DESTRUKCIJA KOJA TRAJE

Hrvatska politicka scena u BiH

AIM, SARAJEVO, 20.05.1998. U diplomatskim krugovima u Sarajevu uvrijezeno je misljenje da je politicka scena u Hrvata BiH najtvrdja, najrigidnija, dakle i najnepromjenljivija. Cak se u tome islo dotle da je zamjenik Visokog predstavnika za BiH, Jacques Klein, nediplomatski najavljivao da ce razbiti tvrdu struju HDZ-a. I dok se RS demokratizira, bosnjacka politicka scena raslojava, s Hrvatima, odnosno s hrvatskom politikom u BiH, medjunarodna zajednica i dalje komunicira jedino - pritiscima.

Kako, medjutim, ta hrvatska politicka scena izgleda iznutra? Koliko god izgledala okamenjeno, ipak je jednako turbulentna kao i druge, i uvjetovana s vjerojatno vise elemenata nego one kod Srba ili Bosnjaka, ponajprije zbog snaznijih utjecaja izvana nego u drugih i kvalitativno bitno drukcijih, nego kod drugih, utjecaja Katolicke crkve u BiH, koliko god stranacki zivot kod bh. Hrvata bio silno reduciran.

HDZ BiH ovih je dana u svojoj kratkoj historiji od osam godina dobio sedmog predsjednika, sto je svakako rekord za Guinessa, i time iznova potvrdio da nije autohtona stranka, nego tek i samo ekspozitura, najprizemnijeg tipa, kojoj Zagreb s vremena na vrijeme instalira novog namjesnika s krajnje ogranicenim suverenitetom. Za to vrijeme HSS BiH, kao autohtona i potpuno autonomna stranka bh. Hrvata, koja je jedno vrijeme okupljala svu bosanskohrvatsku intelektualnu kremu, pocijepan je iznutra na dvije snazne grupacije i vjerojatno se nalazi pred politickim bankrotom. Na socijaldemokratskoj sceni, koja je objektivno danas jedina stvarna i moguca alternativa vladajucim nacionalistickim strukturama, politicki relevantnih Hrvata uopce i nema. Jedini stvarni politicki cimbenik, koliko god se deklarativno distancirao od politickog djelovanja, je Crkva, mada i ona u posljednje vrijeme s ozbiljno narusenim autoritetom.

I mada smo ovdje Crkvu spomenuli kao posljednju, evidentno je da se u razumijevanju aktualne politicke situacije medju Hrvatima u BiH mora poci bas od nje. Osnivac i stalni pratilac HDZ BiH u vrijeme dok je trebalo rusiti komunisticki sustav, Crkva nije smogla snage distancirati se od svoga ceda, HDZ-a, kad je on poceo raditi i protiv njezinih objektivnih interesa koji se zovu ocuvanje katolicanstva u BiH. Sa svijescu o tome i HDZ je znalacki manipulirao Crkvom, a crkva se nije od toga branila kao u slucaju Hrvatskog narodnog vijeca i HSS kao stvarnog vlasnika i promotora HNV-a. Crkva je to pravdala narodnim interesima, a ona je uz narod, a narod je uz HDZ i tako ukrug. Nije, medjutim, bila i uz druge ili uz moralne principe, kad su oni bili na strani manjine. To je, naime, stvar koja se ovih tjedana moze citati u "Danima" i "Feral Tribuneu", a koja je adresirana na celnog covjeka Crkve u BiH, kardinala Puljica, koji je, kako to pise Miljenko Jergovic, umjesto da bude veliki covjek, postao mali Hrvat, tj. nije bio dorastao historijskom trenutku. Ili ne barem na nacin na koji je to danas u Hrvatskoj novi zagrebacki nadbiskup Bozanic. A iz tog odnosa Crkve i HDZ-a odcitavaju se i drugi odnosi. Ponajprije onaj prema HNV na cijem je celu bivsi predsjednik HSS BiH, bivsi clan Predsjednistva BiH i bivsi dopredsjednik ex-komunista, Ivo Komsic i onom dijelu HSS koji kontrolira Ivo Komsic uz utjecaj jednog broja crkvenih ljudi.

I dok je Crkva bila blago distancirana od HNV-a, dotle je Komsic kao predsjednik HNV-a uzivao povjerenja dijela crkvenih ljudi koji su u njemu vidjeli nekakvu hrvatsku alternativu. Kako je, medjutim, HNV politicka paratvorevina jednaka Hercegbosni, samo s drugim predznakom, to je i Komsicu i HNV i ljudima u Crkvi trebao i HSS koji bi Komsic kontrolirao. Tako je u HSS-u proizveden puc da bi se toboze HSS vratio u "hrvatske vode" i otrgao od transnacionalnih koalicija u koje je usao i pod snaznim Komsicevim utjecajem. To je izraz razumljivog zahtjeva Crkve koja se po svojoj prirodi protivi liberalizmu i socijaldemokraciji, i spremna je zaboraviti Komsicevu i svaciju drugu proslost ako mu je sadasnjost nepomuceno hrvatska, u biti hadezeovska, ali bez ideja o preseljavanju naroda, tj. ostavljanja Crkve bez naroda. Svjestan da se politika ipak vodi kroz stranku, Komsic je pored HNV, preko svojih ljudi koji ce ga sutra kandidirati na izborima, izveo puc u HSS i smijenio Stanka Sliskovica ne cekajuci vec zakazanu stranacku konvenciju. Slickovic je sa svojom strujom uzvratio, pa sad postoje dva HSS koji se medjusobno optuzuju. Sliskovic Komsica za pucizam, a ovi njega za suradnju s HDZ-om, a rijec je tek o providnoj borbi za celno mjesto, gdje iza Sliskovica stoji sira baza, a iza Komsicevog HSS, u kome je predsjednik Ilija Simic, veci broj intelektualaca i, gle paradoksa, neki ljudi iz Crkve i dio bivsih komunistickih i policijskih struktura.

I dok se HDZ nasladjivao pucanjem HSS na cemu je dugo radio, sam je poceo iznutra pucati. Pucanje unutar HDZ diktirano je odnosom svijeta prema Zagrebu, ali i visom silom sto se vec neko vrijeme zove bolest celnih ljudi HDZ (Tudjman i Susak, koji je u medjuvremenu i umro). I dok je propadao hercegovacki san o prisajedinjenju Hrvatskoj, a sirila se staza kojom su bh. Hrvati isli u Haag, bosanskohercegovacki varijetet HDZ nije shvacao ili nije htio shvatiti da mu se dogadja scenario vec vidjen na Palama kad je Milosevic zarad svoje stolice zrtvovao ne samo Kninsku krajinu, nego i dio BiH, pa najposlije i svoje najblize politicke operativce (Karadzica and comp.). Taj "pileci softver", kako bi rekao Stanko Sliskovic, u glavi kloniranog bh. HDZ-a, nije bio operativan na razini najobicnijih svakodnevnih politickih promisljanja, tako da se doveo u posve inferioran polozaj ne samo prema Zagrebu, nego i prema federalnom partneru, i prema medjunarodnoj zajednici, a unutarnjim rascjepom (regionalnim, mafijasko-intersenim, a onda i politickim) i definitivno se sveo na mrtvog konja. Smrcu glavnog im pokrovitelja u Zagrebu, Gojka Suska, lomovima oko Tudjmana (Sarinic, Dubrovacka banka i sl.), jos uvijek nerijesenim statusom bosanskohrvatskih zatocenika u Haagu, povracima Srba u Drvar, prijetnjom povrataka Srba u Hrvatsku, sudjenjem ratnim zlocincima iz onog rata, a ponajvise sporim ali neumitnim rusenjem institucija Hercegbosne, HDZ BiH nasao se na brisanom, na udaru, kome bi i daleko stabilnija institucija pocela pucati.

Peti sabor HDZ BiH nije mogao nijedan od recenih problema sakriti, cak niti to da je struja koja je izrekla neposlusnost Tudjmanu i posmrtno Gojku Susku, zeljama Zagreba, pozurila da se zakune na vjernost i odanost tom istom Zagrebu. Cinjenica da je HDZ BiH dobio predsjednika mimo zagrebackih zelja najbolji je znak da se nece stati na sadasnjem broju predsjednika, a tvrda struja HDZ, ona koju do kraja kontroliraju stvarni financijski mocnici u Hercegovini, jos ce, do konacnog sloma, prkositi i Zagrebu i Sarajevu, i medjunarodnoj zajednici i Crkvi. Samo - nekima ce prkositi stvarno, nekima fingirano. Politika koja ce i dalje biti na sceni je politika pritisaka na HDZ i Hrvate u BiH, kako tu stvar vidi HDZ. Sreca za HDZ je da sad, i sam nikad slabiji, nema protiv sebe nikoga, pa cak niti HSS koji je donedavno bio barem moralno snazan korektiv i jedina alternativa HDZ-u. To jest utjesno za HDZ, ne i za hrvatsku politicku poziciju u BiH, a vjerojatno niti za Crkvu koja pomalo uvidja kud ju je odvela otvorena podrska HDZ-u, pa se sad i gustera plasi podrzati, a kamoli priznati vlastitu pogresku iz ne tako davne proslosti kojoj, usput, pripadaju jos uvijek neki njezini ljudi, od kojih je don Anto Bakovic samo najnesretnije eksponiran.

Zeljko IVANKOVIC (AIM, SARAJEVO)