sasvim je za rezim bilo nevazno.

I jos nesto. Ljeta 1991. kada su zapoceli ratovi na teritoriji bivse Jugoslavije, u Srbiji nije bilo mobilizacije - tenkisti i artiljerci kod Vukovara nisu bili mobilizirani za rat, vec upuceni na "vojnu vjezbu". Mrtvaci u zavrenim metalnim kovcezima, gledajuci iz te perspektive, nisu stradali u blatu slavonskom ili krajiskom kamenjaru ratujuci za sve "Srbe u jednoj drzavi", vec, eto, kao zrtve obicnih manevara oruzanih snaga. "Srbija nije u ratu", govorio je Milosevic mrtav hladan. Kako je sve zavrsilo, poznato je dobro.

Prepoznavajuci u aktualnoj Milosevicevoj politici sve ono sto je je dovelo do raspada bivse Jugoslavije i za sto je krv - nepotrebno i zlocinacki tekla od Ormoza, preko Pakraca i Vukovara, do Prijedora i istocne Bosne, velik broj gradana Srbije kao da tek nazire da se iza svih frazetina o drzavi i njenom integritetu kriju interesi ocuvanje tek gole vlasti jednog bracnog para.. Raspameceni njihovim desetogodisnjim rezimom i sunovratom svega normalnog i odgovornog, taj svijet ce jos dugo izlaziti na propagandne referendume i uzimati zdravo za gotovo sve sto mu rezim servira, ali, cini se, nije vise spreman da ratuje i gine. Izgleda da je tu kljuc svih prica o mobilizaciji i da to, mozda, ostavlja mjesta za neku nadu.

Filip Svarm (AIM)