POLOZAJ SRBA U HRVATSKOJ

AIM, ZAGREB, 17.5.1998. Srbi u Hrvatskoj opet su postali prvorazredna politicka tema. Kada bi kakav neupucen stranac pokusao o njihovu polozaju zakljucivati na osnovu rasirenosti i intenziteta danasnjih, obnovljenih diskusija o srpskom pitanju, mogao bi pomisliti da je rijec o solidno organiziranoj, razmjerno opasnoj manjini koja ugrozava mukom steceni nacionalni suverenitet, i koja ce povratkom izbjeglih i prognanih sunarodnjaka iz Srbije i Bosne ponovno trenutacno dovesti u pitanje cak i opstanak hrvatske drzave.

Nista od toga nije tocno. Srbi su porazeni narod koji danas u Hrvatskoj nema gotovo nikakav politicki subjektivitet, vise od dvije trecine predratnog broja hrvatskih Srba otisao je, na ovaj ili onaj nacin, u spomenute drzave ili na Zapad; u politickom smislu podijeljeni su cak na tri nepomirljivo zavadjene frakcije, i ne bi mogli - cak i kad bi to htjeli - ugroziti ni znatno slabiju drzavu od Hrvatske. I teritorijalno, Srbi su rasprseni od istocne Slavonije do nekadasnje Krajine, te u hrvatskim gradovima, a njihovi se interesi u sva ta tri podrucja primjetno razlikuju. U socijalnom smislu, Srbi su danas etnicka skupina lisena bilo kakve ozbiljne moci.

Zato bi na pitanje kakav je danas polozaj Srba u Hrvastkoj, mozda najtocnije bilo odgovoriti posve uopceno: taj je polozaj krajne neizvjestan i nimalo lak. Tocan broj pripadnika nekadasnjeg naroda a danas nacionalne manjine nitko pouzdano ne zna. On vjerojatno ne prelazi brojku od 150 tisuca, dakle sveden je negdje na trecinu predratnog broja. Ustavni polozaj Srba identican je polozaju drugih tzv. autohtonih manjina: Talijana, Ceha, Slovaka ili Madjara. Specijalni polozaj koji su nakon osamostavljivanja, pod pritiscima medjunarodne zajednice dobili kotarevi Knin i Glina suspendiran je, a Srbi su - potkraj prosle godine, niveliranjem hrvatskog ustava - umalo izgubili i status ustavom priznate nacionalne manjine, sto je sprijeceno u zadnji cas. Zajednicko vijece opcina, tijelo koje su erdutskim sporazumom izborili podunavski Srbi, zakonom ni dan danas nije priznato kao sto nisu poznate ni tocne granice tzv. Kleinovih opcina u istocnoj Slavoniji, u kojima Srbi cine etnicku vecinu.

Srpsko narodno vijece zamisljeno kao konzultativno tijelo koje bi po formi donekle podsjecalo na izabrani parlament - bez ikakvih ovlasti - koje je lani pompozno najavljeno i osnovano, jos uvijek nema rijesen status. Srpsko narodno vijece, kojemu je na celu Milorad Pupovac, trebalo je profilirati interese svih Srba iz Hrvatske, kako u teritorijalnom tako i u politickom smislu. No, vec kod osnivanja, od prilazenja SNV-u odustao je Milan Djukic, lider Srpske narodne stranke, do jucer ultralojalisticke, koja je od "Oluje" postala izuzetno kriticna prema Tudjmanovoj vlasti. S druge strane, Veselin Pejnovic, donedavno utjecajni politicki Srbin u Hrvatskoj, izasao je u javnosti sa svojom Inicijativom za srpski nacionalni kongres. Tako se Pupovac, idejni autor Srpskog nacionalnog vijeca, zapravo spojio samo sa Srbima iz istocne Slavonije i s njima osnovao Srpsko nacionalno vijece.

Politicki profili ovih triju grupacija osjetno se razlikuju. Milan Djukic izabrao je poziciju zestokog kriticara HDZ-ove vlasti. On predsjednika Tudjmana i njegovu stranku iz tjedna u tjedan kritizira zbog etnickog ciscenja, progona Srba, dogovora s Milosevicem o podjeli Bosne, opstrukcije povratka i svih drugih problematicnih pitanja danasnje hrvatske vlasti. Vojislav Stanimirovic i Milorad Pupovac izabrali su, pak, koncilijantniji ton. Njihova politika zeli izbjeci izrazito kritiziranje aktualne vlasti i konfrontaciju s njom. Oni su uvjerenja da se s Tudjmanom i HDZ-om, kao i bilo kojom drugom legitimnom vlascu, mora razgovarati, u onim pitanjima gdje je to moguce postici kompromis, a ponegdje kao u istocnoj Slavoniji - i partnerski odnos. Za grupaciju okupljenu oko Veselina Pejnovica, tesko je pronaci vezivne niti, posto Pejnovic i njegovi kongresmeni nisu uoblicili nikakvu jasnu politicku platformu. Uglavnom, Pejnovic se protivi i Pupovcu i Stanimirovicu i Djukicu.

Sve te tri grupacije, medjutim, imaju jasno istaknutu jednu karakteristiku: za druge dvije drze da su neautenticne i da izdaju realne interese Srba u Hrvatskoj. Tako Pupovac vjeruje da je Milan Djukic zapravo policijski eksponent koji ima za cilj prikazati Srbe kao ekstremiste, cetnike i narod koji se nikada nece pomiriti sa suverenom hrvatskom drzavom; Djukic optuzuje Pupovca da je Tudjmanov Srbin, a marginalni Pejnovic po razlicitim osnovama optuzuje obojicu. U svakom slucaju, niti jedna od ove tri skupine nije pretjerano zavadjena s hrvatskom vladom. Hrvatskoj vlasti odgovara - i ona to na sve nacine i potice - da Srbi budu podijeljeni u sto je moguce vecoj mjeri kako ne bi mogli steci realnu politicku tezinu. I to joj uglavnom i polazi za rukom.

Postavlja se, kada je rijec o te tri skupine, jedno vazno pitanje

• a gdje im je baza? Unutarsrpska, politicka prepucavanja u Hrvatskoj doista ostavljaju dojam da je Srba znatno vise no sto ih realno ima. Sto se tice demografske slike hrvatskih Srba ona je, kako smo rekli obiljezena izrazitom depopulacijom na svim podrucjima. U istocnoj Slavoniji krajem prosle godine bilo je, racuna se, preko 120 000 Srba. Prema procjenama tamosnjih Srba, danas ih je ostalo nesto vise od 60 tisuca i ni ta brojka nece biti poslednja. Srbi iz istocne Slavonije odlazili su zadnjih mjeseci dosta masovno u Norvesku, Kanadu, SAD i druge zemlje koje su ih htjele primiti, ali ni broj onih koji svoju buducnost vide u SR Jugoslaviji nije zanemariv. Po nekim informacijama, ceka se samo kraj ove skolske godine pa da podunavski Srbi masovno krenu prema Jugoslaviji. Tako ce istocna Slavonija, mozda vec tokom iduce godine, po svemu sudeci opet steci hrvatsku etnicku vecinu.

Tome ce svakako pogodovati i gospodarska politika drzave u tim krajevima. Postojeca poduzeca, naime, uglavnom ne rade, iz drzavnih ustanova veliki je broj Srba otpusten, a taj kraj tek ceka privatizaciju nakon koje ce, to je vise nego sigurno, Hrvati imati znatno bolju situaciju od Srba. U nekadasnjoj Krajini stanje je slicno. Broj povratnika iz SR Jugoslavije i Republike Srpske, mora se priznati, iz dana u dan sve je veci. Danas u Krajini zivi izmedju 20 i 30 000 Srba, uglavnom ljudi starije i srednje dobi. Rijec je obicno o umirovljenicima ili nezaposlenima. Primjeri gdje Srbi, povratnici ili oni koji zemlju nisu ni napustali, dobijaju posao, rijetki su. No Srbi u Krajini sretni su sto su se vratili na svoja uglavnom spaljena ognjista. Oni niposto ne dijele uvjerenje podunavskih Srba, kako je u SR Jugoslaviji za njih buducnost ipak bolja nego u Hrvatskoj.

Tu dolazimo do obnove. U zapadnoj Slavoniji i Krajini, hrvatska drzava ne obnavlja kuce ciji su vlasnici Srbi. Drzava ceka donatorsku konferenciju i licitira s cijenom povratka Srba iz SR Jugoslavije. Kada dobiju strane donacije - tvrdi Jure Radic, ministar obnove - pocet ce obnavljati i srpske kuce i to svima koji podnesu uredan zahtjev. Tako su Srbi i u Podunavlju i u Krajini, osudjeni na to da imaju ono sto sami mogu steci, popraviti ili povratiti. U puno smislu te rijeci drzava ih ne tretira kao svoje ravnopravne gradjane, premda su pojedini zakonski propisi kao oni o oduzianju srpske imovine u Krajini djelomicno ipak stavljeni van snage. No, bez obzira na zakone, lokalne vlasti funkcioniraju po tzv. naputcima, koji sudeci po praksi imaju jasnu diskriminatornu pozadinu. Tako ce i Krajina, kako sada stvari stoje, u perspektivi ostati vecinski hrvatsko etnicko podrucje.

Sve to ne sprecava ipak hrvatske politicke lidere da Srbe iz

1. prikazuju barem kao takvu opasnost kao prije deset godina. Motiv im predstavljaju pritisci medjunarodne zajednice usmjereni na to da privole hrvatsku da omoguci povratak svim Srbima koji to zele, kako onima iz SR Jugoslavije tako i onima iz Bosne i Hercegovine odnosno Republike Srpske. koliko ce taj povratak - ako ga bude - doista promijeniti ulogu Srba u danasnjoj Hrvatskoj?

Vecina politickih stranaka otvoreno se protivi povratku Srba. Moglo bi se, mozda, govoriti i o pravoj histeriji. Ante Djapic, sef Hrvatske stranke prava, tvrdi kako bi masovni povratak Srba izazvao nerede i nasilje, cime obnavlja strah od novog rata u Hrvatskoj. Po njegovu misljenju, Hrvatskoj se bolje isplati zaraditi cak i sankcije medjunarodne zajednice - u trajanju od "nekoliko godina" - nego pristati na povratak "remetilackog faktora". Tomislav Mercep, predsjednik nedavno osnovane Hrvatske pucke stranke, izjavio je kako mnogi "pricaju da sam pobio sve Srbe" uz zakljucak: "a nisam, nazalost." Ako bi njih dvojicu proglasili autsajderima, to njihove ocjene jos uvijek ne bi ucinilo irelevantnim. Njihove stavove naime u potpunosti dijeli i vlast. Jedan od najagilnijih ljudi vladajuce Hrvatske demokratske zajednice i novi hrvatski ministar obrane, Andrija Hebrang kojega mnogi vide kao najozbiljnijeg kandidata za sefa drzave - kada za to dodje vrijeme - nedavno se rezolutno izjasnio protiv povratka Srba, bez obzira na to koju cijenu Hrvatska mora za to platiti. Tom je izjavom Hebrang pobrao velike simpatije ionako sklonog mu Franje Tudjmana.

Sam Tudjman u svojim je javnim nastupima - najupecatljiviji je bio onaj proslogodisnji u Vukovaru - tvrdio da nikad nece dozvoliti povratak Srba jer bi to destabiliziralo Hrvatsku. Ministrica za evropske integracije, Ljerka Mintas Hodak, kao i ministar obnove Jure Radic, takodjer su nebrojeno mnogo puta izrazavali protivljenje povratku. Mate Granic, ministar vanjskih poslova, nesto je umjereniji: po njemu, Hrvatska ne moze dovoditi u pitanje povratak svojih gradjana... ali uz dodatak da ce se Srbi vratiti "sukladno mogucnostima Republike Hrvatske." Tvrdji stav o povratku Srba, po svemu sudeci, ima i predsjednik hrvatske vlade, Zlako Matesa. Predstavnici liberalnije oporbe - poput lidera Hrvatske socijalno liberalne stranke Drazena Budise, izjasnili su se za povratak Srba jer "nismo se borili za etnicki cistu Hrvatsku", ali izjave tog tipa daju se tek usput, gotovo reda radi i nitko ih bas ne zeli ponavljati. Ni SDP, najveca oporbena stranka u Hrvatskoj i navodno najizgledniji kandidat za osvajanje vlasti u posthadezeovskom razdoblju, nije se sustavno odredila prema problemu povratka Srba. Jedno je sigurno, sto pokazuju i sve dosad provedene ankete: Hrvati, u velikoj vecini, ne zele povratak svojih bivsih sugradjana, pa se stavovi politicara u tom smislu ne razlikuju od misljenja baze.

Ako bi se u Hrvatsku vratila cak i vecina iz nje izbjeglih Srba - sto je nerealno ocekivati - konsolidacija te nacionalne zajednice trajat ce barem deset narednih godina. Srpska opasnost u Hrvatskoj vise ne postoji.

BORIS RASETA